Starija sestra

Možda sam s ovom pričom trebala pričekati. Možda se, u ovom trenutku, propovjednik i ljuti na mene, i govori mi to, ali ne dovoljno glasno da ga ja, oslabljena bolestima i brigom, mogu jasno čuti. Znam, nisam poslušna. Priči još nije došlo njezino vrijeme. No, kad ono dođe, možda se više nitko neće sjećati one o kojoj želim pisati. A ako se bude sjećao nje, možda neće biti mene koja o njoj želim svjedočiti.

Tek sam prije mjesec dana prestala voditi klub, a već danas sjedam da bih natipkala nekoliko rečenica o  umirovljenoj medicinskoj sestri, starijoj od mene deset godina i rođenoj u selu udaljenom samo sedam kilometara od gradića u kojem sam odrasla. I zašto uopće, može upitati propovjednik,  i pisati o onoj koja je svakim svojim pokretom, svakom svojom rečenicom,  davala na znanje da ne želi nikoga pustiti u svoju blizinu. Istina je, davala je drugima, ali ne i meni. Sjedila je uvijek sama, za stolom u kutu dvorane. Za razliku od ostalih polaznica čitateljskog kluba organiziranog u domu za starije i nemoćne osobe, ona se nije uključivala u razgovor o pročitanoj knjizi. Komentirala je, kako bi se to danas reklo, govorom tijela. Kad bi joj se svidjelo ono što netko kazuje,  glavu bi micala naprijed nazad, a kad bi se protivila nečijem opisu ili ocjeni, naborala bi čelo i  šake prislonila na obraze. Nerijetko je i prstima desne ruke lupkala po knjizi, kao da budi pisca i poziva ga na zajedničko slušanje čitateljskih komentara.   Slutila sam da će jednog dana, najvjerojatnije na samom kraju projekta, nešto jako važno reći, da će svojim rečenicama podariti posve novu, i konačnu,  boju našim druženjima i da ću ja te  njezine riječi ponijeti kući, pazeći da ih  putem ne izgubim. A onda ću ih unijeti u neku svoju priču, darovat ću ih junakinji čiji će život čitateljice doživljavati svojim. I tako ću riječi zaštiti od zaborava, da traju duže od boje na zidovima doma,  od šarenih prostirki na  kaučima  dnevnog boravka, čak i od fotografija izvješenih po hodnicima, fotografija koje su s vremenom izblijedjele i sva lica učinile jednakima;  ona koja se smiješe u proljeće šezdeset i neke postala su nalik onima  koja su zbog tuđeg smijeha, desetljeće poslije, jako  zabrinuta. Pisac, ali i onaj koji o tuđoj priči prosuđuje, ima samo jedan zadatak, bilježiti.  Jer, jedno moramo znati. I  to „jedno“ posve je dovoljno. Baš svačiji život na ovoj kugli zemaljskoj vrijedan je zapisivanja. Nema nijednog koji ne bi mogao postati predloškom  velikog romana. I možda ni prema  jednoj  rečenici književni stručnjaci nisu toliko nepravedni kao što su nepravedni prema rečenici: „Ja bih vam mogla napisati o svom životu roman, ma što jedan, tri, samo kad bih znala…“.  Nema jednostavnije, a ni istinitije rečenice od te.  Pisci su povjerenici priča o tuđim, pa i svojim životima. U ovom jadu od svijeta, u kojem se prevaranti predstavljaju nacionalnim junacima, a narod doživljavaju gomilom kojoj se tepa samo u predizbornim vremenima, književnost nudi priče u kojima se ne mogu poništiti razlike između dobra i zla, zdravlja i bolesti. Čak  kad priče i nalikuju na zbilju, kad je gotovo doslovno preslikavaju, književni tekstovi razotkrivaju prave odnose, bolje od svakog svjedoka i državnog odvjetništva. Preslikati,  da bi se doista vidjelo,  zapisati da bismo imali što potomcima ostaviti u naslijeđe.

Radovala sam se odlascima u dom.  Prva i treća srijeda u mjesecu, od veljače do svibnja, od 10 do 12 sati. Zadovoljstvo nisam skrivala od samog početka. Sjećam se točno zgrade u svojoj ulici ispred koje  me zatekao, tog  dvadeset i šestog siječnja, poziv voditeljice projekta vezanog uz poticaj čitanja. U  doista kratkom telefonskom razgovoru obavijestila me samo da je iz doma  došao prijedlog za osnivanje kluba i da je u prijedlogu navedeno moje ime, mene  kao „poželjne osobe“. Pridjev „poželjne“ izgovorila je rastegnuto, i riječ omeđila onim hh, na početku, ispred „p“ i na kraju, iza „e“.  Razumjela sam da  bi predlagatelji  rado sa mnom razgovarali o pročitanim knjigama, ali se nisam mogla osloboditi  osjećaja da moja sugovornica, posrednica između njih i mene, u taj pridjev upisuje i neki svoj odnos prema „mom liku i djelu“.  I da mi želi, ali ipak neće, reći kako bi njezin odabir bio netko drugi; možda neka mlađa spisateljica koja bi se više mogla odmaknuti od osobnih priča što će ih, neizostavno, starije gospođe upisivati u tekstove koje ću im predložiti za čitanje. I da ću ja predložiti upravo one u koje se one mogu upisivati.  Voditeljica projekta, slutila je da ću odmah pristati, da joj neću reći: „Možemo se čuti sutra dok malo razmislim“. Jer, bila sam poznata po tome da odluke donosim u trenu, da su one, iskreno rečeno, najčešće pogrešne, da ne podnosim lažnu diplomaciju u kojoj bih sebi davala na važnosti i uvjeravala sugovornike kako sam se, nakon trodnevnog mukotrpnog razmišljanja,  ipak odlučila za njih, premda mi razne poslovne ponude stižu svaki sat. Barem po jedna. Imala sam potrebu toj „kontakt – osobi“ dati na znanje da sam osjetila njezinu rezerviranost prema činjenici da članice kluba u osnivanju žele baš mene, da  čak o mom pristanku ovise i sljedeći administrativni koraci. pa sam joj, na kraju razgovora, prije  tog ozbiljnog „Da, pristajem“, samo izgovorila: „A koga bi drugog,  umirovljenici znaju da će se najbolje razumjeti s umirovljenicom.“ Malo sam se iznenadila kad mi je rekla da startamo već sljedeći tjedan.  Otkako sam u mirovini, razveseljava me svaki iskreni razgovor o književnosti. U domu za starije i nemoćne, moći će se, bez zatraženih ishoda čitanja i silabusa, govoriti otvoreno, moći će se pročitano povezivati s vlastitim iskustvima, priznavati da u satima samoće književnost dobiva svoj pravi smisao.  A samoće tamo ne nedostaje. Kao što je danas ne nedostaje na svakom mjestu, u svakom trenutku,  neovisno o broju svjećica na rođendanskim tortama naših sugrađana i brojkama ispisanim na njihovim deviznim računima.  Kao da su nas sve ugurali u čekaonicu iz koje se jedino može ući u dom za starije i nemoćne, ugurali nas uz naredbu „Uživajte“, uz imperativ koji danas zamjenjuje svaki pozdrav i skida svaki osjećaj odgovornosti s duše onoga koji ga izgovara. S „Uživajte“ ispraćaju nas s karmina i s dijagnostičkih pregleda. S „Uživajte“ upućuju učenike na pisanje teksta iz matematike na državnoj  maturi. Upravo se  zbog toga rado sjećam onih vremena u kojima je  moja teta, kad bih ja odlazila na ispit, za  mnom polijevala vodu, a ja se okretala i govorila joj: „Daj, nemoj…naučila sam“. „Brige i dobrih želja, nikada previše“, odgovarala je i odlazila po frotirsku krpu kojom je isti čas brisala mokre stepenice. Ljubav koju je osjećala prema meni nadjačavala je njezinu, gotovo bolesnu, pedantnost.

Voditeljica projekta  dopustila mi je da sama izaberem književne naslove o kojima ću razgovarati s korisnicima. Naglasila je  to pred svjedocima, pred polaznicama koje su nas dočekale u pretoploj dvorani doma. U prvoj me rečenici pozdravila i ispričala ravnateljicu koja je zapela u prometu jer je to jutro pao prvi snijeg. A bila je već Pepelnica.  Neke su gospođe kašljucale, neke molile da se govori malo glasnije. Sjedile su po četiri za  stolom.  Samo je jedna, u kutu dvorane,  bila sama. I jedino je njezin stol bio okrugao. I baš svaka od njih je na tom prvu susretu imala nešto  reći; koliko knjiga čita mjesečno, gdje je i s kim živjela prije dolaska u dom, voli li više kavu ili čaj, na kojim  se mjestima prepoznavala u pojedinim knjigama…  Najčešće su izdvajale lektirne naslove svog, ali i mog vremena. Jer, razlike i nije bilo, kao što je nema ni danas.  I sve su bile odlučne u tome da prvi razgovor vežemo uz autobiografsko pismo i moju knjigu čiji je naslov – od ukupno četiri riječi – završavao glagolom koji je trebao sugerirati kako u knjizi i nema puno stvarnog života. Iskreno, nije mi bilo drago što  mojim tekstom započinjemo projekt. Možda sam se plašila i mogućih voditeljičinih komentara.  Nisam željela da ona, nakon izlaska iz prostorije, prvoj kolegici kaže kako čitateljsku grupu koristim za vlastitu promociju. A možda sam strahovala i od  čitateljskih ocjena.  Jer, ove starije čitateljice, daleko od kritičarskih krugova i akademskih lobija, mogle su se ponašati  kao djeca: iskreno, neproračunato, bez ikakvih kalkulacija. Jer, one nisu bile moguće kandidatkinje za prestižne nagrade književnih kritičara, a ni za članstvo u nacionalnoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Nije bilo, uvjerila sam se na sljedećem susretu,  nikakvih razloga za strah. Polaznice je – kao što sam i pretpostavljala – najviše zanimalo što se u mojim pričama  stvarno dogodilo, a što je izmišljeno. Razveselile su se i kolačima koje sam im donijela, a koji se  u knjizi spominju. Taj dan mi je bio imendan i željela sam ga proslaviti baš s njima, u domu, misleći na onu čije sam ime nosila, koja je zbog mene prala čiste stepenice, ali koja mi „čupavce“ ipak nikada nije pravila. Pretpostavljam, i danas, da to nije činila samo zbog tog što ona sama nije podnosila kokos, nego što se,  što je i vjerojatnije,  bojala da ću ja – šlampava na svog oca –  taj kokos prosipati po čupavoj zlatnožutoj  tkanini, nazvanoj po mom omiljenom kolaču. Čupavcem, koji je krasio sve domove našeg industrijskog naselja, bio je  prekriven kauč na kojem sam sjedila dok sam učila, ili gledala omiljene serije, poput „Kuda idu divlje svinje“, ili „Kapelskih kresova“. Sve su gospođe hvalile kolač. Daleko više nego knjigu. Zanimao ih je moj recept, sjećale su se svojih, oživljavale trenutke u kojima su ga pekle, priznavale čak i kome su ga htjele a nisu smjele pripremati.  Gospođa za stolom u kutu  jedina nije željela probati. Kad sam joj prišla s kutijom u ruci, vidjela sam da je moja knjiga otvorena baš na stranici na kojoj se  spominju čupavci. Pogledala me hladno. I samo mi je podizanjem nosa dala do znanja kako joj ne pada na pamet prihvatiti ponuđeno.

I dok gledam bilješke s naših susreta, i evidenciju dolazaka i pročitane literature, vidim da jedino ona nikada nije izostala, da je  jedina pročitala svih pet naslova i da jedina ništa nije prokomentirala. Čak ni onoga dana kad smo raspravljale o romanu „Svila škare“ Irene Vrkljan. zapisala sam da se smješkala u trenutku kad smo govorile o pismu upućenom sestrama i da sam ja neprestano očekivala kako će nešto reći. Pogotovo zbog toga što je za tu prigodu odjenula svilenu košulju boje breskve. U mojim bilješkama opis  svilene mašne zauzima više mjesta od same analize  susreta.

Na podjelu diploma stigla je prva. Sjedila sam za stolom koji mi je tri mjeseca glumio katedru i s kojeg sam često uspoređivala svoje polaznice sa svojim donedavnim studenticama iz fakultetskih predavaonica. Pronalazila sam sličnosti. Nagađala sam koja je korisnica doma  u mladosti bila nalik na neku od mojih studentica, a koja će moja studentica za nekih pola stoljeća postati slična nekoj od tih starijih gospođa u dvorani. I kad sam krenula razmišljati o tome kako nisam dočekala niti  jednu rečenicu te žene koja je sjedila uvijek sama, u kutu prostorije, i da neću čuti ništa što će promijeniti moj osjećaj vezan uz tromjesečno druženje s čitateljicama, Ona mi je prišla. Mirisala je na lavandu. „Želim vas, poslije ove proslave, pozvati u svoju sobu, na sladoled. Znate ja ne jedem kolače, jedem samo sladoled.  I zbog toga mi je grlo neprestano upaljeno, i moram čuvati glasnice, ali ne mogu se odreći sladoleda.  Upisala sam se u klub i predložila vas, samo zbog toga da vas na kraju mogu pozvati  na sladoled.“, zakašljucala je. Posljednju rečenicu izgovorila je tiho. Riječi su se lomile, ne poštujući pravilo razdvajanja na slogove. Gledala sam je zbunjeno, kao školarka koja je na proslavi Dana državnosti zaboravila treći stih i čeka da joj učiteljica, skrivena iza plišanog zastora, šapne prvu riječ. Srećom, haljina mi je bila duga i nisam mogla frkati rub, kao što sam ga frkala na svakom javnom nastupu. U dvoranu su počele ulaziti ostale polaznice. „Ja sad idem, mogu dobiti diplomu?“, uspjela je izgovoriti bez pauze. „Donijet ću vam je u sobu“, odgovorila sam joj. Nasmiješila se, ustala i napustila prostoriju.

Nakon sat i po, pokucala sam na vrata njezine sobe. Soba 119, baš  kao i fakultetska dvorana u koju sam ulazila punih četvrt stoljeća.

„Volite li više mliječni, ili voćni?“, upitala me. Zamolila sam čokoladu.  „Meni je svejedno, ja jedem sve, samo da je sladoled..“ Malo se zagrcnula, a onda nastavila: „Neću vas zadržavati. Željela bih vam dati bilješke, samo nekoliko rečenica, samo vi možete napisati tu priču.“ Zbog toga ste i predložili mene za voditeljicu?“, upitala sam je. „Da, onoj, kako se zove, nije ni važno, nije bilo drago“, odgovorila je, uz podatak   koji sam i sama naslućivala.  „Puno mi je to značilo“, rekla sam joj. I nisam to učinila samo da bih ispala pristojna. Stvarno sam joj bila zahvalna što mi je omogućila tri mjeseca razgovora o književnosti.  Pružila mi je list papira. Dvije trećine, rukom ispisane,  stranice. Rukopis identičan rukopisu moga oca.  Bilo je tu i natuknica i gotovih rečenica. Jedva sam čekala pojesti sladoled i napustiti sobu. Tjerala me znatiželja. Pitala sam se jesam li ja stvarano u dom dovedena po veliku priču. Možda razgovor o knjigama, i sve one interpretacije, i nisu bile važne. Sebično mislim o svom, a ne o životima onih žena koje su se, bilo je lako zaključiti, radovale mojim dolascima. Ona me ispratila do ulaznih vrata. Čvrsto mi je stisnula  ruku i rekla: „Napisala sam vam i broj mobitela“. Posljednju riječ sam jedva čula. Bila je tiha i ispucala. Naručila sam taksi.      

Između dva semafora pročitala sam sve što je pisalo na papiru.

Dvije sestre, razlika između njih godinu dana. Majka ih svakodnevno odvodi u slastičarnicu. Jednog dana majka i mlađa napuštaju kuću. Stariju majka ostavlja pred ulaznim vratima prodavaonice u kojoj radi muž. Starija živi s ocem, ne zna gdje su majka i sestra.  Otac počinje jako piti,  zabranjuje joj jesti sladoled. Jednom je ugleda na ulici kako jede Snjeguljicu i istuče je. Starija saznaje da su majka i sestra otišle sa sladoledarom (sinom vlasnika slastičarnice). Starija završava za medicinsku sestru. Zapošljava se u domu za nezbrinutu djecu. Pojavljuje se majka. I sestra, dobro udana, ima sina.  Oprost. Starija djeci u domu kupuje sladoled, svaki dan. Ne podnosi da su djeca željna sladoleda. Mlađa odlazi u inozemstvo. Ostavlja sina kod starije. Dječaku pozli, sladoled od lješnjaka. Mlađa optužuje stariju da je to učinila iz ljubomore. Razdvajanje doživotno. Dramatično. Starija ostaje sama. Opsesija sladoledom se nastavlja. Psihoterapije. To bi mogao biti središnji dio priče. Niz primjera očeva  zlostavljanja zbog sladoleda. Priča prati njezin život do njezine starosti, odlaska u dom. ..I tamo jede sladoled.

Čim sam izašla iz taksija, nazvala me voditeljica projekta i  ispričala se što nije mogla doći na završnu svečanost. Navela je tramvajski zastoj. „Nema problema,  bila je ravnateljica“. Ne znam je li se prisjetila da je u veljači ona ispričala šeficu doma, i da je opravdanje bilo isto. Samo što je sad kraj svibnja i ukrasni dio o tramvaju u snijegu bio bi neprimjeren čak i u literaturi.  „Da, i ako biste za njihove domske novine mogli napisati neki svoj osvrt“,  dodala je. „Naravno“, odgovorila sam joj i zahvalila na suradnji. „I vama hvala, jako su zadovoljne“. Osjetila sam neko olakšanje u njezinu glasu. Naša je suradnja ovim završena, čula sam i ono  što nije rečeno.

Da, ja sam dovedena po priču. Sad sam u to bila uvjerena. Nizale su mi se slike kojima bih mogla širiti  kostur  priče. U samo  nekoliko škrtih rečenica i natuknica pokriven je jedani mučan život. Bila sam sigurna da je to Njezino iskustvo i da joj je stalo da ostane zapisano. Priznala mi je to, uostalom,  i sama.  Nekoliko sati poslije, u telefonskom razgovoru u kojem me obavijestila da sutra odlazi u bolnicu jer joj domska liječnica nikako ne može sanirati upalu glasnica. „A kad biste izbacili…“ Nisam uspjela ni izgovoriti riječ „sladoled“, a ona je već uskočila : „To ne dolazi u obzir. U svakoj žličici sladoleda ja proživljavam cijeli svoj život“. Razumjela sam je. Kao što je i ona razumjela mene. Majka koja odlazi, otac koji se propije, sestra koja optužuje… I bolnica koja sutradan čeka i mene. Samo zbog neke druge dijagnoze.

Javila mi se s otorinolaringologije. Porukom. Obavijestila me da joj je preostalo još nekoliko mjeseci života. Karcinom glasnica. Posljednju rečenicu, “Jedino što sam imala ostaviti nekome u naslijeđe je priča o mom životu“, napisala je velikim tiskanim slovima. Dežurna sestra, u istoj bolnici, ali na drugom odjelu, pomislila je da plačem čitajući svoje nalaze. A ja sam plakala nad sms porukom žene s kojom sam dijelila toliko toga, a koju sam jedva poznavala. Uz ručak su mi donijeli porciju sladoleda. Onako, samo za mene. Jer, i na ovom mjestu netko voli moje priče. Ili, žali moje suze.

Nakon povratka kući, sjela sam napisati, kao što sam i obećala,  izvještaj o iskustvima rada u čitateljskom klubu. Nisam uspijevala naći prave rečenice. Umjesto takvih, ispisivao se zapis o Njoj. Osjećala sam i kako nemam snage za pravu priču, kako me terapija previše iscrpila, ali da, usprkos svemu, moram ostaviti bilješku o jednom čudesnom životu. Možda uskoro neka mlađa spisateljica, čije će pismo biti blisko ukusu voditeljice, napiše roman o dvije sestre i priču zavrti oko bolesnog odnosa prema sladoledu. Možda, ali pod uvjetom da pročita ovaj tekst koji ću podvaliti pod izvještaj. Cilj mi je samo jedan. Stići na vrijeme. Dok je Ona još  živa, dok ne zaspi. Brinem se jedino što se i meni već drijema. I jasno mi je zbog čega je samo Ona sjedila za okruglim stolom. Ali više nemam snage raspravljati o slikama i značenjima krugova u književnosti.  Možda sam s ovom pričom trebala pričekati. Možda se, u ovom trenutku,  propovjednik i ljuti na mene, i ponavlja, ali ne govori dovoljno glasno da ga ja,  oslabljena bolestima i brigom, mogu jasno čuti. Znam, nisam poslušna. Priči još nije došlo njezino   vrijeme. No, kad ono dođe, možda se više nitko neće sjećati one o kojoj želim pisati. A ako se bude sjećao nje, možda neće biti mene koja o njoj želim svjedočiti.