Daj J, budi ozbiljna!

Prije trideset godina, Franja Petrinović, urednik „Polja“,novosadskog časopisa za književnost, i kulturu i društvena pitanja, pozvao me da za tematski broj o smijehu napišem prilog vezan uz temu smijeha u suvremenoj hrvatskoj prozi. Sjećam se da sam napravila neku tipologiju, uvrstila Zoricu Radaković, Borivoja Radakovića, Dragana Ogurlića i Edija Jurkovića, Miru Gavrana i Dubravku Ugrešić.

Autorski  primjerak časopisa poslali su mi na osječku adresu. Dvije godine poslije tematem „Polja“ nestao je u granatiranom stanu,  Sjenjak 41. Vremena će postati tužna i ja ću se sve manje smijati. Lice ću uozbiljiti i pred plakatom na kojem će se u ljeto 1993. na Osječkom ljetu mladih u Osijeku, najavljivati gostovanje književnika Dalibora Cvitana. Uz njegovo ime stajat će i moje, u funkciji kritičarke koja treba govoriti o njegova dva romana. I dok se ljepilo kojim se plakat priljubljivao uz površinu zida, još nije ni osušio, stigla je vijest da je Cvitan preminuo. Srce. Gledala sam u plakat. Pustila sam ga da se sjedini s fasadnim opekama. I ostao je tamo stajati mjesecima. A ja sam toliko željela osječko predstavljanje  –  meni jako važnog pisca – započeti jednom epizodom s tribine Književni petak koju sam u to vrijeme vodila u Zagrebu. Cvitan je posjetiteljima Gradske knjižnice pripovijedao o svojoj ozbiljnosti, mrzovolji, podijeljenosti između Vodica i Zagreba. Kad su ga, pri kraju književnog susreta, iz publike upitali voli li Zagreb, odgovorio je da ga ne podnosi. Bilo je, isti čas, lako osjetiti sreću onog dijela publike koji su činili članovi Kluba Vodičana u glavnom gradu. „A Vodice“?, doviknuo je netko iz zavičajne  ekipe. Nadao se – pretpostavljam – da će Cvitan krenuti u iskreno ispovijedanje ljubavi prema mjestu svog rođenja. Umjesto toga odgovorio je: „Vodice, ne volim“. I svi su se nasmijali. Smijehom su nastojali izbrisati nelagodu.

„Rođen sam star i  nikada se ne smijem“, rekao mi je Magdalenin otac deset godina kasnije, u trenutku kad smo se upoznavali.  Ime je izgovorio tek nakon popijene kave. Magdica će naslijediti očev pogled i ljubav prema njegovu zavičaju. Nesretnom, a ljudskom, kako to jedino u Bosni može biti. Često će, i kad njega više ne bude, ponavljati ono što je meni govorio on, a ona nije mogla upamtiti. Samo će moje ime zamijeniti najmilijoj imenicom: “Daj, mama, uozbilji se“. Ona ne zna da sam se ja ponovno počela  smiješiti tek nakon njezina rođenja. I da se smiješim za  nas obje. Prestajem samo u onom trenutku kad mi se M. žali kako su je ponovno opominjali zbog toga što je ozbiljna, a da pri tome nisu pitali ima li razloga biti takvom.   Svjesna sam da je svima  daleko lakše izgovoriti „Smij se“ nego poslušati što će netko reći nakon što ga upitamo kako si i jesi li danas dobro.   Tješim je pričom o ocu, tješim je citiranjem rečenica daruvarskog fizioterapeuta,  spominjem i njoj Dalibora Cvitana koji je uvijek bio ozbiljan i koji mi je na spomenutoj tribini rekao i da ne razumije kako to opis „tip je duhovit“ može biti automatski vrijednosni (pozitivan) kvalifikativ. A ja sam Cvitana poštovala i voljela puno više od onih mnogih koji su me nastojali nasmijati vlastitim prigodnim vicevima.

Istina, moja se M. rijetko smije.  Pogled na njezino mlado lice, može promatraču sugerirati kako zapovjednim Smij se nećemo školu, ulicu i vlastita dvorišta pretvoriti u sretnija mjesta. M. se prerano suočila s činjenicom da svijet u kojemu se svako jutro budimo i nije, baš u svakom trenutku, najpravedniji. I da život  nije u šarena slikovnica koliko god se mi trudili da objavljujemo i slikovnice za odrasle. Pokušavam je  štiti smiješkom. Pravim se ravnodušnom. Shvatila sam da je to puno pametnije od svakodnevnih objašnjavanja zašto se djevojčica ne smije onoliko koliko se smiju neka druga djeca. Shvatila sam da na loše postavljena pitanja nema odgovora. Kao što ga nije bilo ni u onom trenutku kad je profesor kojem sam, čim je on otvorio temu smijeha, htjela reći nešto o M. precima, o ocu, o staroj duši, o Bosni, a on je nakon toga upitao jesam li  sigurna da sam odabrala pravog čovjeka za oca svoje kćeri. „Premlad je da bi znao postaviti pravo pitanje“, tješila sam se. Tješila sam samu sebe  da se ne bih morala čuditi. Pravim se neosjetljivom. „Neosjetljivost obično prati smijeh, govorio je i Henri Bergson. Sjećam se dobro njegove rečenice: „Smijeh nema većeg neprijatelja od emocija“. Ako smo ravnodušni, mnoge ćemo teške trenutke, mnoge drame, pretvoriti u komediju. Kako se zove žanr u kojem se smijemo, a vlastiti smijeh nas boli, stvarno ne znam. Bilo bi daleko lakše ne misliti o tome. Znam samo da se danas, trideset godina nakon pisanja za „Polja“, ne mogu smijati osobi  koja u meni pobuđuje sažaljenje. Pa čak ni onda kad mi uspije ispričati dobar vic.