Month / kolovoz 2019

    Loading posts...
  • Daj J, budi ozbiljna!

    Prije trideset godina, Franja Petrinović, urednik „Polja“,novosadskog časopisa za književnost, i kulturu i društvena pitanja, pozvao me da za tematski broj o smijehu napišem prilog vezan uz temu smijeha u suvremenoj hrvatskoj prozi. Sjećam se da sam napravila neku tipologiju, uvrstila Zoricu Radaković, Borivoja Radakovića, Dragana Ogurlića i Edija Jurkovića, Miru Gavrana i Dubravku Ugrešić. Autorski  primjerak časopisa poslali su mi na osječku adresu. Dvije godine poslije tematem „Polja“ nestao…

  • Sažetak nenapisanog romana

    „I što, ako se Vama sada nešto dogodi, nakon što izađete na ulicu, padnete pod tramvaj, mislite da će vaša Magdica zauvijek ostati u školi, da je nitko neće podići, odvesti je negdje. Netko će se pobrinuti.“, rekao mi je ugledni zagrebački psihoterapeut, u jesen 2009. godine.   Nakon toga je, uz  smiješak, nastavio: „I, znate kakvu će biografiju dijete imati: tata umro kad su joj bile tri, mama, spisateljica koju…

  • Vjetar i vitar

    Po vrhovima brda u blizini mora vrte se vjetrenjače i prave struju. Taj prizor djeluje tako nekako europski, da prolazniku od toga srce zaigra, te se odmah osjeti pravim svjetskim čovjekom. Ali, brzo će se uvjeriti da ne misle svi tako kao on. Kad, na primjer spomene lokalnim stanovnicima te vjetroelektrane, smjesta će uočiti da oni ne dijele njegovo oduševljenje. Neće oni, doduše, kazati ništa protiv vjetrenjača, ali neće za…

  • Čitanje uz ventilator

    Dvanaestogodišnja djevojčica, članica novinarske družine  osnovne škole u kojoj sam gostovala prije desetak dana, pogledala me začuđeno kad sam joj na pitanje koliko knjiga godišnje pročitam, odgovorila „Oko pedeset, šezdeset….“ Prvo sam pomislila, i sama uvučena u  mozaik priče na temu hrvatskog nečitanja, kako se djevojčica čudi jer joj se ta brojka čini ogromnom, a onda sam – nakon samo nekoliko sekundi – promijenila mišljenje.  Njezine velike smeđe oči postale…

  • Brdo i ravnica

    Prije više godina vozio sam prema Vinkovcima u društvu Šibenčanina s kojim sam imao mnogo toga zajedničkog, jer bili smo istih godina i pripadali istoj struci. Kad smo stigli otprilike na pola puta – negdje između Gradiške i Broda – opazio sam da se moj suputnik čudno ponaša: vrpoljio se na sjedalu, zirkao kroz prozor automobila pa opet vraćao pogled na svoje ruke, uzdisao i češkao se. Pomislio sam, naravno,…

  • Dijete riječkog kazališta

    Gradovi imaju svoje pisce. I pisci imaju njih. Znam koliko je Nedjeljko Fabrio volio Rijeku. Grad mu je uzvraćao zahvalnost. Razumjela sam njihov razgovor o međusobnim dugovima. Pisac je dužan zavičaju, a zavičaj je dužan prepoznati svoga pisca. Kako bi se samo njih dvoje zajedno radovali da je On, Nedjeljko, mogao svjedočiti Njoj, prijestolnici kulture, i kako bi Ona, prijestolnica kulture, uzdignute glave predstavila Europi – kojoj je Fabrio pripadao…

  • Nevoljni pastir

    Podne je. Za dva sata trebam krenuti na ispraćaj. Prije desetak minuta nazvao me  gradonačelnik i, bez ikakvog okolišanja, bez dobar dan i kako ste patere, počeo izdavati naputke za današnji obred ukapanja. Drsko, bahato, kao da razgovara sa svojom pripravnicom, a ne sa svećenikom koji je došao u njegovu župu  dvije godine prije nego što se balonja rodio.  Ne osjećam se dobro. Baš sam se nasikirao. On bi da…