Category / Četvrtak / Bilješka o piscu

    Loading posts...
  • PRISEBNOST

    Mrzila je ponavljati iste rečenice. Pogotovo sugovornicima pred kojima bi ih nedavno izgovorila. Postajala bi  nervozna čim bi osjetila da iznova mora reći nešto što je već rekla.  Trudila se, u tom slučaju,  prikriti svoje raspoloženje, trudila se ne započeti s onim „već sam ti to toliko puta…“ Njoj nije trebalo mišljenje psihoterapeuta, psihologa, prijateljica, da bi se suočila s razlozima nervoze koju prepoznaje u trenutku kad postaje svjesna da…

  • PRAVI TRENUTAK

    Pravi trenutak je propušten. Mrmlja tu rečenicu. Mrmlja je kao priznanje, kao opomenu, kao zadaju pokoru, kao žaljenje. S kraja se vraća na početak. Točku preseljava. Pravi trenutak je propušten. Trenutak je propušten pravi. Propušten pravi trenutak je. U desnoj ruci drži komad papira, krsni list na kojem, u prostoru ovjere, stoji današnji datum. Redni brojevi su sitni. Ni riječi nisu mnogo krupnije. Samo se dvije, u donjoj trećini papira,…

  • Naš čovik

    Pred večer, jedno od posljednjih dana mjeseca srpnja, Aljoša Kaloper zakoračio je na rodni otok svoje majka Antule. Nećemo pogriješiti kažemo li i njegov. Jer, rodnim se mjestom, i u pučkim udžbenicima, naziva naselje, grad ili selo u kojem smo prvi put majci dali na znanje da više nismo jedno nego, istina je po mnogočemu  gotovo i ista, ali ipak dva  odvojena bića. Ni jedna država svijeta, barem je do…

  • Piščev sjaj

    Prvoga ponedjeljka u mjesecu lipnju, negdje oko deset sati ujutro, Varja Šurmin ušla je, ne pokucavši prije toga, u kadrovsku službu fakulteta na kojem je radila devetnaest godina, četiri mjeseca i tri dana. U njezinoj radnoj knjižici izmjenjivali su se ugodni trenuci obojeni podrškom starijih profesora s dugim mjesecima začinjenim osporavanjima generacijskih kolega. Zasebna je rubrika bilježila dobronamjerne razgovore na kojima je bila prisiljena braniti  sasvim osobni i većini neobičan,…

  • Crvene marte

    Jutros je – na ulaznim vratima  zgrade nasuprot naše – mršavi mladić nalijepio plakat. Učinio je to premda su stanari, žutom uljanom bojom, ispisali:  „Ne lijepiti oglase“.  Akciju sam pratila sjedeći uz prozor svoje radne sobe. Prvo se oprezno prišuljao vratima, potom iz tuljca izvadio papir,  uzeo ljepilo i nanio ga na gornji rub. Potom je  zastao jer mu se donji dio plakata počeo savijati. Pokušao je s lijevim okomitim,…

  • Anonimno pismo

    Hodala sam šorom i buljila kroz otvorene prozore slavonskih kuća. Polumrak. Zastala sam uz jednu. Naslonila sam glavu na klupicu trokrilnog prozora. Srednjeg,  od ukupno tri. U sobi je sjedila moja teta s nekom, meni nepoznatom, ženom. Okrenula se prema meni, pozvala me rukom da uđem. Soba je bila prostrana. U njoj su bile dvije velike vitrine, orahove, vitrine kakve je mojoj teti, tamo pedesetih godina, izradio majstor Varga. I…

  • Buđenje

    Sjedim u svojoj zelenoj fotelji. Ničim je ne pokrivam; ni kariranom dekicom, ni bež plahtom, ni tkanom krparom. Osoblje doma nije me, kroz svih ovih deset godina, uspjelo nagovoriti na njezino temeljito čišćenje. Posljednjih mjeseci na vratima moje sobe zna osvanuti zgodan tridesetogodišnjak čičkave crne kose, uvučen u plavi radni kombinezon. On odlučno pokuca i isti čas, ne čekajući dopuštenje za ulazak, grabi kvaku. Nikada ne pozdravlja. Samo zakoračuje preko…

  • Pokora

    Mandica Martinović,  jedinorođena cestarova kći, ona o čijim su se očima rojile priče uz koje se u zimskim večerima ugodnije zaspivalo a u prohladnim jutrima lakše osvanjivalo, dobro je razumjela kakvu joj je pokoru odredio fra Marko nakon što mu je u ispovjedaonici, dan uoči Badnjaka godine 1953., onako potiho, priznala da svaki put na svetoj misi počini veliki grijeh. Ne zna se što li je fra Marko, čuvši to,…

  • Rođena na Božić

    Za Veroniku Ž. govorili su da je nježno lijepa. I dodavali: „Kao da nikada nije rođena među nama.“  – Jednom ćeš o meni morati napisati priču – rekla mi je prije punih deset godina. Bila je to posljednja rečenica koju mi je Veronika uputila  nakon što smo pred zračnom lukom izašle iz taksija. Nije mi dopustila da je otpratim u zgradu. Nije se čak ni okrenula, nije mahnula, nije poslala…

  • Lijepa li si, čija li si…

    Na mom radnom stolu, u stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, stoji metalna  tabakera. Poklopac joj je neravan, a ugravirane šare godinama postaju sve nejasnije. Nisam je mogla sačuvati od tamnjenja, sitne hrđe i vremena, ali je čuvam od zaborava.  Prisvojila sam je prije pet desetljeća i proglasila svojom. Ona je već tada bila u visokim godinama. Njezina tadašnja vlasnica, baba Jela, prijateljica moje bake, dobila ju je od svoje svekrve, u…