Category / Srijeda / Obiteljska fotografija

    Loading posts...
  • Godine koje su pojele epruvete

    U Zagreb je stizala ranojutarnjim vlakom, negdje iz pravca istoka. Po dubini i boji njezinih podočnjaka moglo se zaključiti da se budi  prije nego što odsanja započeti san.  Žena je mirisala na ružin sapun  i solea-kremu. Upoznala sam je na njezinu trećem, a svom prvom tretmanu izvantjelesne oplodnje. Čim sam zakoračila kroz vrata prizemne čekaonice bolnice za ženske bolesti, pogledom me pozvala k sebi. Sjedila je na bijeloj klupi nekoliko…

  • Čekaj, skuhat ću ti kavu

    Svakodnevno se svađam sa svojim umišljajima. Optužujem ih za vlastitu naivnost. Oni mi se podsmjehuju i keseći se izgovaraju rečenicu: Sama si kriva. Unatoč svim našim polemikama i prijekorima, ne dopuštam im da me napuste. Jer, odu li, na njihovo mjesto uselit će pitanje: Je li to doista bilo sve u životu, zar stvarno više nitko nikada neće reći: „Ma nisi trebala odrezati tu svoju kosu“? Samo zbog prijetnje od…

  • Muž i ljubavnik

    Na grobu muškarca koji je brinuo o mom odgoju stoji ispisano njegovo ime i prezime, godina rođenja i godina odlaska. I deset godina poslije njegove smrti, ja na crnoj mramornoj ploči – čija jednostavnost oponaša blagost njegove osobe – primjećujem prostor ostavljen za upisivanje još jedne riječi. U mojoj prvoj štednoj knjižici, otvorenoj u maloj poslovnici “Slavonske banke”, u rubrici zanimanje roditelja-staratelja, pisalo je “književnik”. U mjestašcu čiji popis stanovništva…

  • Bijelo janje na blagajni Lisinskog

    Jučer su me upitali o Bosni, o Bosancima u Zagrebu, o tome kako se osjećam ovdje i prepoznaju li domaći to moje bosansko podrijetlo u mom izgovoru. I ako prepoznaju, što kažu… Pitanja i za opuštanja, i za sabiranja. I za zahvalu. Kako sam živjela u Slavoniji, dolaskom u Zagreb čuli su u mom govoru otegnutu slavonsku ravnicu. S godinama sam ubrzala… Moja kći Magdalena, iako je jedva upamtila oca,…

  • Kako je bilo „Kad sam…“

    Odrasla sam uz priče čiji su počeci glasili:„E, kako je bilo u naše vrijeme, a sada…“ Kolutala sam očima, čepila uši jer se zaključak kazivača redovito svodio na isto: Njima je bilo daleko teže nego nama. Oni su u školu išli pješice, a mi autobusima, oni su bili gladni, a mi „izvoljevamo“, oni nisu išli na maturalce, a mi bismo u tamo neki Dubrovnik. Umjesto da odemo do Požege i…

  • Tko bira što se mora čitati?

    „ To pravim biblioteku za tebe, da imaš nešto od oca“, rekao je gledajući me u svoje oči. Njegove kao moje, moje kao njegove, istog oblika i iste boje. Tamno zelene. Za boju smo znali samo mi. I to on za svoje oči, a ja za svoje. „Nije valjda lektira?“, upitala sam uplašena. „Ista si Ona, sve upropastiš!“, rekao je ljutito i nogom zalupio vrata ladičara. Čulo se pucanje drveta.…

  • Muški bicikl marke „Rog“

    Prvi romobil vidjela sam u Italiji. Imala sam tada deset godina i ljeto sam provodila u malom mjestu udaljenom svega nekoliko kilometara od Trenta. U njemu je živjela očeva sestra koja je krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća napustila činovničko mjesto u tuzlanskom rudniku i odselila u bolji svijet. U njega ju je odveo mladi talijanski inženjer geodezije. Ime mu je bilo nagradno,  Oscar. Divila sam se lijepoj zgradi u kojoj…

  • Ne dam na kruh

    “Nikada neću skinuti višak kilograma“, požalila sam se jutros prijateljici. Susrele smo se na tržnici, slučajno. Lako smo se dogovorile za kavu.  Nismo se vidjele od rujna prošle godine i znale smo da nam tema za razgovor neće nedostajati. Otkako sam objavila knjigu o kavi, otvoreno ispovjedivši svoju nelagodu zbog činjenice da sve češće dragim ljudima odbijamo poziv za kavu, ispričavajući se neodgodivim obavezama, nastojim osloboditi vrijeme za razgovor uz…

  • Mudrost moga ćaće

    „Pedeset odsto se samo od sebe riješi, ne sikiraj se toliko. U svakoj je čaršiji isto“, znao mi je govoriti ćaća. Nisam voljela tu njegovu opuštenost. Grizla bih nokte zbog stvari na koje nisam mogla utjecati, zbog rješenja koja mi se nisu sviđala. „Pedeset odsto se samo od sebe riješi“, zvoni mi i danas, kada oca više nema da mu priznam koliko je bio u pravu.  Dozvala sam tu rečenicu…

  • Stvarno dobro izgleda, „za svoje godine“

    „ Zapamti, kad ti stanu govoriti da dobro izgledaš i onda dodaju za svoje godine, znači da se godine vide i da ti muljaju“, govorio mi je predivni profesor Mladen Kuzmanović. Voljela sam ga susretati na kroatističkom hodniku. Uvijek dobro raspoložen, uvijek dotjeran i smiren, uvijek s pravom rečenicom u pravom trenutku, uvijek prepun poštovanja prema kolegicama i ironičan prema sitnim dušama. Jednom je prilikom čak i dodatno razradio spomenutu…