Nogometni dvoboj

Moj poznanik J. bio je, kako se u našem mjestu govorilo, mladić iz dobre obitelji. Odlično je igrao rukomet. Za visokim i zgodnim sportašem okretale su se gimnazijalke, mlade frizerke,  trgovkinje zaposlene u samoposluzi… „Mijenja cure ko čarape“, govorila je moja komšinica. Kad je On bio u pitanju, za mene nisu postojala prenesena značenja. Znala sam da ga svakih mjesec dana viđam s drugom djevojkom, pa mi nije bilo jasno da tako rijetko mijenja čarape.

Mene nikada nije doživljavao. Na ulici bi mi se nasmiješio  i upitao me nešto onako usput, samo da se pita. Pitanje je bilo najčešće vezano uz naš nogometni klub „Sloga“. Obraćao mi se umanjenicom moga imena.  Jednom sam u slatkari sjedila za stolom do njega. Glasno je pripovijedao svom prijatelju kako ga je i nova djevojka ostavila. „Našla je dušu srodniju sebi“, ponovio je nekoliko puta. Nije se ljutio. Dapače, rekao je da je sretan zbog nje. „Tebe uvijek nogiraju“, prokomentirao je prijatelj. „Nema veze, samo neka budu zadovoljne“, odgovorio je J.  Moj se sladoled cijedio po novoj cicanoj haljini. „Kako je on dobar, pa ne ostavlja on njih, on želi da su one sretne“, pomislila sam. Pogledala sam mu u stopala. Na bosa je nataknuo  plave „Borovo“ papuče. Plastične.

Kad je sljedeći put moja komšinica, vrativši se s večernje mise, izgovorila istu poredbu na temu mladića, djevojaka i čarapa, ja sam stala u njegovu obranu. „Bolje je tebi sigrati se nogometa“, bilo je sve što je rekla. Odmahnula je rukom. I rubom kecelje obrisala kut usana.

Poslije je J. odselio i priča o njemu je zaboravljena. Sjetila sam ga se jučer. U Osijeku. Moj dobar osječki prijatelj upitao me kako mi je na novom radnom mjestu. Pogledala sam ga začuđeno. „Pa rekao mi je, taj i taj, da su te nakon povratka u Zagreb, zaposlili na Hrvatskim studijima i da ti je super“, pojasnio mi je.  Taj koji mu je rekao, sasvim sam sigurna, zna da me nitko nije ni zvao na posao i da ne radim. Zna i da bih željela. Ali,  u tom trenutku – toliko godina poslije – postalo mi je jasno što je  moja komšinica mislila kad mi je savjetovala da nastavim igrati nogomet. Jer, tada nisam razumjela da zgodni mladić iz mog mjesta „zbrinjuje“ svoje djevojke lažnim pričama o njihovoj pronađenoj sreći i da to čini samo zbog toga da bi se opravdao. Krivnju je brisao fikcijom u kojoj je sebe predstavljao pravednikom. Razljutila sam se. No, ubrzo sam se utješila činjenicom da bih ja i sada tog kolegu, koji širi lažne vijesti, mogla izvesti na nogometni dvoboj i zabiti mu gol kroz noge.