Month / veljača 2019
-
Tajanstvene sile sjećanja i pamćenja
(pogovor knjizi Kad sam bio mali dječak Ericha Kaestnera) Moj najstariji stric bio je strojovođa. Cijeli svoj radni vijek proveo je u lokomotivama putničkih vlakova; prvo u onima na paru a potom na elektriku. Znao mi je, kao maloj djevojčici, kazivati kako je silno tužan u trenucima kad prolazeći uz vaktarnicu, ili prije ulaska u samu željezničku postaju, mora uključiti prodornu sirenu kojom najavljuje dolazak kompozicije. Nisam tada razumjela njegovu…
-
Flekice nalik zrncima kave
Velike teme, poput ženskog odrastanja, sazrijevanja i starenja, mogu se opisati uz pomoć kave. Kada se djevojčica, s praznom šalicom u ruci, približavala stolu za kojim kavu piju odrasle osobe, a priča koja čin prati nije primjerena ušima djeteta, djetetu se upućuje rečenica: Ti ne smiješ piti kavu, narast će ti rep. U toj zabrani i zastrašivanju ne leži briga za djetetovo zdravlje, nego strah da će se kazivanje, njegovim…
-
Ajde, Kato, ajde, zlato
Tko u internetsku tražilicu utipka Ajde, Kato, ajde, zlato (i to baš s kolokvijalnim ajde, a ne sa standardnim hajde), brzo će otkriti da joj se ne zna ni autor teksta ni autor glazbe, te da bi se zato moglo reći da je narodna. Narodna je ona i u tom smislu što praktički nema društvanca koje bi se nakitilo rumenijem vinom, a da tu popijevku ne intonira. Drugo je, dakako,…
-
Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu…
„Boli me duša… Duša putuje u raj… Molim se za njezinu dušu…“, sve su to rečenice kojima se priznaju najkrhkiji osjećaji tuge, dobrote, ljubavi. Ali, gdje je uopće smještena duša? Je li u lijepim pričama? Sudeći po raspravama koje se vode ovih dana, mogli bismo zaključiti da jest, i da nam je svima jako stalo do duša naše djece. Prije devetnaest godina, zajedno s kolegom Milovanom Tatarinom, profesorom Filozofskog fakulteta…
-
Samo jednom se ljubi
O mojoj susjedi gospođi C. nećete naći podatke ni u leksikonskim natuknicama ni u povijesnim priručnicima, pa čak ni u spomenicama amaterskih pjevačkih društava i folklornih zavičajnih skupina. Njezina smirena biografija ne bi danas bila zanimljiva ni psihoterapeutima ni piscima ljubavnim romana. Jer, tužne trenutke vlastitog života gospođa C. prihvaćala je pomirljivo, ne tražeći njihovo korijenje u djetinjstvu i ne određujući traumatične točke potaknute postupcima bližih i daljih predaka. Oni…
-
Tri tetine rečenice
“Svaki bi čovjek jedanput mjesečno trebao otići na groblje, u bolnicu i u crkvu“, govorila je moja teta J., žena koja me „podigla na noge“. Svoju rečenicu usmjeravala je prema onima koji su se – po njezinoj procjeni – žalili bez razloga. Razumjela sam što im je željela poručiti. Na groblju ćeš zasigurno vidjeti kako su s ovoga svijeta već otišli i oni mnogo mlađi od tebe. U bolnici ćeš…
-
Dopisnica
U Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe čuvaju se ostavštine naših pisaca. Ondje možete zaviriti u prve verzije njihovih tekstova, u razna izdanja njihovih knjiga, možete razgledati njihove fotografije, čak i naočale i muštikle. Ali, mene je uvijek najviše zanimala književnička korespondencija, i s obzirom na njezinu kvalitetu, i s obzirom na kvantitetu. Majko mila, koliko su se ti ljudi dopisivali! Njima ni jedan dan nije mogao proći…
-
Patnja i gubitak – povijest i zaborav
Spomenik obitelji Meder Kad se obiteljska kuća nalazi uz crkvu, onda se njoj ne određuje vrijednost. „To se ne može platit“ govorila je majka moga oca gledajući kako joj jedan od sinova, zaradivši novce na „baušteli“, podiže svoj dom u neposrednoj blizini Božjeg hrama. Sin je kuću gradio u bogatoj Slavoniji, baš u selu u koje su nekoliko puta godišnje „u mobu“ dolazile, prešavši Savu, cijele familije njegovih. Baka je…
-
Volite li još uvijek kavu, Hannah?
Smirena slika. U izlogu fakultetske knjižare složeni tek objavljeni naslovi. Lijepim, pretpostavljam ženskim rukopisom, crvenim flomasterom na žućkastom papiru ispisano je „novo“. Na putu prema studentskom kafiću u kojem ispijam prvu jutarnju kavu, redovito zastanem uz prodavaonicu knjiga. Nakratko. Pogledom potražim svježe pristigle stanare počasnog mjesta. Činim to površno. U povratku, čuvajući dragocjen okus u ustima, probuđena i koncentrirana, tlaka dovedenog u normalu, zaustavljam korak na istome mjestu. Poslije kave…
-
Oj, jesenske duge noći
Kad čovjeku dođe do ruku kakav tekst o Ivanu Trnskome – bez obzira na to radi li se o novinskom članku ili o znanstvenoj raspravi – onda može biti gotovo siguran da će u njemu naići na dva podatka: prvo, da je Trnski bio prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika, i drugo, da je upravo on napisao pjesmu Oj, jesenske duge noći. A to je na prvi pogled neobično, jer kao…
