Kraj ljubavne priče

Voljela sam putovati vlakovima. Sjela bih na sjedalo do prozora i isti čas izvadila knjigu. Ne znam ima li priča čitana u vožnji ista značenja kao i onda kad je čitana u vlastitoj zelenoj sobi. Ovih dana nagovorila sam samu sebe da bolničke čekaonice pretvorim u kupee putničkih vlakova. Medicinske sestre su prema meni ljubazne i izgovaraju rečenice koje su izgovarali strpljivi kondukteri tamo krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

 „Vi ponovno s knjigom“, kažu mi one i smiješe se. Kondukteri bi – kad bismo se vratili četrdeset godina unazad – samo dodali vokativno: „mala“.

Jučer sam ponovno čitala „Kraj ljubavne priče“ Grahama Greena. Volim tu priču o ugovoru s Bogom, to prvo lice jednine, tu mušku nespretnost, te refleksije o krhkoj granici između mržnje i ljubavi, to priznanje da se  ljubav puno bolje razumije kad je „povjerena papiru“. Ali, i pod neonskim svjetlima Rebra, meni je i dalje ostao, kao nekada kad sam bila puno mlađa i puno boljeg zdravlja, najvažniji onaj trenutak u kojem pripovjedač komentira Njezin tajni dnevnik: „Čudno je to kad čovjek otkrije da ga netko voli, a zna da u njemu ne postoji ništa što bi itko osim roditelja ili Boga, mogao voljeti“. A što je s onima  koji nemaju roditelje, ili  koji ne vjeruju u Boga, o tome čak ni Greene ne govori. Ne znam ni sama, a pročitala sam toliko knjiga o kraju ljubavnih priča. Slutim da im roditelji nedostaju, a vjerujem da im ponekad nedostaje i Bog. Makar da ga upitaju tko autorski potpisuje sumnju, a tko strah.