Category / Rečenice s potpisom

Tri mjeseca prije nego što se rodio, znali su mu ime. Njegov otac, tada dvadesetčetverogodišnji mladić – zbunjen pred krojem nedavno sašivene roditeljske odjeće – ispunio je obećanje dano trudnoj Tildi. A imao je velik razlog protiviti se njezinoj želji. Samo što nije bio spreman primiti Tildino Zašto. Jer, pojasniti svoje neslaganje, značilo bi otkriti strogo čuvanu tajnu zbog koje je obitelj, dok su njemu bile samo dvije godine, napustila…

Moj dobar prijatelj, rođen i odrastao u srednjoj Bosni, često mi priča o svojoj sestri koja je u prvim poslijeratnim danima iselila u bogatu i tolerantnu Skandinaviju. Ona, njezin suprug, kći i blizanci, rođeni u sarajevskoj bolnici u danima opsade, žive dobro, susjede ponekad počaste domaćom pitom, ne druže se s našima i ne posjećuju rođake ostavljene u zavičaju. „Zaborav je najveća zaštita“, rečenica je koju je moj prijatelj podcrtao…

Voljela sam putovati vlakovima. Sjela bih na sjedalo do prozora i isti čas izvadila knjigu. Ne znam ima li priča čitana u vožnji ista značenja kao i onda kad je čitana u vlastitoj zelenoj sobi. Ovih dana nagovorila sam samu sebe da bolničke čekaonice pretvorim u kupee putničkih vlakova. Medicinske sestre su prema meni ljubazne i izgovaraju rečenice koje su izgovarali strpljivi kondukteri tamo krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća.  „Vi…

Prije petnaest godina, u biblioteci „Ljepša polovica književnosti“ Nakladnog zavoda Matice hrvatske,  uredila sam knjigu „Misterij žene“ Zofke Kveder, bake Sunčane Škrinjarić, a  prabake Sanje Pilić. Knjigu je sa slovenskog prevela Anamarija Paljetak. „Misterij“ je prvi put tiskan 1900. u Pragu, gdje je Zofka bila dopisnica slovenskih, hrvatskih i njemačkih listova. „Misterij“ je inspirirao Milivoja Dežmana, da iste godine, dakle prije 119 godina, u časopisu „Život“ napiše: „Tko prati ženski…

Rastužuje me odlazak ljeta. Poželim se sakriti, sjesti u kut radne sobe i čitati štivo u  čiju sam zavodljivost sigurna. U tim danima kuham puno, ali  isključivo ona jela koja me mogu vratiti u vrijeme kad se nisam plašila dugih jeseni i kad nisam postavljala pitanja koliko još kolovoza ima preda mnom. Jučer sam pripremila šufnudle. Sjećanjem na tetine. Teta mi je uvijek ponavljala kako ih radi po receptu njezine…

Ovih dana, dok traje državna matura, često čujemo kako je nekada bilo humanije i lakše. A kako je to bilo, najbolje svjedoče sljedeće rečenice: „Prisjetimo se kako je to nekada izgledalo. Pripremali smo obavezno tri predmeta ponavljajući cjelokupno gradivo koje smo prošli u četiri godine. Povjerenstvo se sastojalo od dva predmetna profesora, a treći je bio razrednik. Na stolu je, red profesorima, bio cvjetni aranžman. Na jednoj klupi do zida…

Moja susjeda gospođa H. odlazila je i na jutarnje i večernje mise.  Nedjeljom je išla na podnevnu, Pjevanu. Uvijek je sjedila u trećem redu, lijevo, na prvom mjestu do prolaza. Brižno je pratila kako se na slavlju ponašaju djeca iz naše ulice. I znaju li riječi pjesama „iz glave“, ili ih čitaju iz knjižica koje im je – prije početnog zvona-  podijelila Zlata, gospođa koja je svirala orgulje. Kad bi…

Imala sam dobru učiteljicu. Moja je kći imala dobrog učitelja. Velika je to sreća. Koliko su nam  važni  učitelji dobro pokazuje i „Zagorkin slučaj“. Marija Jurić upisuje školske godine 1883./4. četvrti razred Više djevojačke škole Samostana milosrdnica u Zagrebu.  Ranjena i izmučena patološkim majčinim ljubomorama, ona u učiteljici Bernardi Kranjc nalazi sugovornika prepunog razumijevanja. Samostan postaje njezin pravi dom.  Bernarda shvaća da pred sobom ima talentirano biće kojemu treba pomoći.…

U djetinjstvu sam često gubila stvari. Moli se svetom Anti, govorila je teta. Svetac me volio. I ja bih, nakon nekoliko molitvi upućenih samo njemu, pronašla ključeve, olovku, kajdanku… Molila sam mu se i svakog trinaestog lipnja, u Našicama, među štandovima s plastičnim igračkama i licitarima,  nadajući se  da će i meni jednoga dana netko darovati porculansku bebu, lijepu kao što je bila lijepa ona koju je moja prva komšinica…

„Tvrda u nama budi vjera, vjera u našu budućnost. Zagreb odolio je Turčinu i Tataru, kugi i požaru, Zagreb odoljet će i jurišu prirodne sile. Naš grad na lijepu moći će se pohvaliti da je kroz vjekove iskapio gorki kalež patnje dodna, neka se zna kolika je to patnja i nesreća bila; mjera pretrpljene nesreće povećava junačku nadu u budućnost. Mnogo smo pretrpjeli od pamtivijeka, strahotu pretrpjesmo skorih dana, ali…