Blog - Zašto sam Vam lagala?

    Loading posts...
  • LAĐA OD VODE

    Trudna toga plova ovdi jidra kalaPlavca moja nova Marulić I sada se dobro sjećam prve knjige koju sam čitao. Bilo je to one jeseni kad sam pošao u prvi razred. Prošlo je ono nezaboravno rujansko jutro kad sam u bijeloj košulji i plavim kratkim hlačama, s ravnim razdjeljkom u kosi i s ponosom što je virio iz širom otvorenih očiju, stajao u nečuvenoj graji školskog hodnika držeći majku za ruku.…

  • Bit će sve dobro, mama

    Majka mi je ostavila singericu. Bakinu. Sirota moja majka. Cijeli je život čekala svog režisera da joj se vrati. Izrezivala je slike njegove žene glumice i šila si haljinu nalik njezinima. Dok je rezala tkaninu, govorila je:  „I moja će Nera biti glumica. Uspješnija i veća od te drolje.“ E, mila moja mama. Kada je umrla, bila je stara kao ja sada. Četrdeset i pet. Rak dojke. Koja ironija. Zlo…

  • Tena

    Otkako se vodnik Jaroslav vratio s bosanskoga ratišta, prošlo je 126 godina. Prije toliko vremena, točnije te 1894. objavljena je priča o nama. Jaroslav se dugo privikavao na moje lice iznakaženo boginjama. Onako plah, s plavom bradom, zabacujući često praznim rukavom desne ruke, često je noću obilazio selo iz kojeg je, s četama austrougarskih vojnika, krenuo preko Save. Nikada me nije pitao zbog čega mu nisam ostala vjerna, kakvim me…

  • Maštanja u mladosti

    O čemu sam u mladosti maštala., za čim sam i za i kim čeznula te jesam li išta od toga, grubo je reći, i ostvarila, prvi put sam se upitala navršivši trideset i šestu godinu. Nekako mi se čini da upravo trideset i šesta predstavlja onu startnu crtu s koje se kreće prema nježnoj ženskoj  zrelosti i pravi mala životna avantura. Sjećam se da sam u tom trenutku bila sretna…

  • OČI

    Kad se kaže da su oči prozori duše, onda to nije samo lijepa metafora, nego je za većinu nas i sveta istina u koju i nesvjesno vjerujemo i po kojoj se u životu ravnamo. Nevolja je samo u tome što se uopće ne pitamo kako su ti prozori postavljeni, tko kroz njih gleda i što. Jer, prva je misao da je naša glava kao nekakva kuća, da su oči na…

  • Mjesto za glavnim stolom

    U posljednje vrijeme prepoznajem sve veći nemir pri interpretaciji autobiografskih djela. Nelagodu u prihvaćanju definicije te književne vrste osjetila sam prije otprilike pet godina. Dogodilo se to na tribini koju je književni podmladak Matice hrvatske organizirao na temu autobiografije. Kao autorici knjige “iz vlastita života” organizatori su mi ponudili sjedalicu u drugom redu. Središnji stol ostao je rezerviran za “čistu” teorijsku misao. Nekoliko sam puta tijekom rasprave, baš poput bojažljiva…

  • Teško pisanje

    U vrijeme mog studiranja prepričavala se priča o jednoj tada jako uspješnoj hrvatskoj spisateljici koja je još kao osmoškolka odlučila postati pisac. Govorili su, oni koji su se pozivali na nulte svjedoke i svjedoke iz prve ruke, da se spisateljica ustaje ranom zorom, sjeda pred pisaću mašinu i veže remenom za stolicu. Piše do kasnojutarnjih sati, uz isključen telefon. Nervira se i preznojava. Čitatelji skloni njezinim prozama odmahivali su rukom,…

  • Anonimno pismo

    Hodala sam šorom i buljila kroz otvorene prozore slavonskih kuća. Polumrak. Zastala sam uz jednu. Naslonila sam glavu na klupicu trokrilnog prozora. Srednjeg,  od ukupno tri. U sobi je sjedila moja teta s nekom, meni nepoznatom, ženom. Okrenula se prema meni, pozvala me rukom da uđem. Soba je bila prostrana. U njoj su bile dvije velike vitrine, orahove, vitrine kakve je mojoj teti, tamo pedesetih godina, izradio majstor Varga. I…

  • Dječak

    Dobro pamtim lice Dječaka koji je u osnovnoj morao primijeniti čak jedanaest škola. Naučio je i kako izgleda mala seoska učionica, ali i učionica najveće osmoljetke u SR Bosni i Hercegovini.  Bio je tri godine stariji od mene. Moja ga je teta često uzimala kao primjer kojim je meni trebalo pokazati kako sam, unatoč svemu, ipak dobro prošla u životu.  Upisala sam i završila istu osnovnu, svako jutro  budio me…

  • Maks Levenfeld

    Nisam ni slutio da će moje privatno pismo napisano Ivi i upućeno mu 1920. godine imati bilo kakav odjek. Iskreno, nisam ni pomišljao da bi ga on mogao objaviti. Te noći, smrzavajući se na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu, već izdaleka sam primijetio da bi mladić koji sjedi u čekaonici mogao biti pisac. Nisam ga odmah prepoznao. Posljednjih pet-šest godina izgubio sam ga iz vida. U koljenima mu se pritajila…