Month / siječanj 2019

    Loading posts...
  • Milovo sam garave i plave…

    (crtica o romanu „Đuka Begović“ Ivana Kozarca Ivi Gregureviću Bio je studeni 1991. i u vlaku, negdje na pola puta između Osijeka i Našica, jedan mi je osamdesetogodišnjak izgovarao izlomljenu, emocionalno tešku priču koja se gubila u vremenima svog odvijanja, ali je ipak čvrsto ostajala vezana uz jedan, njemu zasigurno jedino dobro znani i voljeni, prostor – uz rodno mu selo nedaleko Vinkovaca. Njegove nedovršene rečenice, stalni upiti, nagle promjene…

  • O ženama nedjeljom

    Prije petnaest godina razgovarala sam s Irenom Vrkljan. Razgovor je objavljen u Ireninoj knjizi “Naše ljubavi, naše bolesti” (2004.). Čak i onda kada postavljaš pitanje spisateljici pred kojom smanjuješ svoje tijelo, i kad ti je glas treptav i nesiguran, ne možeš pobjeći pred tim da – ispred upitnika – upišeš svoju fotografiju. Pitanje, vezano uz Ireninu prvu proznu knjigu “Svila, škare” (1984.), knjigu koja mi je u godinama prve zrelosti…

  • Preko vikenda

    Prije gotovo četiri desetljeća polagala sam ispit iz starije hrvatske književnosti. Bila sam treća godina studija na tek otvorenom osječkom Pedagoškom fakultetu. Jedno od ispitnih pitanja bilo je vezano uz Curtiusive tipove metafore. Sjećam se da sam začudila profesora svojim komentarom o metafori rodbinstva. Već mi se tada činilo suludim poistovjećivanje knjiga s djecom. Neprihvatljiv mi je bio stih “Moje su pjesme moje kćeri”. Unatoč tome, život me od malih…

  • Rečenice s potpisom

    Često se u razgovorima o novim knjiga poseže za pridjevom “aktualne”. Pridjev implicitno upisuje i vrijednosni sud. Veliki Viktor Žmegač, u knjizi eseja “Europski duh” (Profil, 2012.) u eseju  “Od knjige do zbilje” kaže sljedeće: ”Postoje knjige koje pod svaku cijenu žele biti aktualne. Pa nakon pet ili deset godina to više nisu. Drugom ekstremnom tipu pripadaju knjige koje, isto tako, pod svaku cijenu ne žele biti aktualne, nadajući se…

  • Jedna muha i dva udarca

    Moja je pokojna majka voljela pričati priče. Sjećam se i sad, a na pragu sam prve zrelosti, kako bi navečer, samo nekoliko minuta nakon što bih joj poželio laku noć, pažljivo sjedala na rub mog kreveta i dan na odlasku pretvarala u rečenice. Činila je to od trenutka kad nas je napustio moj otac. Njoj su tada bile četrdeset i tri, a ja sam upravo navršio trinaest godina.  I bio…

  • Obiteljska fotografija

    Svoje snove dobro pamtim. Neki od njih obilježili su značajnije dane moje biografije. Kada sam, prije dosta godina, jednom muškarcu – koji je i nakon svega u mom životu zadržao “počasno mjesto” i s kojim sam o literaturi mogla razgovarati kao da je riječ o našoj najdražoj biološkoj rođakinji – priznala da ga sanjam vrlo često, on mi je na to odgovorio “Vidiš, a ja tebe nikada nisam sanjao”. Ispričala…