Category / Nedjelja / Šminkeraj

    Loading posts...
  • Dan žena

    Vrata profesorskih soba na Filozofskom fakultetu nisu zvučno izolirana. Često sam čula što studenti govore ispred njih. Jednom prigodom čak i ovo: „Ona ti je super, odlučila je biti samohrana majka, genijalno“… Nakon nekoliko dana pozvali su me da na tribini, u jednoj zagrebačkoj knjižari, govorim o Danu žena. Prostor su ispunile naše studentice. Na ulazu su dijelile crvene karanfile. Pitala sam se gdje su ih samo našle. Dva sam…

  • Maštanja u mladosti

    O čemu sam u mladosti maštala., za čim sam i za i kim čeznula te jesam li išta od toga, grubo je reći, i ostvarila, prvi put sam se upitala navršivši trideset i šestu godinu. Nekako mi se čini da upravo trideset i šesta predstavlja onu startnu crtu s koje se kreće prema nježnoj ženskoj  zrelosti i pravi mala životna avantura. Sjećam se da sam u tom trenutku bila sretna…

  • Isprebijana

    Osobna iskaznica;ime: Isprebijanaime roditelja: Vladan Desnicaprebivalište: Pravda Vladan je Desnica bio najšikastiji mladić koji je ikada prolazio uz prozor moje primaće sobe, u prizemlju kafene katnice današnje Nazorove ulice. I prije osamdesetak godina, trebali li uopće isticati, radilo se o prestižnoj adresi sa sjevera. Zavidnici su ljubomorno komentirali građane koji su baš tu ulicu uspijevali upisati u prebivališne dokumente. Koliko je samo njih bilo uvjereno da su predanim narodnim angažmanom…

  • Majka i sin

    Oca sam viđala rijetko. Jedanput, dvaput godišnje; onda kad bi me dovodili u posjet njegovoj majci, mojoj baki Kati. Stizao bi kasno noću, pješice, najčešće subotom. Iščekujući ga, molila sam Oče naš, jedan, pet, jedanaest. Kad bi ušao u kuću, nisam ustajala. Skutrila bi se na „sećiji“ smještenoj u kutu velike kuhinje. Glumila sam uspavanu malu ljenčinu. To je bio jedini način da čujem sve ono što majka i sin,…

  • Julka

    Osobna iskaznicaime: Julkaime roditelja: Eugen Kumičićprebivalište: Sirota Žalosno je što pisci nikada ne osjećaju potrebu pozvati svoje likove na kavu i priupitati ih sviđa li im se ime koje su za njih smislili. Mogu donekle razumjeti rizičnost takva čina. Zamišljene priče uspio bi pokvariti nezadovoljnik uvjeren kako mu neusporedivo bolje pristaje herojsko ime Dušan nego simpatično dječačko Duško.  Slutim što bi na takvom susretu izgovorio školarac Kičmanović čuvši da će…

  • Tena

    Prošlo je stoljeće…i još, još godinica otkako se vodnik Jaroslav vratio s bosanskoga ratišta. Priča o nama objavljena je 1894. Jaroslav se dugo privikavao na moje lice iznakaženo boginjama. Onako plah, s plavom bradom, zabacujući često praznim rukavom desne ruke, često je noću obilazio selo iz kojeg je, s četama austrougarskih soldata, krenuo preko Save. Nikada me nije pitao zbog čega mu nisam ostala vjerna, kakvim me je čarima privukao…

  • Tema:život

    U potrazi za jednim tekstom, naišla sam  sinoć na nekoliko svojih  intervjua. Zanimljivo mi je – nakon trinaest godina – vidjeti što sam tada  – na pitanje “mislim li, nakon svega što mi se izdogađalo da mi život nije bio sklon”, odgovorila novinaru “Glasa Slavonije”: “Ne mislim. Znam da Vam sada ovo sada zvuči, u najmanju ruku, neobično. Kada pokušavam pogledati na svoju biografiju okom promatrača, izvučena iz svoje kože,…

  • Neupisani grad

    (jedan prilog biografiji s pogreškom) U jednoj uskoj ulici, po čijoj se dotrajaloj kaldrmi spotiču starice  rođene prije prvih, drugih i trećih ratova otvorena je advokatska kancelarija. Treća je u mahali. Svečanu vrpcu prerezao je gospodin Ešo, slavni pjesnik i općinski pobjednik u judu. Rođen je prije četrdesetak godina, u kući koja se do prije jedno desetljeće nalazila samo pedesetak metara južnije. Kuća je bila je sagrađena od ćerpića. U…

  • Piščev sjaj

    Danas, dok gledam Varjinu fotografiju – tiskanu na pretposljednjoj stranici kataloga najvećeg europskoga sajma knjiga – jasno mi je da nikada prije i nikada poslije nisam susrela osobu koja je u svemu vidjela povezanost, koja je na čudesan način pamtila datume, koja je bez imalo nelagode  zastajala pred pročeljima gradskih nastambi i zamišljala lica stanara skrivenih iza zidova. Pokušavam popiti kavu na isti način na koji ju je ona redovito…

  • Marama

    Na zagrebačkoj tržnici Dolac stoji na vidljivom mjestu jedna skulptura. Prikazuje ona ženu s košarom na glavi: to je spomenik kumicama, koje su nekada iz bliže i dalje okolice donosile u grad poljoprivredne proizvode. Zašto kažem nekada? Zato što mi se čini da taj spomenik nije podignut u čast prodavačicama koje nas danas opskrbljuju sirom i vrhnjem, jajima i mrkvom, nego onima koje su na Dolac dolazile onda kad je…