Stablo crvenih listova

“Možda je tako i bolje”, pomislila sam prije nekoliko dana kad sam, u šetnji Sarajevom, boreći se s teškom glavoboljom, krenula prema  kući na Malti, da bih nakon četiri desetljeća vidjela odakle sam krenula u bolji život.

Na mjestu na kojem je donedavno stajala, nikada ožbukana, prizemnica dočekala me prazna površina. Iz ruksaka sam izvadila fotoaparat i usnimila prostor na kojem će neki bogatiji budući vlasnik sagraditi raskošniji stambeni prostor. Možda će u njega useliti, kao i u onaj prethodni, izgrađen na samom kraju pedesetih godina prošloga stoljeća, podstanarski mladi bračni par s jednogodišnjom živahnom djevojčicom. “Možda je tako i bolje”, ponovila sam kad sam stigla pred prodavaonicu “Borovo” u kojoj odavno više ne radi moj ćaća i u kojoj su – umjesto zelenih drvenih polica –  unesene sive metalne na kojima štikle ne izgledaju otmjeno kao na onima prije. “Možda je tako i bolje”, rekla sam kad mi je telefon u očevu stanu odzvonio do kraja, a nitko nije podigao slušalicu. Ponovila sam te iste riječi složene u istu rečenicu i onda kad je Inat – kuća bila već zatvorena, a ja sam u njoj, baš s istoga mjesta, sama, htjela pojesti jednu sarmicu u vinovoj lozi prelivenu travničkim kajmakom. I provjeriti ostavlja li na nepcu isti okus kao prije tri godine kad je preko puta mene sjedio muškarac u kojeg sam se te večeri zaljubljivala.  “Možda je tako i bolje”, pomislila sam kad nisam mogla pronaći “Sedam male braće” da bih u sedam otvora ubacila sedam novčića za ostvarenje jedne želje. Vozaču taksija, koji mi je u nekoliko minuta prepričao svoju zanimljivu biografiju i pokušao opravdati svoga ratnoga zapovjednika, bilo mi je neugodno izreći baš tu destinaciju. Dugi, kako se predstavio čim je ubacio u prvu, zasigurno bi me do tamo odvezao, ali bi me i priupitao što sam poželjela. “Možda je tako i bolje”, pomislila sam čak i u trenutku kad sam naišla na zatvorena vrata sarajevske katedrale. “Možda je tako i bolje”, rekla sam na kraju te večeri, pijući u Imperijalu čaj od nane i tko zna koji analgin po redu. Previše volim Sarajevo da bih ga okrivila za seriju svojih poraza. I još uvijek ne mogu zaboraviti da sam zbog jednog nelijepog komentara o njemu, prestala čitati romane pisca čije sam dotadašnje stvari zaneseno obožavala. Ni do danas nisam tom piscu oprostila njegovu rečenicu: “A reci mi što u Sarajevu može biti lijepo”.

Ne bih mu ni sada, dok još uvijek osjećam posljedice sarajevske glavobolje i tuge, priznala da je tamo  uvijek na neki novi način, krasno. A da sam ja netko, već bih mu odavna naredila da preko noći nauči napamet Andrićev esej o Sarajevu i da ga izrecitira, uz Jusićevu tihu pratnju, pred svjedocima – kimnuvši prije prve rečenice svečano glavom. 

            U Zagreb sam sljedeće jutro ponijela nesnimljenu fotografiju kuće u kojoj sam načinila prve korake, boju štikle s drvene borovske police, okus očeve neskuhane kave, miris vrhnja iz grada u kojem su rođeni moji preci, ispunjene želje prošaptane pred sedam metalnih vratašaca, jedno izmaštano “ne” na vjenčanju u sarajevskoj katedrali, prigušeni glas moga prijatelja koji se nije pojavio na kavi u Imperijalu. Kakva će me ljubav ponovno odvesti gradu na Miljacki, u ovom trenutku ne znam. Možda ljubav prema stablu crvenih listova koje je najljepše  tamo negdje na cesti  između Kaknja i Visokog. I to u posljednjim danima rujna, kada se snažno i prkosno, izazivajući svojom ljepotom zaljubljenike i prolaznike, opire tehnici akvarela. A ja mu, u strahu da ostali ne čuju, oprezno šapućem: “Možda je tako bolje, mali moj”. I pri tome zaboravljam rečenicu iz romana Jalijaš Midhata Ajanovića: “Povratak  u Sarajevo je sličan vraćanju ženi koja se voli nakon što ju se – neoprezno popuštajući nagonima – prevari s drugom, koja se u trenutku slabosti učinila ljepšom, mlađom, sjajnijom”.

(ulomak iz priče “Stablo crvenih listova”, Zagreb 20013.)