KAKO JE SVE ZAVRŠILO (ILI PONOVNO POČELO) REĆI ĆE NAM MAMA, ILI: NEDJELJA

U apartman smo stigli poslije ponoći. Namjerno nisam popila svoju dozu medikamenata. Zato sada bauljam. Da sam čvrsto zaspala, ometala bih Ivana. Ipak on danas  mora voziti do Zagreba, a sutra nastavlja za Vukovar. Ivanu je vožnja pitanje muške časti. Ne može zamisliti da kao suvozač sjedi uz ženu vozača.

A don Božo je baš pogodio pravi trenutak. Svaka mu čast. Nepogrešivo, svećenički.  Uhvatio me raznježenu i osjetljivu. Dala sam obećanje i nema mi natrag.

Popit ću duplu kavu i oko osam probuditi Ivana. Bolje da je noćas i Leon pošao s nama. Morala sam biti odlučnija u nagovaranju. Odustala sam kad sam zaključila da bi on radije ostao s društvom. Sigurno mu u samostanu nisu dali mira. Čula sam onog malog iz njegove sobe da mu je – dok smo nas dvoje odlazili – doviknuo: Sad ćeš mi sve morati ispričati. Ja s tobom u potragu za mobitelom, a ti meni tajiš.

Nisam razumjela kakva potraga, za kakvim mobitelom. Pitat ću danas sina. Tri su sata vožnje do Zagreba. Sve ćemo polako pretresti. Valjda će biti raspoložen za razgovor. Neću mu spominjati lektiru. Nije se ni sjetio da mu je knjiga u ruksaku. 

U deset ima javljanje za moj radio. Plašim se da ne krene sa svojim poštapalicama. Da nije uživo, lako bi oni to izrezali. Nazvala bih montažera i gotova priča.

Ivan nikad nije bio sretniji. Bit će da je taj kamen nešto jako važno u znanstvenom svijetu.

Mene je Leonova priča oduševila. A kad sam tek vidjela kako je poslije čitanja vješto zavezao vezicu na tenisicama, zaključila sam da je moja odluka o odlasku u ljetni kamp doista bila ispravna. Zlato mamino.

Sjenu na cijeli boravak bacio je jedino incident s gospođom Evicom i Stipom. A kako sam mogla znati da su oni ti koji su odveli Leona k sebi u Šepurine? Ivan mi je, istina, govorio da je njegova majka bila u Osijeku za vrijeme rata, ali stvarno nisam imala pojma o kući na Prviću. Mislim da za Prvić nije znao ni Ivan. Ne bi se onda toliko začudio kad ih je prekjučer ugledao.

Ljudi su stvarno u redu. Evica mi je sinoć prva prišla. Bilo je to nekoliko trenutaka prije početka priredbe. Što bi rekla moja svekrva, skoro sam se šlogirala. Gospođa mi je sve razjasnila. Nije mi zamjerila moje doista neprimjerene riječi. Iako nema svoju djecu, razumjela je majčinsku brigu. Međutim, Ivanu je prigovorila što je nije pozdravio u kafiću. Mislim da je onaj njezin muž posebna dobričina.

Stvarno mi je bilo neugodno. Stipa mi je olakšavao ponavljanjem rečenice: Potpuno vas shvaćam. Istina, zabrinuta sam. Svaki dan, čitajući vijesti, zaključujem u kakvom svijetu žive naša djeca. Oprez sam podigla na najviši stupanj.

Još su mi spremili i suhe listove stare masline. Za čaj, ako se Leon ponovno prehladi.

Sinoć sam poslala poruku i učiteljici Smilji. Morala sam i njoj zahvaliti. I ona je, u neku ruku, zaslužna za Leonov uspjeh. Više nema rasprave oko debate. Nastavljamo i u osmom. Smilja će se razveseliti i na ogrlici koju sam joj kupila. Od pravih školjaka. Baš kao napravljena za nju.

Idem buditi Ivana, on će buditi Leona. Pred nama je težak dan. Samo da me ne zaboli glava. Bioprognoza mi ne ide u korist. Ali, vrijedilo je. Da, barem, taj Vukovar nisam tako brzopleto obećala. I to pred svjedocima. I to čak dva tjedna.

Sve mislim da sljedeći tjedan otkažem rezervaciju za Biograd. Nakon tolikih godina, trebali bismo promijeniti ljetnu destinaciju.

Uostalom, i Ivan više voli Dunav nego more. O Leonu da i ne govorim. Zlato mamino.

KRAJ

[adrotate banner=”1″]