Category / Srijeda / Obiteljska fotografija

    Loading posts...
  • Povijest u kući patricijske obitelji

    Od prvog dana moje nastavničke prakse pa sve do odlaska u mirovinu, znači puna tri i po desetljeća, sudjelovala sam, ili kao govornik, ili kao slušatelj, u raspravama na temu lektire.  Pitanje lektire usko je povezano s  ocjenama o stanju čitateljstva. Lektirni naslovi nisu dobro pogođeni, a čitatelja u nas i nema. U tome se, uveliko, slažu i učenici i profesori, roditelji i djeca, profesori i roditelji. Slažu se i…

  • Bit će sve dobro, mama

    Majka mi je ostavila singericu. Bakinu. Sirota moja majka. Cijeli je život čekala svog režisera da joj se vrati. Izrezivala je slike njegove žene glumice i šila si haljinu nalik njezinima. Dok je rezala tkaninu, govorila je:  „I moja će Nera biti glumica. Uspješnija i veća od te drolje.“ E, mila moja mama. Kada je umrla, bila je stara kao ja sada. Četrdeset i pet. Rak dojke. Koja ironija. Zlo…

  • Dječak

    Dobro pamtim lice Dječaka koji je u osnovnoj morao primijeniti čak jedanaest škola. Naučio je i kako izgleda mala seoska učionica, ali i učionica najveće osmoljetke u SR Bosni i Hercegovini.  Bio je tri godine stariji od mene. Moja ga je teta često uzimala kao primjer kojim je meni trebalo pokazati kako sam, unatoč svemu, ipak dobro prošla u životu.  Upisala sam i završila istu osnovnu, svako jutro  budio me…

  • Narodni radio

    Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća uređivala sam tribinu Književni petak. Često sam, pripremajući se za razgovore s gostima, odlazila na posudbeni odjel Gradske knjižnice. Tamo sam, gotovo svaki put, pogotovo u poslijepodnevnim satima pred  nadolazeći vikend, mogla čuti istu rečenicu. Kazivale su je umorne posuditeljice : „Preporučite mi vi nešto, samo da nije domaće““.  To „domaće“ izgovarale bi glasnije, s nekim posebnim akcentom koji je trebao naglasiti kako je domaća…

  • Posveta

    Rado potpisujem svoje knjige. Pogledam u oči osobi koja stoji s mojom knjigom u ruci i upitam je kome bi posveta trebala biti upućena. Tekst, ispod kojega slijedi potpis, prilagođujem godinama i spolu čitatelja. Iskaze poput „srdačno“, „prijateljski“ koristim samo kad se nađem u vremenskom tjesnacu, ili u danima osobito loše bio – prognoze. Otkako sam svoj stručni prvijenac, sa sentimentalnim obraćanjem „dragom i poštovanom profesoru“, pronašla u antikvarijatu, u…

  • Avlija na 17. katu

    Posljednjih dvadesetak godina svaka, pa i najmanja, Andrićeva obljetnica proglašava se povodom za organiziranje međunarodnog skupa, znanstvenog kolokvija ili manjeg simpozija; toliko godina od rođenja, toliko od smrti, toliko od Nobelove nagrade, toliko od objavljivanja Proklete avlije… O Ivi Andriću se pišu doktorati i monografije, oko njega se vode polemike, njemu se posvećuju tv i radijske emisije, zbog njega se čitatelji svađaju po forumima. I neovisno o kakvim je govornicima…

  • Nogometni dvoboj

    Moj poznanik J. bio je, kako se u našem mjestu govorilo, mladić iz dobre obitelji. Odlično je igrao rukomet. Za visokim i zgodnim sportašem okretale su se gimnazijalke, mlade frizerke,  trgovkinje zaposlene u samoposluzi… „Mijenja cure ko čarape“, govorila je moja komšinica. Kad je On bio u pitanju, za mene nisu postojala prenesena značenja. Znala sam da ga svakih mjesec dana viđam s drugom djevojkom, pa mi nije bilo jasno…

  • Bakin ladičar

    Iz ladičara će baka šezdeset i druge izvaditi svoju svečanu crnu suknju i crnu satensku rekljicu, s mnoštvom faltica na leđima. Pred psihom će ispraviti svaki nabor, zategnuti maramu ispod koje će popraviti pocelicu, uzeti me čvrsto za ruku i odvesti na trajni boravak u Slavoniju. U ladičar će četiri godine poslije složiti odjeću svoga muža, kojeg će mrtvog, s tragovima osušene krvi na kragni svijetloplave talijanske najlonske košulje, dopremiti…

  • Stablo crvenih listova

    “Možda je tako i bolje”, pomislila sam prije nekoliko dana kad sam, u šetnji Sarajevom, boreći se s teškom glavoboljom, krenula prema  kući na Malti, da bih nakon četiri desetljeća vidjela odakle sam krenula u bolji život. Na mjestu na kojem je donedavno stajala, nikada ožbukana, prizemnica dočekala me prazna površina. Iz ruksaka sam izvadila fotoaparat i usnimila prostor na kojem će neki bogatiji budući vlasnik sagraditi raskošniji stambeni prostor.…

  • Magdalenine cipele

    Krajem kolovoza otac bi mi poslao nove cipele. Poštom, u paketu zavezanom špagom. Kutija je bila umotana „izvrnutim“ borovskim papirom. Na žigu kojim se poništavala markica stajao je naziv neke – meni tada – još nepoznate bosanske kasabe.  Ćaća je bio jako ponosan na pjesnika koji je smislio reklamni slogan firme: „U novi razred, u novim cipelama – BOROVO“ . Moj Bata je to shvatio kao zapovijed. Iako nikada „isprobane“,…