NIŠTA NE IDE PO PLANU, ALI SE POKAZUJE DA JE TO DOBRO, ILI: SUBOTA

Znao sam ja da bakuta neće izdržati. Ipak, snašla se. Mudra je ona. Boli glava. Nije tati rekla da sam ja obavještajac s Prvića. Izmislila je prijateljicu. Genijalno. Tako sam ja barem sudio dok sam večeras s njom pričao. Moje rečenice nisu baš savršene. Ponavljam ja iste glagole. I redoslijed riječi u rečenici nije za pohvalu. Ubacujem i nepotrebno ja. Iscrpljen sam. Izbezumile su me sve te zavrzlame. Baš sam ja, ovoga, premoren.

Bakutu bi trebalo upisati u školu kreativnog pisanja. Danas je profesorica rekla da u Osijeku postoji radionica i za osobe starije životne dobi. Opet sam ponovio isti glagol. Nema veze. Koga briga. Još sam pod stresom. Pomažu bakuti njezine kriminalističke serije. Bulji u njih do ponoći. Pustila je tatu da joj laže o svom seminaru. Do jednog trenutka. Onda je pukla.  Tako sam razumio. Meni se jako žurilo da završim razgovor. Učinilo mi se da je bakuta  razočarana. Kako i ne bi bila. Nisam joj mogao detaljno, ovoga, opisivati sve što mi se danas događalo. Samo sam nabacao teme. Previše emocija za moj ukus. Boli glava. Zamolio sam bakutu da se strpi. Meni je bilo najvažnije da joj kažem kako je prošla moja priča i da je pitam jesam li, ovoga, kršten. Namjerno nisam spominjao Evicu i Stipu. Ionako se do tog trenutka ništa nije ni dogodilo. Sve sam saznao poslije našeg telefonskog razgovora. Ali tada je već bilo prekasno da je ponovno zovem. A i bolje je da se ohladim. Tata će me u ponedjeljak odvesti u Vukovar. Barem su mi tako večeras obećali. Oboje. Mama i tata. Učinili su to pred svjedocima; don Božom, profesoricom i trećom članicom povjerenstva.

Ovu ću subotu stvarno upamtiti. Događaja kao u pravom romanu. Uzbudljivom, a ne onakvom kakvi su u lektiri. Ustao sam nenaspavan. Noću me hvatala panika. Budio sam se svakih pola sata. Dizao se iz kreveta, pio vodu i provjeravao je li kamen, ovoga, na svom mjestu. Sva sreća što cimeri imaju tvrd san. Samo što oni ne hrču. Ponavljao sam u sebi rečenice koje ću izgovoriti na priredbi. Osmislio sam pravi scenarij. Moram priznati da sam koristio nešto i od onoga što sam naučio kod učiteljice Smilje. A malo sam se, pogotovo oko završnog dijela, posavjetovao i s tatom.

Odlučio sam se prvo predstaviti; razgovijetno izgovoriti svoje ime, svoja prezimena, naziv svoje škole i mjesto iz kojeg dolazim. Zatim je trebalo uslijediti, ovoga, provokativno pitanje upućeno publici. Debatkinja je uvijek podsjećala na to da slušatelje treba zainteresirati za sebe. Nakon toga sam isplanirao izražajno pročitati naslov pa napraviti, ovoga, malu stanku. Najbolje je brojiti do pet i buljiti u face ispred sebe. Tek se onda starta s čitanjem. Smireno, bez nervoze. Naglašavat ću, ovoga, ključne riječi. Svaka riječ mora biti zaobljena. Tako kaže moja mama. Pri kraju posljednje rečenice spustit ću glas i usmjeriti pogled ponovno prema publici. Nasmiješit ću se. Onako decentno. Ne kao što se kesi luzerica Tinka poslije čitanja školske zadaće iz hrvatskog. Odmjereni smiješak djeluje magično na slušatelje. Udaraju dlanovima i duže nego što su planirali. Naučio sam to u kazalištu. Zbog toga ja tamo i ne plješćem. Želim samo da se glumci što prije maknu s pozornice i da krenem doma. Sad tek vidim koliko sam, ovoga, nekorektan. Dok nemaš iskustvo javnog nastupa, ne može razumjeti neke stvari. Kad publika utihne, uslijedit će moja iskrena zahvala i pojašnjenje nastanka priče. E, tu će svi, ovoga, pasti u nesvijest.

Scenarij mi je prekidao san. Nakratko bih zaspao, onda bi se – nakon pola sata kao što sam, ovoga, i rekao – probudio i više nisam znao gdje sam stao. Krenuo bih ispočetka, od imena i prezimena. Ponavljao sam, znojio se, prekrivao plahtom preko glave. Samo da mi, ovoga, misli ne pobjegnu. Čak sam se i molio sv. Antunu da sve dobro ispadne. Uputio sam mu jedan Očenaš za cijeli nastup, a tri Očenaša s nakanom, mislim da se to tako kaže, da mi priča bude proglašena, ovoga, najboljom. Joj, samo da mi je doživjeti da prvi dan u osmom razredu stavim diplomu Tinki pod nos. Kao što je ona prije dvije godine stavila svoj inicijalni test, ovoga, iz matematike meni. Tu sam želju sv. Antunu zatajio. Možeš mislit, imala sve točno. Ona, matematička luzerica. Boli glava. Siguran sam da se dokopala testa i nabubala postupak i rješenja napamet. 

Na završnoj radionici samo sam zijevao. Bilo mi je stvarno neugodno. Pogotovo pred don Božom koji je došao slušati priče. Nije me čak ni upitao zašto sam opet propustio misu. Ipak sam uspio pristojno pročitati svoj tekst. Sanja Pilić mi je ispravila nekoliko padeža,  prekrižila tri ista glagola, ovoga, u jednoj rečenici, prešarala sve osobne zamjenice u prvom licu jednine i nekoliko poštapalica. Imala je u svemu, ovoga, pravo.

– A, kak je to tek dobra fora, nije samo da je junak našao kamen nego se kamen ponaša kao kompjuter. Moraš to razraditi u roman. Ak nećeš ti, ja ću. Dobiješ postotak. Zahvalim ti se na prvoj stranici, i kaj…Ma, kaj si se ukočio? Šalim se. Naši znanstvenici će još povjerovati da  je sve i istina. Oni sve doslovno shvaćaju. Kad im to odgovara. Odlično. Neću te u Zagrebu pustiti na miru. Svaki ćeš mi tjedan morati poslati novu priču. 

Spisateljica nije mogla sakriti koliko je sa mnom oduševljena. Poželio sam da njezine riječi čuju i Smilja, i Tinka, i žena iz hrvatskog, ali i moja mama. Bilo mi je čak malo i neugodno. I druge su priče bile u redu. Zanatski, kako bi se reklo. Glupo je, ovoga, hvaliti konkurenciju. To je kao da si na debati. Misliš da si najbolji, ali si dobio zadatak da sebe i druge uvjeriš da su, ovoga, oni bolji. Na kraju ispadne da je i svejedno, ovoga, tko je bolji.

Znao sam da će Pilićka glasati za mene. A možda i profesorica. Vidio sam kako se smiješi dok me spisateljica hvali. Stvarno čovjek ne smije imati predrasude. Kad se samo, ovoga, sjetim koliko me mama nagovarala na čitanje Mrvica iz dnevnog boravka, sad mi je fakat neugodno. Boli glava. Nisam podnosio nikoga koga voli Tinka. I to je cijela filozofija. Moram pod hitno promijeniti stav. Samo da Tinka, ovoga, ne sazna. Posudit ću Pilićkine knjige u kvartovskoj, a ne školskoj knjižnici.

Jako me brinuo treći član povjerenstva. Tko bi to, ovoga, uopće mogao biti? Najčitatelj je sigurno najčitateljica. Neka žena koja noću čita ljubavne romane. A u mojoj priči nema ljubavi. Kod većine drugih, točnije njih četiri, ima. Cure su pisale o ljubavnim problemima. Prvi put ih netko uhvati za ručicu, baš na Tijatu. Boli glava. Čarobni prostor otoka dao im odgovor na pitanje koje su si godinama, ovoga, postavljale. Sve je to korektno napisano, ali to nije moj film. Srećom što je Pilićka otkačena pa ne pada na ružičaste sentimente.

Prepisali smo tekstove u čitko i potpisali zaporkom. Ja sam bio Faustus 1558. Profesorica je fotkala priče i poslala ih voditeljici knjižnice u Vodicama. Ona će ih proslijediti trećem  članu, ili, ovoga, članici povjerenstva. Zanimalo me zašto priče ne šaljemo pod svojim imenom i prezimenom. Profesorica mi je odgovorila: Mi se svi poznajemo. Mala zemlja. Možda je treći član tvoja krsna kuma? A treći u pravilu presuđuje.

Nasmijao sam se. Osjetio sam da se to od mene očekuje. Nisam ponovno znao o kojoj se stilskoj figuri radi. Do tada se nisam uopće pitao jesam li ja kršten. Ovdje moram reći ja. Zabrinuo sam se. Možda i nisam kršten kad jedini u razredu nisam išao na Prvu svetu pričest. Sasvim logično. Plašio sam se da će to do večeras saznati don Božo i diskvalificirati me u utrci za prvo mjesto. Da sam barem odmah nazvao bakutu. Ona bi me umirila. Kao što me umirila večeras. Rekla mi je da se ne brinem, da sam kršten. U Vukovaru, ali da to mama, ovoga, ne smije znati. O Bože, moj don Božo! Ja sam mislio da moja bakuta nikada ne mulja. Ali, siguran sam, ovoga, da njezino muljanje nije grijeh. Bakutin čin Bog sigurno nagrađuje. Ono s Evicom je već druga priča.

I sad mi nije jasno zašto smo priču slali pod zaporkom. Dvije članice znaju tko su autori, a jedan ili jedna neće znati. A njemu, ili njoj, naša imena i prezimena i ne znače ništa. Baš bi u Vodicama netko prepoznao ime i prezime cure iz Osijeka, ili moje. Boli glava. Možda je to neki pravilnik ljetnih škola.   

Slabo sam ručao. Nisam pojeo čak ni pohano bijelo meso. Svoju omiljenu hranu. Dizao mi se želudac. Od straha. A baš mi je bilo žao. Mama inače nikad ne poha meso. Kaže da pohano nije zdravo.

Iz blagovaonice sam otišao u crkvu. Kleknuo sam pred kip Sv.Antuna. Kao pravi kršten čovjek izmolio sam ponovno tri Očenaša. Samo sam ih drukčije rasporedio; jedan za pobjedu, drugi za uspješan nastup pred publikom i treći da se Evica i Stipa ne pojave na priredbi. Očenaš je, moram reći, jedina molitva koju, ovoga, znam.

Poslije sam odšetao u sobu. Nisam htio na kupanje. Prvo sam provjerio je li kamen na svom mjestu. Potom sam iskopao Šimunovićevog Alkara s dna ruksaka. Legao sam na krevet, uzeo mobitel i ukucao ime pisca i naslov pripovijetke. Odmah mi se sve izlistalo; život autora,  kratak sadržaj, mjesto i vrijeme radnje, glavni i sporedni likovi. Nakon što sam to pročitao, uzeo sam knjigu. Prelistao sam priču. Pažljivo sam pročitao uvod i završetak. S mojom se mamom nikad ne zna. Može me, ovoga, na Maslenici početi ispitivati o etičkoj karakteristici Salkova oca. Reći ću joj da taj problem naslućuje već u prvim rečenicama. I citirati nešto. Boli glava. Nadam se ipak da će puhati bura. I da će mama imati o čemu pametnijem brinuti.

U šest me nazvala mama. Već sam se spremao za silazak u samostansko dvorište.  Priredba je trebala započeti u osam, a generalka i završne pripreme su dogovorene za dva sata prije. Poželjela mi je sreću. Priznala mi je da i ona ima tremu.

-Važno je i da ne fulaš naglaske. I da ti je mentorica maknula iz teksta jakanje i poštapalice – nije mogla izdržati.

Zamolio sam je da tata i ona sjednu u posljednji red. Tako ih nitko neće vidjeti. Iskreno, bio mi je neugodno. Samo će moji starci biti u publici.

Obukao sam svoju omiljenu kariranu košulju i nagelirao kosu. Ponovno sam se sagnuo provjeriti je li kamen na mjestu. Ja sam lud čovjek. Svjestan sam i sam. Nitko osim mene i nije ulazio u sobu. Naravno da je kamen ispod kreveta.

Govornici su se zafrkavali na plaži. I sjurit će se na probu, ovoga, nekoliko minuta prije početka svečanosti. Mi literati ćemo ionako nastupati prvi. Odmah poslije himne i glazbenog dijela. Dječja klape iz Vodica će nama u čast, bolje je reći Osječanima, otpjevati Ne dirajte mi ravnicu. Nakon toga će curica iz Osijeka, u znak zahvalnosti, krenuti zavijati O more, more, more…o more, more…

Treći član, ili članica, povjerenstva trebao je, ili trebala, stići brodom u šest. Profesorici je ocjena već poslana. 

Sjedilo sam na klupi kad se na vratima pojavila žena u crvenoj haljini. Ostala djeca su šetuckala. Tehnika je namještala zvučnike. Branko im je pomagao. 

– Evo nama naše šefice od knjiga, dođi, Boso, željno te čekamo – don Božo bio je ljubazniji nego inače.

Odmah sam zaključio. Gospođa Bosa je treći glas.

– Dobar dan, svima, faljen Isus, don Božo. Nisam ja šefica, vodim ja pravu šeficu. Malo je stidljiva pa je još vanka na skalama – odgovorila je.

– Neka, neka. Zovi je, daj, daj… – bio je nestrpljiv don Božo.

Kako sam se ja osjećao, ne moram ni govoriti. Gorio sam ja od znatiželje za koga je glasala stidljiva članica. Opet to ja. A onda me pogodio grom iz, ovoga, najvedrijeg neba na svijetu. Na glavu mi je pao sam Homo volans. Padobran mi je prekrio facu, a uže me stalo stezati oko vrata i gušiti. Ponestajalo mi je zraka. Fakat.

– Tinka, zlato, dođi, da svi vide najčitateljicu vodičke knjižnice – proderala se gospođa.

Dok se treća članica još nije pojavila, gospođa je nastavila brbljati: Ona preko ljetnih praznika pročita pedesetak knjiga. Tako sam sretna što ste je pozvali. Inače je iz Zagreba. Roditelji joj imaju kuću u Vodicama.

Potom se na ulazu ukazala najčitateljica. Prava Tinka. Luzerica iz mog razreda. Sad sam povezao. U utorak sam stvarno vidio nju. Ali, kako je to moguće. Ona cura mi je fakat bila zgodna. A ona je, ovoga, ustvari ova. I nije, ovoga, nosila naočale. Vidi sad, ni luzerica ih nema. Nisam, ovoga, trebao doći na taj glupi Prvić. 

Nije mi preostalo ništa drugo nego da ustanem i priđem joj. Uvjeren sam da ona nije bila ništa manje iznenađena.

– Pitagora… Oprosti, Leone, otkud ti ovdje? – stvarno sam se…

Nije dovršila rečenicu. Znao sam da je htjela reći zblokala. Baš kao i ja. Ovdje sam opet morao reći ja.

Tinka se prva iskulirala.

– Sigurno si na govorništvu. Mama te nagovorila. Razumijem, razumijem. Jesi li se javio učiteljici Smilji?

– Nisam – odgovorio sam najkraće što sam mogao.

Ubrzo sam došao k sebi pa sam je upitao kad je prestala nositi naočale. Odgovorila mi je da ima leće i da su joj puno ugodnije. Odmah se vratila na temu.

– Trebao si. Učiteljica Smilja bi mislila da je to njezin  uspjeh – nasmiješila se.

– Ne… nisam, nisam… u govorništvu – uspio sam promucati.

– Kaj? – oči su joj postale veće od vukovih u Crvenkapici.

Bila je najblaže rečeno zaprepaštena. Debatni klub na temu ljubomore mogao je započeti. 

– I pisao si priču? – opet se prva sabrala.

– Jesam – odgovorio sam. Ponašao sam se kao da sam nešto kriv.

Razgovor je prekinula spisateljica Sanja. Prišla nam je i pružila Tinki ruku. Da mi je samo bilo, ovoga, izmjeriti količinu znoja koji se slijevao s Tinkinih dlanova.

– Čast mi je upoznati svoju omiljenu spisateljicu. Već godinama pratim vaš rad, čitam sve što god izađe ispod vašeg pera – počela je recitirati  Tinka.

Pilićka ju je ubrzo prekinula:

– Ajd mala, hvala, hvala ti, nemoj više. Nisam sad ja važna. Kaj si se ukipila? Danas smo ravnopravne. Kaj misliš o pričama? Ne. Nećemo pred njim – namignula mi je.

Tinka je ipak odgovorila. Preda mnom.

– Prosječne. Ima samo jedna pristojna. Bolje reći odlična. Autor je netko tko je puno čitao i izvježbao rukopis. Inače nisam zaljubljenica u taj žanr, ali riječ je o nekom čudnom spoju… – Tinka se uživjela u ulogu kritičarke. 

– Idemo nas dvije vijećati, a ti vježbaj čitanje – rekla je spisateljica, zagrlila Tinku i usmjerila je prema kuhinji. Odmah za njima ušla je i profesorica. U ruci je držala nekoliko papira.

Pilićka, srećom, nije skužila da se nas dvoje poznajemo. Ipak smo mi mala zemlja. Bolje bi ipak bilo da je najčitateljica, ovoga, moja krsna kuma. Barem ne bih znao da je to ona. Jer, ja ustvari i nisam kršten. Javno. Ovako, da luzerica odlučuje o mojoj sudbini. Katastrofa. Boli glava. Uostalom, zašto se ja uzbuđujem? Ako i ne bude za moju priču, dobit ću glasove profesorice i Pilićke. I pobjeda je moja. U večernjim vijestima Hrvatskog radija mogla bi to, ovoga, biti udarna  vijest. Naravno, kad bi vijesti uređivala najbolja spikerica. Najbolja, barem po tatinoj i mojoj ocjeni.  

Mama i tata stigli su dok je još trajala generalka. Pravio sam se da ih ne vidim. U jednom trenutku sam uhvatio tatin pogled i on mi je pokazao uzdignut palac. I kimnuo glavom. Razumjeli smo se. Bio je tu ipak  netko tko ih je želio pozdraviti. Jasno, Tinka. Čim je izašla s vijećanja, prišla je mojim roditeljima. Tatu je upoznala, ovoga, na jednom od naših školskih izleta. U sklopu projekta zajedničkog druženja učenika i njihovih roditelja na kraju školske godine. Boli glava. Baš je njih morala ugledati. Umjesto da je došla do mene i rekla mi tko je pobijedio. Kretala se ponosno kao da je prije tri sekunde odlučila o dobitniku, ovoga, Nobelove nagrade za književnost.

Pretvorio sam se u uho. Čuo sam svaku petu riječ. Dovoljno. Tinka je, naravno, govorila o sebi. Bila je sva izbezumljena od činjenice što će se, ovoga, njezin potpis na diplomi naći uz Pilićkin.

I ostali posjetitelji su počeli polako stizati. Praznih stolica bilo je sve manje. Tinka je nestala na nekoliko minuta. Kad se vratila, bilo je lako zaključiti da se otišla malo urediti. Moram priznati da je izgledala sasvim pristojno. Lice joj je nekako blistalo. Možda je i usne namazala sjajilom. Takvu sam je vidio samo na početku šestog razreda kad je iz inicijalnog, ovoga, iz matematike imala sto posto. Ne mogu to još uvijek zaboraviti. Zbog toga i ponavljam. Njoj petica kao kuća, a meni trojka. Srećom, poslije se nastavilo sve po starom. I sad sam ja počeo pisati sastavke. Boli glava. A fakat, ovoga, bila je zgodna, ovoga, večeras.    

Prala me trema. Noge su mi se tresle. Peklo me u grlu. Nisam mogao progutati knedlu. Samo da dobro pročitam i da sve bude po scenariju. Koliko sam si prepreka zadao. Hvatao sam poglede članica povjerenstva. Sve su gledale, ovoga, prema platnu na kojem je dobrodošlica bila ispisana glagoljicom. Cure s kreativnog pisanja su bile blijede. Polaznici radionica sjeli su u drugi i treći red, a organizatori, posebni gosti i povjerenstvo u prvi. Kao na pravim priredbama.

Kad je počela svirati himna, svi smo ustali. Zvučnik je prilično šumio. Dečko iz Memorijalnog centra isključio je cd nakon prve kitice. Onda je ustao don Božo i počeo sve ljubazno pozdravljati. Najviše je hvalio profesoricu iz Osijeka. Da ona nije, ovoga, toliki zaljubljenik u djecu i u našu kulturu, ne bi bilo ni ljetnog kampa. Nije izdržao da ne prozove momka zaduženog za puštanje himne.

– Ovo je bila neka krnja himna. To je neoprostivo. Ako ne poštujemo svoju himnu i državu, ne poštujemo ni sebe. To svima mora biti jasno, posebno vama mladima. Faust Vrančić leži samo nekoliko metara od nas – don Božo bio je jako ozbiljan.

Publika je zapljeskala. Pogledom sam potražio mladića iz Memorijalnog centra, ali ga nisam uspio vidjeti. Ugledao sam zato Tinku. Pljeskala je oduševljeno i nije štedjela dlanove.

Vrpoljio sam se dok je tekao glazbeni dio. Netko je od prisutnih šmrcao i pjevušio Ne dirajte mi ravnicu. A onda je uslijedilo govorništvo. Ništa prema scenariju. Trebalo je prvo biti čitanje priča. Ne znam kad su to promijenili. Nadam se da u redoslijed nije intervenirala treća članica žirija. Branko je dobio najveći aplauz. Nisam baš bio koncentriran na njegovo izlaganje. Imao sam svojih briga. Znam samo da je zaključio da mladi ne trebaju napuštati svoju domovinu. Ako je i mislio drukčije, nakon don Božine poruke, nije mu preostalo ništa drugo.

Ja sam čitao peti. Dakle, posljednji Ustao sam i spotaknuo se na vezicu od tenisice. Zaboravio sam je u tremi zažnirati.

– Vezica, opet, poludjet ću… – čuo sam mamin glas.

Papir mi se tresao. Sam sam sebi izgledao kao televizijski reporter koji – s lica mjesta -izvještava o olujnoj buri podno Velebita. Smirio sam se nakon uvodnih riječi. Zaboravio sam jedino pogledati u publiku. Poslije će se pokazati da je tako bilo bolje. Kad sam pročitao, ne fulajući naglaske, prolomilo se Bravo. Mamino. Pogledao sam prema njoj. I imao sam što vidjeti. Stajala je između Stipe i Evice. Munja koja me pogodila u trenutku kad sam ugledao Tinku, sad me nastavila još žešće tresti. Čitanja sam se riješio, a sad je slijedio još važniji dio. Tate nije bilo. On je, prema našem tajnom dogovoru, otišao po kamen.

Krenuo sam u objašnjavanje priče. Mogla se čuti muha. Gledao sam u šare na kamenom podu i govorio. U jednom trenutku, kad sam došao do motiva svog razbijenog koljena, prekinula me, ovoga, Tinka:

– Želiš reći da je tvoja priča temeljena na stvarnoj činjenici. Još jedan dokaz da pisci ne trebaju govoriti o svom pisanju.

Podigao sam glavu i i pogledao je.

Bila je to opet ona stara Tinka iz mog razreda, Tinka na satu hrvatskog. Štreberica koja svakom uskače u riječ i pravi se najpametnija. Šutio sam. Ne zbog toga što joj nisam želio odgovoriti, nego zbog toga što mi je prilazio tata. Držao je ruksak u desnoj ruci.

– Hoćemo proglašenje, a poslije vi raspravljate svoje teorije – prepoznao sam glas gospođe Evice.

Iz prvog reda ustala je Pilićka.

– Imate pravo, gospođo. Čuli smo sve priče, a razgovarat možemo poslije. Ovako. Mala, daj to ovamo – obratila se Tinki.

Tinka je ustala, prišla svojoj omiljenoj spisateljici, razvukla usta i pružila joj papir.

Pilićka nas je sve pohvalila u nekoliko rečenica, a onda rekla:

I da se ne igramo pjevanja sa zvijezdama, prvu nagradu osvojio je Leon Žurić. Jednoglasnom odlukom povjerenstva.

-Antunović Žurić – dobacila je mama.  Dotrčala je do mene, zagrlila me i rekla: Ponosna sam na tebe, zlato mamino.

Užas, ovoga. Nadam se samo da to nitko nije čuo. Brzo sam otišao do kuhinje, uključio mobitel i nazvao bakutu. Morao sam joj reći da sam najbolji. Morao sam je, ovoga, pitati jesam li kršten. Nije imala razumijevanja za moju žurbu.   

Kad sam se vratio u dvorište, tata je stajao na istom mjestu. Ruksak je odložio na tlo.

– A ipak bih ja čula što je Leon htio još reći uz priču – dobacila je profesorica.

Umjesto mene, počeo je govoriti moj tata:

– Leon je na Tijatu pronašao nešto što će i znanost morati zabilježiti. Naravno, ako ne griješim, ali gotovo da sam sto posto siguran. I to je taj kamen iz priče…

Tata se sagnuo i izvadio kamen. Don Božo je prišao, zapljeskao i naglas izgovorio godinu, tisuću petsto pedeset i osma, profesorica je viknula: To će proslaviti našu ljetnu školu, sad ćemo dobiti potporu gradonačelnice i župana…

Ja sam samo stajao. Kao pobjednik koji ne zna što mu se događa. S diplomom  na kojoj su srećom pisala moja oba prezimena. 

Do mene je došla Tinka, povukla me za ruku i pružila čašu soka.

-Idemo sjesti kod spomenika, i pijuckati, dok se ovi ne smire – predložila mi je.

Poslušao sam je. Bojao sam se samo da nas ne vidi Branko i da ne krene za nama. Srećom, on je bio zauzet puštanjem glazbe.  

Šutjeli smo dugo.

– Ajde sada, duboko diši. To će te riješiti stresa. – Tinka je, kao i uvijek do sada, prva progovorila. Nastavila je: Misli na nekaj kaj bi sad želio.

Poslušao sam je. Disao sam duboko i ponavljao u sebi: ovoga, ovoga, ovoga, boli glava, boli glava, jess, jess, ovoga, ovoga…     

– Dobro sam. Razmišljam samo je li kamen pokrenuo priču, ili je priča, ovoga, dozvala kamen – rekao sam joj nakon nekoliko minuta.

– Ili jedno bez drugoga ne može? Znači, ti nastavljaš s pisanjem, a u slobodno vrijeme podučavaš me matematici i fizici – upitala je i zaključila u isti čas. Nasmiješila se. Drukčije nego obično. 

Bila je stvarno lijepa. I, da stvari budu jasne, ovoga, ne govorim to zbog toga što je glasala za moju priču.

Zamišljao sam kako nas dvoje šetamo uz Dunav. Rješavao sam se stresa.

I dok sam gledao Tinku, netko me uhvatio za rame. Bila je to mama.

– Dođite, djeco, u dvorište. Svi pitaju za Leona. Sutra ujutro će nazvati iz Obrazovnog programa Hrvatskog radija i napraviti intervju s tobom, zlato mamino. Žele sve čuti o kamenu, Tijatu, školi. Uključit će i profesoricu, i don Božu, sve zahvaljujući tebi, zlato mamino – mama se opet nije gasila.

Zaključio sam, ovoga, da ona puno priča uvijek kad je uzbuđena.

Plašio sam se vratiti u dvorište i susresti se s Evicom i Stipom. Tko zna, ovoga, što se u međuvremenu još dogodilo. Malo sam zvjerkao okolo, ali ih nisam vidio. Sigurno su već odšetali u svoje Šepurine, ipak su oni stariji ljudi, pomislio sam.

Bio sam stvarno zvijezda večeri. Jess. Tinka i ja priznali smo Pilićki da idemo u isti razred.

-Samo da ne sazna predsjednik Društva književnika. Poništio bi natječaj, sukob interesa, kaj ne – rekla je kroz smijeh.

Čula je to i profesorica. Ona je, u svom stilu, prokomentirala: Još jedna nova priča. Nevjerojatno kako je sve povezano.

Na maminu licu svatko je mogao pročitati: To je moj sin, to sam ja odgojila. Tata je bio zauzet sa slanjem sms i mms poruka svojim kolegama fizičarima. Siguran sam, ovoga, da nije spominjao sinovljevu priču, nego samo otkriće kamena.

Oko ponoći društvo se počelo razilaziti. Don Božo je polaznike ljetne škole slao u krevet. Sutradan ujutro trebalo je krenuti na put. Onda je moje ime izgovorio glasnije i rukom mi pokazao da mu priđem. Poslušao sam ga. Naravno, ovoga, i Tinka je krenula sa mnom.

– A sad zovi svoje roditelje da dođu ovamo – glas mu je bio i zapovjedan i molitben.

– Ja ću – ponudila se Tinka.

Za nekoliko trenutaka, mama i tata stajali su do don Bože. Prišla je i profesorica.

– Leon je zaslužio nagradu. Oprostio sam mu što je od mene pravio mulca i vraćao me prekjučer barkom na Tijat. A sad ti, mali, reci svojima što bi ti želio – don Božo me iznenadio svojim pitanjem.

      Nisam oklijevao. Pogledao sam prvo mamu, potom tatu, a na kraju i Tinku. Nisam li, ovoga, samo prije petnaestak minuta, zamišljao kako nas dvoje šećemo uz Dunav.

– Želio bih na raspust bakuti u Vukovar. Dva tjedna – bio sam jasan i glasan.

– Koje dobro dijete – komentirala je profesorica.

Tata je šutio. Mama je rekla: Vozi te tata u ponedjeljak.

– Obećajete? – upitao sam iznenađeno.

– Pred svjedocima? – dodala je Tinka. Upitno.

– Pred svjedocima, i to još kakvima – nasmiješio se don Božo.         

 Skočio sam visoko. Gotovo sam rukom mogao dohvatiti Vrančićev padobran. Jess.

Mama i tata su krenuli u svoj apartman. Mama se nakon tri koraka vratila.

– Da, zaboravila sam ti dati čokoladu koju ti je Evica ostavila. Ona ti je inače bakutina prijateljica iz Osijeka. Pričat ćemo sutra u autu o tome.

A tako, dakle, moja bezgrešna bakuta. Ja njoj sve iskreno, a ona, ovoga,  tako. Zatajila jedinom unuku da su joj Evica i Stipa prijatelji. Bilo je prekasno da je večeras ponovno nazovem. Siguran sam da je i bolje tako. Sve ćemo razjasniti u ponedjeljak. A i Tinka se upravo vraćala u Vodice. Suprug ravnateljice knjižnice došao je po njih barkom. Točno u jedan poslije ponoći.

Ispratio sam je. Osjetio sam neki blagi povjetarac u kosi. Bljak. Boli glava. Plašim se da bih se i ja, ovoga, nakon takvog književnog uspjeha, mogao pretvoriti u sentimentalnu dušicu. Moram se vratiti u pravu znanost. Bez ukrasnih pridjeva. Koji je još četrnaestogodišnjak otkrio tako, ovoga, veliku stvar? A u osmom razredu učimo i Pitagorin poučak. Od čovjeka koji nosi nadimak po slavnom misliocu, profesorica će puno očekivati. A bome i Tinka. Baš mi je postala fora. Da je i glasala protiv moje priče, mislio bih, ovoga isto. Ili muljam. Imam i na koga. Kako ono, ovoga, kaže bakuta, ne pada jabuka daleko od stabla. Samo je pitanje tko je u našoj obitelji jabuka, ovoga, a tko stablo.

(nastavak slijedi sutra)

[adrotate banner=”1″]