Category / Srijeda / Obiteljska fotografija

fotografija i mala priča

    Loading posts...
  • Dijete vojnog lica

    Uz mog dobrog prijatelja lijepila se rečenica „On ti je dijete vojnog lica“. Stariji mještani željeli su njome nas mlađe upozoriti na samo jedno, da prema dječaku moramo imati razumijevanja jer se on u svom mladom životu selio već toliko puta koliko svi mi skupa nećemo u cijelom svom životu. Teta je spominjala riječ „prekomanda“. Ta riječ mi je zvučala opasno, ozbiljno i grubo. Ipak, podsjećala me na sve ono što…

  • LOU ANDREAS SALOME

    Postoje događaji koje bismo najradije izbrisali iz svoga pamćenja. Ali oni se opiru svakom takvom pokušaju i iz okršaja izlaze jači i postojaniji. Godinama sam željela uništiti sliku koja mi uvijek iznova, na isti način,  nanosi crvenilo na lice. Duboko vjerujem da se ona skriva pod  mojom kožom i da ću jednoga dana osjetiti njezino dugogodišnje prebivalište. Javit će se kao bolno gnojno kucanje i upozoriti me da je vrijeme…

  • Posveta

    Rado potpisujem svoje knjige. Pogledam u oči osobi koja stoji s mojom knjigom u ruci i upitam je kome bi posveta trebala biti upućena. Tekst, ispod kojega slijedi potpis, prilagođujem godinama i spolu čitatelja. Iskaze poput „srdačno“, „prijateljski“ koristim samo kad se nađem u vremenskom tjesnacu, ili u danima osobito loše bio – prognoze. Otkako sam svoj stručni prvijenac, sa sentimentalnim obraćanjem „dragom i poštovanom profesoru“, pronašla u antikvarijatu, u…

  • Godine koje su pojele epruvete

    U Zagreb je stizala ranojutarnjim vlakom, negdje iz pravca istoka. Po dubini i boji njezinih podočnjaka moglo se zaključiti da se budi  prije nego što odsanja započeti san.  Žena je mirisala na ružin sapun  i solea-kremu. Upoznala sam je na njezinu trećem, a svom prvom tretmanu izvantjelesne oplodnje. Čim sam zakoračila kroz vrata prizemne čekaonice bolnice za ženske bolesti, pogledom me pozvala k sebi. Sjedila je na bijeloj klupi nekoliko…

  • Čekaj, skuhat ću ti kavu

    Svakodnevno se svađam sa svojim umišljajima. Optužujem ih za vlastitu naivnost. Oni mi se podsmjehuju i keseći se izgovaraju rečenicu: Sama si kriva. Unatoč svim našim polemikama i prijekorima, ne dopuštam im da me napuste. Jer, odu li, na njihovo mjesto uselit će pitanje: Je li to doista bilo sve u životu, zar stvarno više nitko nikada neće reći: „Ma nisi trebala odrezati tu svoju kosu“? Samo zbog prijetnje od…

  • Muž i ljubavnik

    Na grobu muškarca koji je brinuo o mom odgoju stoji ispisano njegovo ime i prezime, godina rođenja i godina odlaska. I deset godina poslije njegove smrti, ja na crnoj mramornoj ploči – čija jednostavnost oponaša blagost njegove osobe – primjećujem prostor ostavljen za upisivanje još jedne riječi. U mojoj prvoj štednoj knjižici, otvorenoj u maloj poslovnici “Slavonske banke”, u rubrici zanimanje roditelja-staratelja, pisalo je “književnik”. U mjestašcu čiji popis stanovništva…

  • Bijelo janje na blagajni Lisinskog

    Jučer su me upitali o Bosni, o Bosancima u Zagrebu, o tome kako se osjećam ovdje i prepoznaju li domaći to moje bosansko podrijetlo u mom izgovoru. I ako prepoznaju, što kažu… Pitanja i za opuštanja, i za sabiranja. I za zahvalu. Kako sam živjela u Slavoniji, dolaskom u Zagreb čuli su u mom govoru otegnutu slavonsku ravnicu. S godinama sam ubrzala… Moja kći Magdalena, iako je jedva upamtila oca,…

  • Kako je bilo „Kad sam…“

    Odrasla sam uz priče čiji su počeci glasili:„E, kako je bilo u naše vrijeme, a sada…“ Kolutala sam očima, čepila uši jer se zaključak kazivača redovito svodio na isto: Njima je bilo daleko teže nego nama. Oni su u školu išli pješice, a mi autobusima, oni su bili gladni, a mi „izvoljevamo“, oni nisu išli na maturalce, a mi bismo u tamo neki Dubrovnik. Umjesto da odemo do Požege i…

  • Tko bira što se mora čitati?

    „ To pravim biblioteku za tebe, da imaš nešto od oca“, rekao je gledajući me u svoje oči. Njegove kao moje, moje kao njegove, istog oblika i iste boje. Tamno zelene. Za boju smo znali samo mi. I to on za svoje oči, a ja za svoje. „Nije valjda lektira?“, upitala sam uplašena. „Ista si Ona, sve upropastiš!“, rekao je ljutito i nogom zalupio vrata ladičara. Čulo se pucanje drveta.…

  • Muški bicikl marke „Rog“

    Prvi romobil vidjela sam u Italiji. Imala sam tada deset godina i ljeto sam provodila u malom mjestu udaljenom svega nekoliko kilometara od Trenta. U njemu je živjela očeva sestra koja je krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća napustila činovničko mjesto u tuzlanskom rudniku i odselila u bolji svijet. U njega ju je odveo mladi talijanski inženjer geodezije. Ime mu je bilo nagradno,  Oscar. Divila sam se lijepoj zgradi u kojoj…