Zagorkina učiteljica Bernardica

Imala sam dobru učiteljicu. Moja je kći imala dobrog učitelja. Velika je to sreća. Koliko su nam  važni  učitelji dobro pokazuje i „Zagorkin slučaj“. Marija Jurić upisuje školske godine 1883./4. četvrti razred Više djevojačke škole Samostana milosrdnica u Zagrebu.

 Ranjena i izmučena patološkim majčinim ljubomorama, ona u učiteljici Bernardi Kranjc nalazi sugovornika prepunog razumijevanja. Samostan postaje njezin pravi dom.  Bernarda shvaća da pred sobom ima talentirano biće kojemu treba pomoći. Na učiteljičin poticaj počela je izdavati list „Samostanske novine“. Zagorka je tada imala svega dvanaest godina. Nadstojnici se to nije svidjelo i kaznila je Zagorku klečanjem i ukidanjem ručka i večere. Poslije će, u listu „Hrvatica“, u broju 1., od 1. siječnja 1939., a na str. 23., Zagorka zapisati: „Moja divna učiteljica sestra Bernardica Kranjc tumačila je strogoj nadstojnici konvikta da su moji „članci“ dobro sastavljeni i da ih ne može kvalificirati zločinom protiv mira i poretka.“

Učiteljica ju je nastavila podržavati u pisanju. U romanu „Kamen na cesti“ – sjećamo se – nailazimo na rečenice kojima opisuje svoje stanje „kad joj smrt polako, ali sigurno“ oduzima Bernardu. Nazivala ju je drugom majkom. Ta ju je majka, a ne njezina biološka,  uvjerila – kako je rekao i Stanko Lasić – da „samo rad, studiranje, učenje, čitanje, a to znači i pisanje, može učvrstiti njezinu nezavisnost i dati istinsku snagu njezinoj težnji za slobodom“.
[adrotate banner=”1″]