Oj, jesenske duge noći

Kad čovjeku dođe do ruku kakav tekst o Ivanu Trnskome – bez obzira na to radi li se o novinskom članku ili o znanstvenoj raspravi – onda može biti gotovo siguran da će u njemu naići na dva podatka: prvo, da je Trnski bio prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika, i drugo, da je upravo on napisao pjesmu Oj, jesenske duge noći. A to je na prvi pogled neobično, jer kao da se radi o podacima nejednaka dosega: to što je Trnski bio predsjednik (pa i osnivač) DHK, svakako je važna povijesna činjenica, dok okolnost da je napisao baš jednu određenu pjesmu ne bi morala biti toliko presudna, pogotovo u svjetlu podatka da je živio dugo i objavio cijeli niz pjesničkih knjiga. A ipak, ne može se reći ni da autori tih tekstova griješe što spominju dotičnu pjesmu: ona, očito zauzima tako važno mjesto u kolektivnoj memoriji da se gotovo automatski izjednačuje s društvenim zaslugama poznatoga književnika. Nema čitatelja koji pjesmu ne bi poznavao – bez obzira na njegovu regionalnu pripadnost – a malo je onih koji je nisu bar nekad i sami zapjevali. Zato bi možda bilo zanimljivo znati koje su to osobine popijevke – a autor glazbe ne spominje se, pa je možda i nepoznat – koje su je učinile toliko popularnom.

Oj jesenske duge noći oj.
Oj jesenske duge noći,
reko dragi da će doći oj
Dragi moj.

Il će doći il ne doći, oj.
Il će doći, il ne doći,
čekat ću ga do ponoći, oj.

Do ponoći pjevajući oj.
Do ponoći pjevajući,
od ponoći plakajući, oj
Dragi moj!

Treba odmah odlučno reći: pjesma nije narodna, ali je zato na narodnu, kako se nekada govorilo za umjetničke tekstove – npr. u Ranjininu zborniku – koji se nekim svojim osobinama oslonjeni na usmenu literaturu. Popijevka, dakle, poštuje stanovite procedure koje su uobičajene u narodnoj pjesmi, pa nije nikakvo čudo što je onda – šireći se ponajviše usmenim putem – zadobila i status kakav tekstovi usmene književnosti redovito imaju. Možemo je, doista, naći u više varijanata, pa tko zaželi vidjeti kako je Trnski izvorno napisao tekst, morat će posegnuti za kojom od njegovih knjiga. Ponegdje se mijenjaju pojedine riječi, ponegdje se tekst proširuje, ponegdje se mijenja pripjev (čuj umjesto oj). Čini se da su recipijenti držali kako je najvažnija melodija, pa ona i nema nikakvih varijacija, dok su tekst mnogi prilagođavali sebi i svojim potrebama.

            Ipak, i nakon tih prilagodbi, još se uvijek vide tragovi autorske ruke: Trnski nalazi načina da uvede pokoji inovativni motiv ili pokoju psihološku nijansu. To se dobro razabire onda kad pjesmu promotrimo stih po stih.

            Prvi redak obavještava o vremenu zbivanja, a to je s jedne strane jesen, a s druge strane noć. Kad čuje taj uvod, recipijent koji pjesmu sluša prvi put možda će pomisliti da je popijevka posvećena jesenskoj melankoliji, ili možda onome što se na selu u takvim prilikama radi. Ali, ubrzo se otkriva da postoji još jedna važna funkcija prvoga stiha: on treba da ponudi drugome stihu riječ za rimu, jer upravo pitanje hoće li dragi doći ili neće i jest ključno za cijelu pjesmu. Rima noći-doći sretno ocrtava cijeli krug smisla teksta: noćno je doba, a za ženu koja govori ključno je pitanje hoće li se dragi pojaviti ili neće.

            Taj dragi, naime, biva spomenut u drugome stihu, i tako – posrednim putem – doznajemo da nam to govori djevojka ili mlada žena. Nije, dakle, riječ o tuzi jesenskih večeri, nego o ljubavnome sastanku koji će se možda zbiti, a možda i neće. U prvoj strofi žena konstatira da je dragi obećao doći, a ubrzo će se pokazati da nju mori velika neizvjesnost.

            Mora, naime, biti da ona s tim dragim već ima nekakva iskustva – i to neugodna – jer drugi distih započinje riječima Da l’ će doći il’ ne doći, a time se otvoreno izražava sumnja da će dragi doista održati obećanje. Ali, isto se tako ističe kako je ženina ljubav jača od muškarčeve nepouzdanosti: možda će on doći, možda i neće, ali ona je odlučna da ga čeka. Postavlja ona čak i neke rokove: kakav god bio ishod, ona je namjerila čekati do ponoći, nakon čega će – možda – otići na počinak.

            Sad je trenutak i da se upitamo kakva je to zapravo situacija, kakav može biti njezin zbiljski ekvivalent. Što je taj dragi ovoj kazivačici? Moguće je više odgovora. Jedan je da joj on doista samo dragi, a u tom slučaju moralo bi se pretpostaviti da ona, dok čeka, nije sama, nego – recimo – sjedi zajedno s drugim djevojkama, jer inače joj on ne bi mogao dolaziti u kuću. Odnosno, mogao bi, u drugom slučaju: ako se radi o tajnoj ljubavi, gdje će se dragi u kuću zapravo tiho ušuljati, pa ona sjedi sama i čeka što će biti. Napokon, moguće je i da je dragi kazivačici zapravo muž, koji ima običaj kasno izostajati, pa je njezina tugovanka u nekom smislu i gunđanje zbog lošega braka. Zato ona postavlja rok: čeka do ponoći, a onda više ne čeka.

            Ali, tu se Trnski pokazao pravim pjesnikom. Jer, dobro je razumio psihološki mehanizam svih čekača: oni čekaju do određenog roka, a kad taj rok prođe, čekaju i dalje. Čekaju, naime, ako ih na to motivira ljubav. Tako se potvrđuju prijašnje djevojčine riječi da će ona čekati dragoga došao on ili ne došao, a sad se vidi da će ga čekati i onda kad postane posve jasno da doći neće.

            Ili, još točnije, ona tada više neće čekati, nego će razmišljati o čekanju i žaliti što se ono izjalovilo. Ponoć, dakle, ostaje nekakva granica, tada će postati jasno da dragi ne dolazi, ali žena će ostati na istom mjestu gdje je bila i prije. A promjena njezina raspoloženja ilustrirana je vrlo efektno: do ponoći će ona čekati pjevajući – jer će se nadati da dragi dolazi – a od ponoći će čekati – odnosno, hiniti da čeka – plačući, jer će postati jasno da dragoga nema.

            A taj motiv  vremenske – ili prostorne – granice, gdje se do određenog trenutka – ili do određenog mjesta – nešto radi na jedan način, a poslije na drugi, proširen je i inače u narodnom stvaralaštvu, pa je Trnski dobro razabrao u kojem smjeru treba da krene njegova pjesma. On je, naime, i inače pisao liriku koja mnogo duguje usmenom stvaralaštvo, pa je tako valjda i usvojio obrasce koje su za to stvaralaštvo karakteristični. Nije, naravno, mogao znati da će tekst što ga je napisao kao normalnu lirsku pjesmu – za knjigu – jednom postati popijevka koja će se izvoditi u bezbroj aranžmana i na najrazličitije načine. Ali, da je to znao, sigurno mu ne bi bilo krivo.

(Pavao Pavličić, „Pohvala pučkoj pjesmi“ – rukopis)