Julka

Osobna iskaznica
ime: Julka
ime roditelja: Eugen Kumičić
prebivalište: Sirota

Žalosno je što pisci nikada ne osjećaju potrebu pozvati svoje likove na kavu i priupitati ih sviđa li im se ime koje su za njih smislili. Mogu donekle razumjeti rizičnost takva čina. Zamišljene priče uspio bi pokvariti nezadovoljnik uvjeren kako mu neusporedivo bolje pristaje herojsko ime Dušan nego simpatično dječačko Duško.  Slutim što bi na takvom susretu izgovorio školarac Kičmanović čuvši da će pred čitalačku publiku izaći kao mali Ivica, a ne kao odvažni Ivan.

Ako dogovor nije moguć, predlažem piscima da na radne susrete pozovu barem likove čijim imenima namjeravaju nasloviti svoja buduća štiva. Ja bih se –  da mi je prije stotinu i dvadeset godina bila pružena takva mogućnost –  prva pobunila. Ne iz ljubomore prema Sabini i Teodori čija su se krsna imena našla u naslovu romana našeg zajedničkog oca Eugena, nego zbog svog nadimka koji nikako ne odgovara  mom karakteru i postupcima. Sirota. O tome sam već htjela progovoriti. Razmišljala sam i o simpoziju pod naslovom “Ime lika”. Namjeravala sam ga organizirati u Buenos – Airesu, uz novčanu potporu bogate dijaspore, nedaleko od dućana u kojem sam radila nekoliko godina.  Čak sam uputila i prvi prijavni upitnik, ali su mi na njega odgovorile samo četiri sporedne romantične junakinje željne provoda i tri povijesne muške ličnosti naoružane pitanjima na temu odnosa domovinske i iseljene Hrvatske. Nisu se prijavile ni moje rođakinje. Odustavši razočarano od nauma, zahvalila sam se mogućim sponzorima i krenula u novo čitanje svoje biografije; romana Sirota. Moj suprug Ivan, zaokupljen radom za narodni boljitak, imao je razumijevanja za moju tjeskobu. Slagao se sa mnom da, unatoč tome što sam bila kći ribara, nikada nisam snosila posljedice siromašnoga djetinjstva. I da mi dani nadimak ne pristaje dobro. Kimao mi je glavom kad sam ponavljala da je najvažniji dio “Sirote” temeljen na tajni vezanoj uz dvije  djevojčice. Prva – ona  koja je preživjela – bila sam ja, krštena kao Marica, a zvana kao Julka. Druga – ona koja je umrla kao beba – krštena je kao Julka, ali je na nebo odskakutala kao Marica. I nakon saznanja da je živa Julka ustvari Marica, ja sam i dalje u jeziku svih koji su me voljeli ostala Julka. Komplicirano. Pogotovo za one koji, zasićeni gospođom Sabinom i kraljicom Lepom, nikada nisu ni čuli za priču o meni. Za sve je kriv muškarac koji nije imao snage svoj roman prozvati “Julka”. “Razumljivo – zna reći moj nježni Ivan – zvuči oštro. Julka, kao stroga žena, zavijena u crno i s brčićima povrh tankih opuštenih tananih usana”.  “Slažem se”, odgovaram i glasno žalim što me pisac nije oslovljavao kao Juliju. “Samo to ne. Dama iz Verone”, uvijek iznova uznemireno povikuje Ivan. Najglasnije u trenutku kada ga moje lamentacije zateknu u bilježenju propusta gradskoga načelnika, vođe  talijanske stranke.

            Neko sam vrijeme, zaokupljena muževljevom karijerom, zanemarila pitanje naslova romana koji je pokrao moj život.  Ruku na srce, “Sirota” i nije u popisima lektire. Čak me i uska struka dotiče rijetko. Usputno, tragajući za površnim i zabavnim štivom. Julka je u meni ponovno progovorila prije desetak godina kad sam pročitala žensku ispovijed naslovljenu “Ime”. U njoj autorica, luda od pričanja,  priznaje kako se, u prvim godinama djevojaštva, bilo joj je petnaestak ljeta,  postidjela saznavši da joj je pravo ime Julka, a ne profinjena njegova verzija Julijana. Inače se ta žena bavi i našim životima. Tumači ih mladima. Vezla sam goblen s primorskim  motivima i ubola se u prst u sekundi kada mi je kroz pamet prostrujala misao: ” E moj Eugene, da si svoju Sirotu prozvao Julkom, a bilo bi to po istini i pravdi, možda mladoj djevojci ne bi teško pao zapis u knjizi krštenih. Ponosila bi se što nosi ime po literarnoj junakinji. I sigurno bi naš roman pročitala”.

“Bilo bi tako. Ponadala bi se da će naći svoga zaštitnika, kao što si ti našla mene. U tom joj slučaju “Julka!” ne bi odzvanjalo nimalo grubo”, šapuće Ivan, i  prilazi mi. On od prvoga dana prepoznaje moje neizgovorene misli. “Napiši joj nešto. Pitaj je, ti si uvijek izravna”, savjetuje me i spušta vlažnu desnicu na moj potiljak.

            Priznajem, nisam skupila dovoljno hrabrosti sve dok me ovih dana nije nazvala Teodora i počela me nagovarati da nešto poduzmemo u obranu svoga neprisuća.  I premda sam nju odbila, večeras ću napuniti naliv – pero davno kupljeno na  Rijeci i primaknuti ruku hartiji. Požalit ću se Julijani i zamoliti da me pošteno pročita. Objavi li ona išta pod naslovom “Sirota”, značit će to da je moje razmišljanje o imenu nije dotaknulo, a pusti li priču pod masnim slovima  “Julka”, potvrdit će tvrdnju o krivom naslovu romana. I možda zažaliti što se prije tridesetak godina  i sama poželjela ufiniti.

(„Tko se boji lika još“, Zagreb 2008.)