Ja sem Varaždinec

Ne znam je li do sada zapažena jedna važna osobina šaljivih pučkih pjesama iz sjeverne Hrvatske. Ta je osobina autoironija. U tim se popijevkama, naime, daleko više zbijaju šale na vlastiti račun, nego na račun koga drugog. A nije svuda tako: premda autoironičnih pjesama ima i u Dalmaciji, ondje je ipak češće da pjesma ne pecka onoga o kome tekst govori, nego nalazi drugu žrtvu. U sjevernoj Hrvatskoj – osobito u kajkavskom njezinu dijelu – znatno je češći slučaj da kazivač zafrkava sam sebe, da upotrijebimo jedan sasvim kolokvijalni izraz. Ta autoironija onda ima dva vida, individualni kolektivni.

Individualni vid je onaj kad netko govori o vlastitim tegobama koje će slušateljima zvučati smiješno, pri čemu su te tegobe najčešće ljubavne, ili, još češće, bračne naravi. Dovoljno je samo podsjetiti onoga stiha koji kaže:

                        Komaj sam se oženil, več me baba zbila,

a ima tu i drugih primjera, poput onoga – valjda najznamenitijega, gdje se govori ovako:

                        Ja posijah žito, žito, žena veli mak.

                        Hej haj, ženo moja, neka bude volja tvoja,

                        nek od žita bude mak.

Kao što se vidi, najčešće tu zbore muškarci koje je žena stavila pod papuču, ali ima i drugačijih primjera.

            Drugi je vid kolektivni, gdje se skupno govori o stanovnicima nekoga naselja ili nekoga kraja, pa se onda ističu neke njihove smiješne osobine, ili čak i poroci. Tako je, npr. sa znamenitom pjesmom Sanoborci piju vino z lonci, gdje se kao kazivači očito podrazumijevaju sami stanovnici Samobora, koji se pomalo stide svoje sklonosti alkoholu, ali se njome donekle i ponose.

            U tu, drugu skupinu pripada i pjesma koja nas ovdje zanima. Vrlo je poznata i naoko jedva da traži kakvo tumačenje; a ipak, vjerujem da to tumačenje ni tu neće biti naodmet, jer je jednostavnost pjesme samo prividna. Njezin tekst glasi:

                        Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin.

                        Imal jesem jen škrlak

                        puhnul veter, zel ga vrag.

                        Imal jesem jen kaput,

                        krpal sam ga tristo put.

                        Imal jesem jen štacun,

                        pak se z njega zletel vun.

                        Imal jesem sto jezer

                        pak mi ih je negdo zel!

                        Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin.

            Tumačenje bismo možda mogli započeti i od strukture pjesme. Neobično je u toj strukturi to što u njoj najprije – kao uvod u izlaganje – dolazi pripjev, koji će se poslije ponavljati nakon svake strofe. Taj pripjev na prvo slušanje – ili čitanje – kao da ne obećava komičan sadržaj, nego, obratno domoljuban, jer Varaždinci sebe s pravom smatraju velikim patriotima, to više što je njihov grad jedno vrijeme bio i metropola Hrvatske. Ali, kad dođe druga strofa, vidimo da se radi o nečemu posve drugom: o šaljivim peripetijama nekoga nespretnog ili nesretnog kazivača. Tako se zbog kontrasta između prve i druge strofe stvara još i dodati humorni učinak, kojega vjerojatno ne bi bilo da se pripjev prvi put pojavio tek nakon nezgode sa škrlakom.

            Ali, tu nipošto nije kraj onim specifičnostima zbog kojih je kompozicija pjesme zanimljiva. Ona je, naime, ustrojena na gradaciji, koje možda ne bismo bili ni svjesni da se odmah nakon škrlaka ne spominje i kaput. Kaput, doduše, nije izgubljen, ali je ipak jasno da ne vrijedi mnogo. Vrijedi, ipak, više od škrlaka, pa se tako s manjega i nevažnijega odjevnog predmeta prelazi na veći i važniji. Zato zvuči logično kad se odmah nakon kaputa spomene i štacun, to jest dućan: govornik je, dakle, očito nekada bio imućan čovjek, ali je nekakvim spletom okolnosti – a najvjerojatnije zbog vlastite nespretnosti – taj dućan izgubio. Da bi moglo biti govora upravo o njegovoj krivnji, vidi se po tome što se kaže da je on iz dućana zletel vun, pa ga je, dakle, odande netko izbacio kao osobu koja ondje očito više nema nikakvih prava. Na kraju onda dolazi još i spomen novca: imao je taj kazivač, naime, sto jezer, što znači sto tisuća, pa premda se ne kaže o kojoj je moneti riječ, ipak je jasno da je – kako god da se računa – riječ o respektabilnom iznosu. Dapače, reklo bi se da je taj iznos takav da izražava veću vrijednost nego što je bila vrijednost štacuna, a to se vidi upravo po tome što se novac našao na vrhu gradacijske ljestvice.

            Iz toga slijedi zaključak da govornik jednostavno nabraja svoje promašaje i poraze, i to krećući se od manjih prema većima. Tko je, međutim, taj govornik? Reklo bi se da bi on i doslovno – a ne samo kao lik u pjesmi – morao biti Varaždinec. Teško je, naime, zamisliti da bi stanovnici kojega drugog grada ispjevali ovu pjesmu, i to zato da bi Varaždince izvrgli ruglu, pri čemu bi to ruglo onda bilo još i veće zato što u tekstu tobože govore sami Varaždinci. Zahvat mi se, za jednu rugalicu, čini odviše suptilnim, a ne mogu se sjetiti ni jednoga primjera gdje bi se antagonizam među gradovima i naseljima na taj način iskazivao. Ostaje, dakle, da su pjesmu doista stvorili sami Varaždinci, pokazujući pri tome visok stupanj autoironije, ali i smisla za suptilnu komiku i za poetske efekte koji se uz pomoć te komike mogu ostvariti.

            Što, doista, imamo? Varaždinci tu o sebi govore kao o gubitnicima, kao o ljudima koji malo nemaju sreće, a malo nemaju ni spretnosti i snalažljivosti, te tako, i kad nešto steknu, brzo ostanu bez toga imutka. U čijim rukama taj imutak završava? Pa, najvjerojatnije u rukama nekoga tko nije Varaždinec. Za šešir još može biti kriv i vjetar, za kaput nekvalitetan materijal, ali kad se radi o štacunu, tu je očito riječ o lošoj poslovnoj politici. A ta krivnja lirskoga subjekta osobito se dobro vidi na kraju, kad se dođe do novca: o tome novcu on kaže da mu ga je netko uzeo, a taj netko bio je spretniji, lukaviji i uopće poslovno sposobniji od samoga Varaždinca.

            Taj netko onda – čini mi se da slijedi kao neminovan zaključak – nije mogao biti domovine sin. Sad se, naime, pokazuje zašto se ta pripadnost domovini u pjesmi toliko ističe: cilj je da se pokaže kako domovine sinovi prolaze u životu, jer oni uvijek gube. Možda gube zato što su domovine sinovi, a možda su domovine sinovi zato što gube, to u ovom kontekstu i nije najvažnije. Važno je tek to što se podrazumijeva da nije presudno što je onaj tko sve to govori Varaždinec, nego je presudno što je domovine sin. U pjesmi se, dakle – okolišno i suptilno – govori i o vrlo dalekosežnim temama.

            Jer, popijevka dopušta dvije linije zaključivanja. Jedna od njih išla bi otprilike ovako: sinovi domovine nespretni su i naivni ljudi, pa se domovini uz takvu podršku baš i ne piše najbolje. Druga linija išla bi drugim putem: sinovi domovine – u povijesnim okolnostima kakve već jesu – uvijek nužno gube, ali ne odustaju od svojega domoljublja. Jasno je da to ne vrijedi samo za Varaždince, ali se oni nude kao primjer – kao negativan i smiješan primjer – i time opet, okolišnim putem, ali ipak vrlo jasno, ponovno iskazuju vlastiti patriotizam. Ona prva linija ima u sebi nešto fatalističko, jer podrazumijeva da čestiti ljudi, kakvima sebe Varaždinci s pravom smatraju, uvijek gube. Druga linija pak dopušta i neku mjeru optimizma, jer podrazumijeva vjeru da se uz uporno domoljublje možda jednom može steći i sto jezer, i štacun, i kaput i škrlak.

            Bilo kako bilo, međutim, potrebno je ovdje zapaziti još jednu važnu osobinu ovoga poznatog teksta, na koju nas upozorava već i sam njegov početak. U njemu se zapravo spajaju visoko i nisko, humorna priča o domaćem šeprtlji i sjetno uzdisanje nad sudbinom domovine. Moguće je da se Varaždinec kiti naslovom domoljuba zato što je na svim drugim poljima izgubio, ali je moguće i da on vjeruje kako je sve izgubio upravo zato što je domoljub. A takvo miješane smiješnog i ozbiljnoga – i to u nesumnjivo suptilnom obliku – ne nalazi se na svakom koraku u pučkoj pjesmi. Kao što je rijetko – možda još i rjeđe – u umjetničkoj.

(Pavao Pavličić, rukopis „Pohvala pučkoj pjesmi“)