Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
„Povrh starog Griča brda“
„Tvrda u nama budi vjera, vjera u našu budućnost. Zagreb odolio je Turčinu i Tataru, kugi i požaru, Zagreb odoljet će i jurišu prirodne sile. Naš grad na lijepu moći će se pohvaliti da je kroz vjekove iskapio gorki kalež patnje dodna, neka se zna kolika je to patnja i nesreća bila; mjera pretrpljene nesreće povećava junačku nadu u budućnost. Mnogo smo pretrpjeli od pamtivijeka, strahotu pretrpjesmo skorih dana, ali…
-
O kavi i dokolici
U raskošnom vrtu jedne vile, među cvjetove dubrovačkog koralja i gospara, netko je utaknuo šiš s vratašcima okrenutima prema moru. Sigurna sam da ga samo rijetki primjećuju. Gosti ljubaznog domaćina redovito, slutim, nijeme nad ljepotom i silinom kruzera koji, neovisno o vremenskim prilikama, manevriraju nekoliko metara ispred njihovih očiju. Toga dana uplovljavao je jedan od najluksuznijih. Gledala sam u smjeru u kojem su gledali i ostali. Za razliku od većine,…
-
Bijelo janje na blagajni Lisinskog
Jučer su me upitali o Bosni, o Bosancima u Zagrebu, o tome kako se osjećam ovdje i prepoznaju li domaći to moje bosansko podrijetlo u mom izgovoru. I ako prepoznaju, što kažu… Pitanja i za opuštanja, i za sabiranja. I za zahvalu. Kako sam živjela u Slavoniji, dolaskom u Zagreb čuli su u mom govoru otegnutu slavonsku ravnicu. S godinama sam ubrzala… Moja kći Magdalena, iako je jedva upamtila oca,…
-
Psiha
U ona davna vremena o kojima vam ovdje pripovijedam bilo je uobičajeno reći: Kupit ćemo novu spavaću sobu. Ja sam tu rečenicu prvi put čuo od svojih roditelja i dobro se sjećam da me je odmah zainteresirala. Nisam do tada znao da se sobe mogu kupovati, pa sam se stao pitati kako će to biti: hoće li doći do nekakva proširenja našeg stana, ili što? Tek nakon nekog vremena shvatio…
-
„Kako si ti naivna, sine moj…“
U ljeto 1977. došla sam u posjet ocu. Ćaća je tek uselio u novi stan, prvi i jednini koji će glasiti na njegovo ime. Alipašino-polje, neboder, kat sedamnaesti. U molbi upućenoj stambenoj komisiji ćaća je napisao da ima četvero djece, priznao je da su mu ona rasuta po familiji i da bi ih – ako dobije stan – mogao okupiti pod istim krovom. Svojim. Nije napomenuo da se boji visine.…
-
Narast će ti rep…
Tema prolaznosti može se „provući“ kroz komentare koji u svoj rečenični temelj ugrađuju postojani materijal zvan kava. Kava zaleđuje djetinjstvo, daje dopuštenje za odrastanje i sazrijevanje, tješi starenje. Kada se djevojčica, s praznom šalicom u ruci, približavala stolu za kojim kavu piju odrasle osobe, a priča koja čin prati nije primjerena ušima djeteta, djetetu se upućuje rečenica: Ti ne smiješ piti kavu, narast će ti rep. U toj zabrani i…
-
Ja sem Varaždinec
Ne znam je li do sada zapažena jedna važna osobina šaljivih pučkih pjesama iz sjeverne Hrvatske. Ta je osobina autoironija. U tim se popijevkama, naime, daleko više zbijaju šale na vlastiti račun, nego na račun koga drugog. A nije svuda tako: premda autoironičnih pjesama ima i u Dalmaciji, ondje je ipak češće da pjesma ne pecka onoga o kome tekst govori, nego nalazi drugu žrtvu. U sjevernoj Hrvatskoj – osobito…
-
„U ime povijesti, naravno. U ime budućnosti“
„Moj otac želio je biti sasvim jasan. Nije mi propovijedao, nije mi naređivao, nije mi čak ni savjetovao – činilo se da samo misli na glas. Ali želio je zapravo da iz njegova iskustva izvučem pouku za onaj trenutak kada takav povijesni stres pogodi i mene.“ Rečenice su to iz romana „Muškarac u žutom kaputu“ Ludwiga Bauera. Podvlačim ih kao da su moje vlastite. I kao da govore i o…
-
„Da si moja“
Rečenica započeta s pogodbenim „Da si moja…“, pratila me sve donedavno. „Da si moja, sad bi te pljusnula“, ili „Da si moja, pustila bih te na radnu akciju, ovako…“, „Da si moja, ne bi nosila takve haljine…“ Plašila sam se otkako znam za sebe. Kao malena djevojčica noću sam računala koliko ću imati godina kad drugu Titu bude osamdeset, osamdeset pet…Učili su nas da će se naši životi uveliko promijeniti…
-
Kako je bilo „Kad sam…“
Odrasla sam uz priče čiji su počeci glasili:„E, kako je bilo u naše vrijeme, a sada…“ Kolutala sam očima, čepila uši jer se zaključak kazivača redovito svodio na isto: Njima je bilo daleko teže nego nama. Oni su u školu išli pješice, a mi autobusima, oni su bili gladni, a mi „izvoljevamo“, oni nisu išli na maturalce, a mi bismo u tamo neki Dubrovnik. Umjesto da odemo do Požege i…
