Category / Četvrtak / Bilješka o piscu

    Loading posts...
  • Zaborav

    Jutros sam počela, po ne znam koji put, čitati Pavličićev roman „Zaborav“. Roman je objavljen u Rijeci, prije dvadeset i dvije godine. Željela sam samo provjeriti prvu rečenicu prvog, i prvu rečenicu drugog poglavlja. Trebale su mi da bih mogla krenuti u pisanje eseja koji se bavi likom povjesničara u našoj književnosti. Rečenice su glasile onako kako sam ih i pamtila: „Sve na nešto podsjeća“ i „Sve se zaboravlja“. Nisam…

  • O kavi i dokolici

    U raskošnom vrtu jedne vile, među cvjetove dubrovačkog koralja i gospara, netko je utaknuo šiš s vratašcima okrenutima prema moru. Sigurna sam da ga samo rijetki primjećuju. Gosti ljubaznog domaćina redovito, slutim, nijeme nad ljepotom i silinom kruzera koji, neovisno o vremenskim prilikama, manevriraju nekoliko metara ispred njihovih očiju. Toga dana uplovljavao je jedan od najluksuznijih. Gledala sam u smjeru u kojem su gledali i ostali. Za razliku od većine,…

  • „Da si moja“

    Rečenica započeta s pogodbenim „Da si moja…“, pratila me sve donedavno. „Da si moja, sad bi te pljusnula“, ili „Da si moja, pustila bih te na radnu akciju, ovako…“, „Da si moja, ne bi nosila takve haljine…“ Plašila sam se otkako znam za sebe. Kao malena djevojčica noću sam računala koliko ću imati godina kad drugu Titu bude osamdeset, osamdeset pet…Učili su nas da će se naši životi uveliko promijeniti…

  • I na početku i na kraju bijaše kava

    Možda i u ovom trenutku, dok uz kavu nastojim napisati priču začinjenu prahom sasušenog taloga s dna neoprane šalice, neki ljudi, u gradovima puno sretnijim od grada u kojem živi moj otac, sastavljaju liste svojih najdražih slikara i platna, najdražih pisaca i priča, najdražih redatelja i glumaca. Oni mogu, kao kreatori popisa koji ne trpe ovjere javnih bilježnika, u svoje ocjene i imenovanja intervenirati često ili češće, rijetko ili rjeđe.…

  • Profesor Josip

    Postoje bića u čijoj se blizini osjećamo bolje. A i boljima postajemo. Ona sa sobom donose blagost pa smo zbog toga skloni vjerovati kako k njima ne navraćaju nepravde, bolesti, suze i nedaće. Govore jednostavnim rečenicama podsjećanja. I dok se pred onima koji u nama izazivaju bojazan predstavljamo jakima i nepokolebljivima, pred ovima priznajemo svoje nelagode. „Svi se mi nečega, djeco, plašimo i svi mi pred nekim strahujemo“, znao je…

  • Nebo se brine o moru

    – Uvijek, sinko, postoji prvi put, govorila je Jela, dobra prijateljica moje bake. Pamtim joj lice, i bore na rukama, i križiće  istetovirane iznad lijeve šake. Oni koji me, još i sada, pitaju za mjesto moga rođenja, ne znaju da baš u toj rečenici, koju okončavaju nepotrebno velikim upitnikom, nakratko izgube svoj glas pa im ga ja – neovisno o svojoj volji – više ne  prepoznajem. Netko se, u danu…

  • Bilješka o „zamucanim“ receptima

    Plašim se kako će ubrzo, samo što nije,  svanuti jutro s kojim će na snagu stupiti zakon o zabrani sjećanja. Istoga će nam dana televizijski urednici ponuditi i tri nove raskošne emisije o kuharskim umijećima. Nove recepte nećemo smjeti dovoditi u vezu s predjelima i desertima serviranim na našim nekadašnjim trpezama. U trgovačkim će nam centrima nuditi  jagode propisanog oblika i veličine. Kušat ćemo ih s nelagodom jer ćemo zatajivati…

  • Šuti, gluvo bilo

    (nastavak) Gledala sam ga u onoj Andrininoj vjetrovci. Tek je svanulo. Trčkarao je od stabla do stabla, saginjao se, ljutito šutao debla, ponovno se vraćao na isto mjesto. U jednom je trenutku skočio visoko. Učinio je to zaredom nekoliko puta. Radovala sam se što je pronašao uskršnje gnijezdo. Oduvijek su u našim krajevima gnijezda sakrivali u dvorištima. Roditelji su to činili noću, pod svjetlošću svijeće ili slabe baterijske lampe, a…

  • Šuti, gluvo bilo

    (nastavak) U sarajevskoj zračnoj luci dočekao nas je sutješki gvardijan.             – Nisi se promijenila, bilo je prvo što je rekao. Pozdravio se s Lovrom, pohvalivši njegovu visinu i cool jaknu, boje nekakvoga engleskoga nogometnoga kluba čiji naziv nisam upamtila. Fratrov smiješak otopljavao je sivilo prostora; prozore kroz koje se jedva vidjelo, neveselost na licima osoblja, tanjurić na kojem se kockica roza ružina rahatluka, ponuđena uz pravu turskukafu, činila napuštenom…

  • Šuti, gluvo bilo

    (nastavak) Na svoj rođendan, čija je proslava scenaristički razrađana do u sitne detalje, Lovro je najboljeg prijatelja odveo na kat, u svoju sobu, da bi mu pokazao jednu pravu sliku, kako je rekao. Čim su se spustili u slavljenički prostor, ukrašen samo narančastim balonima, Stefano me isti čas upitao: „Stvarno vi, teta, nemate tamo groblje? Zašto mrtvaci leže u  dvorištu?“        – Pričat ću vam jedanput o stećcima, ali ne…