Month / travanj 2019
-
Šuti, gluvo bilo
(nastavak) U sarajevskoj zračnoj luci dočekao nas je sutješki gvardijan. – Nisi se promijenila, bilo je prvo što je rekao. Pozdravio se s Lovrom, pohvalivši njegovu visinu i cool jaknu, boje nekakvoga engleskoga nogometnoga kluba čiji naziv nisam upamtila. Fratrov smiješak otopljavao je sivilo prostora; prozore kroz koje se jedva vidjelo, neveselost na licima osoblja, tanjurić na kojem se kockica roza ružina rahatluka, ponuđena uz pravu turskukafu, činila napuštenom…
-
Šuti, gluvo bilo
(nastavak) Na svoj rođendan, čija je proslava scenaristički razrađana do u sitne detalje, Lovro je najboljeg prijatelja odveo na kat, u svoju sobu, da bi mu pokazao jednu pravu sliku, kako je rekao. Čim su se spustili u slavljenički prostor, ukrašen samo narančastim balonima, Stefano me isti čas upitao: „Stvarno vi, teta, nemate tamo groblje? Zašto mrtvaci leže u dvorištu?“ – Pričat ću vam jedanput o stećcima, ali ne…
-
Šuti, gluvo bilo
(nastavak) – Ali, on je pobio naše i tvoje, Kato. Oprosti, Katarina. U snu, tako pričaju. – Ne, njega je raznijela mina, Andrina. Zapamti to! Pašteta, Gavrilovićka. Sjećaš se one kutijice narančaste po kojoj je mirisala naša čajna kuhinja? Ti si se radovala tvorničkom kruhu i pašteti. Ja sam više voljela miješanu marmeladu iz bijelih plastičnih kadica. – U redu, izgovorila je Andrina, puno tiše nego prije devet…
-
Šuti, gluvo bilo
(nastavak) Redovito, kada bi izgovorio ime svoga djeda, a ono u kombinaciji svojih slova nije sadržavalo r, Lovro je to činio toplinom kakvom meni nikada nije uspjelo izgovoriti imena svojih roditelja i svojih bližnjih. I kako je rastao, sve je rjeđe zapitikivao kada ću ga odvesti u selo u kojem sam rođena i iz kojeg je moj otac, a njegov djed, svakodnevno odlazio, da bi poslije dva sata jakoga hoda…
-
Šuti, gluvo bilo
Sina Lovru rodila sam šest mjeseci nakon što sam izbjegla iz sela. Za samo dvanaest dana moj će dječak navršiti devet godina. Bit će to na blagdan Svete Lucije. Redovito se toga dana sjetim vremena kada smo se mi djevojčice, nakon večernje mise, okupljale u dvorani za vjeronauk i na dvanaest papirića, zaklanjajući ih svojim slabašnim tijelima, ispisivale imena dvanaestorice dječaka. Presavijene ceduljice odnosile bismo kući i skrivale ispod pernatih…
-
Sretan ti rođendan, Magdice
Riječ „majka“ nije postojala u rječniku mog djetinjstva i odrastanja. Očeva sestra, u čijem sam domu živjela od svoje treće godine, jasno mi je davala na znanje kako ja imam pravu mamu. Tako je svaki moj pokušaj da nju, tetu, oslovim mamom, bio zaustavljen na samom početku. Željela sam sličiti na tetu, imati njezine oči i vještinu u rukama, njezinu hrabrost kojom staje pred druge i jasno iskazuje svoj stav. A…
-
Zašto mi nisi dala malo ime?
Četrnaest punih mjeseci opirala sam se činjenici da su mi za večernje čitanje, posebice ono uz svjetiljku, potrebne očale. Priznajem, posegnula bih za njima kad bi se radilo o prolaženju kroz odrasla ili znanstvena štiva. Čim bih sjela uz kćer i počela joj čitati predškolsku lektiru, sklanjala bi ih što dalje od sebe. U početku sam vjerovala da su slova kojima su složene rečenice priča za najmlađe nekako drukčija, da…
-
U ranu zoru
Slušanje pučke popijevke ima različite faze, a među njima osobito mi se važnom čini ona koja bi se mogla nazvati fazom prepoznavanja. To je onaj trenutak kad recipijent pouzdano zaključuje kako pjesma što je sluša doista pripada u njegovu kulturu i njegovu tradiciju, a to mu pak omogućuje da joj zamisli prikladan kontekst i da svoja očekivanja ugodi u određenom smjeru. Po čemu on raspoznaje pučku popijevku kao svoju? Najčešće…
-
Kishon o laganju
Gospođa u pazinskoj knjižnici upitala me kako je došlo do naslova moje prve proze. Iz njezina osvrta lako je bilo prepoznati da joj se knjiga svidjela, ali da joj smeta naslov „Zašto sam vam lagala“. Ona je tekst primila kao istinit i glagol joj je, jednostavno, kvario dojam. Ispovjedila sam joj razloge. Rečenice imaju svoju logiku, ali ja jasno mogu odvojiti što je zbilja a što fikcija. Život se ne…
-
Ne plači, mila moja
U mom djetinjstvu, koje je za razliku od djetinjstva današnjih klinaca trajalo puno duže, žene su navršivši četrdesetu imale pravo na prve bore, koji kilogram više, na rečenicu: Samo da se sjetim imena onog glumca koji je igrao u onom filmu. Žene se nisu stidjele na rođendansku tortu stavljati točan broj šarenih slavljeničkih svjećica, ne osjećajući pri tome nimalo nelagode pred činjenicom da su tim trenutkom – kad se plamen…
