Category / Srijeda / Obiteljska fotografija

    Loading posts...
  • Kako je bilo „Kad sam…“

    Odrasla sam uz priče čiji su počeci glasili:„E, kako je bilo u naše vrijeme, a sada…“ Kolutala sam očima, čepila uši jer se zaključak kazivača redovito svodio na isto: Njima je bilo daleko teže nego nama. Oni su u školu išli pješice, a mi autobusima, oni su bili gladni, a mi „izvoljevamo“, oni nisu išli na maturalce, a mi bismo u tamo neki Dubrovnik. Umjesto da odemo do Požege i…

  • Tko bira što se mora čitati?

    „ To pravim biblioteku za tebe, da imaš nešto od oca“, rekao je gledajući me u svoje oči. Njegove kao moje, moje kao njegove, istog oblika i iste boje. Tamno zelene. Za boju smo znali samo mi. I to on za svoje oči, a ja za svoje. „Nije valjda lektira?“, upitala sam uplašena. „Ista si Ona, sve upropastiš!“, rekao je ljutito i nogom zalupio vrata ladičara. Čulo se pucanje drveta.…

  • Muški bicikl marke „Rog“

    Prvi romobil vidjela sam u Italiji. Imala sam tada deset godina i ljeto sam provodila u malom mjestu udaljenom svega nekoliko kilometara od Trenta. U njemu je živjela očeva sestra koja je krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća napustila činovničko mjesto u tuzlanskom rudniku i odselila u bolji svijet. U njega ju je odveo mladi talijanski inženjer geodezije. Ime mu je bilo nagradno,  Oscar. Divila sam se lijepoj zgradi u kojoj…

  • Ne dam na kruh

    “Nikada neću skinuti višak kilograma“, požalila sam se jutros prijateljici. Susrele smo se na tržnici, slučajno. Lako smo se dogovorile za kavu.  Nismo se vidjele od rujna prošle godine i znale smo da nam tema za razgovor neće nedostajati. Otkako sam objavila knjigu o kavi, otvoreno ispovjedivši svoju nelagodu zbog činjenice da sve češće dragim ljudima odbijamo poziv za kavu, ispričavajući se neodgodivim obavezama, nastojim osloboditi vrijeme za razgovor uz…

  • Mudrost moga ćaće

    „Pedeset odsto se samo od sebe riješi, ne sikiraj se toliko. U svakoj je čaršiji isto“, znao mi je govoriti ćaća. Nisam voljela tu njegovu opuštenost. Grizla bih nokte zbog stvari na koje nisam mogla utjecati, zbog rješenja koja mi se nisu sviđala. „Pedeset odsto se samo od sebe riješi“, zvoni mi i danas, kada oca više nema da mu priznam koliko je bio u pravu.  Dozvala sam tu rečenicu…

  • Stvarno dobro izgleda, „za svoje godine“

    „ Zapamti, kad ti stanu govoriti da dobro izgledaš i onda dodaju za svoje godine, znači da se godine vide i da ti muljaju“, govorio mi je predivni profesor Mladen Kuzmanović. Voljela sam ga susretati na kroatističkom hodniku. Uvijek dobro raspoložen, uvijek dotjeran i smiren, uvijek s pravom rečenicom u pravom trenutku, uvijek prepun poštovanja prema kolegicama i ironičan prema sitnim dušama. Jednom je prilikom čak i dodatno razradio spomenutu…

  • Vrijeme majčinstva

    Najviše intervjua dala sam na temu kasnog majčinstva. Pristajala sam na pozive novinara, osjećajući i odgovornost i dužnost. Sve što sam rekla mogla bih danas sažeti u nekoliko  rečenica. Krajem devedesetih iza mene je bilo traumatično sjećanje na ambulante izvantjelesne oplodnje, agresivne terapije, priče drugih žena s istim nadama, podeblji fascikl s nalazima i dijagnozama koje su potvrđivale da na putu do majčinstva ne bi trebalo biti prepreke. Na kraju…

  • Kuća obitelji Meder

    Kad se obiteljska kuća nalazi uz crkvu, onda se njoj ne određuje vrijednost. „To se ne može platit“, govorila je majka moga oca gledajući kako joj jedan od sinova, zaradivši novce na „baušteli“, podiže svoj dom u neposrednoj blizini Božjeg hrama. Sin je kuću gradio u bogatoj Slavoniji, baš u selu u koje su nekoliko puta godišnje „u mobu“ dolazile, prešavši Savu, cijele familije njegovih bliskih prijatelja. Baka je iste…

  • Na početku bijasmo – Mi

    Nekako mi se čini da u posljednje vrijeme imamo potrebu reći da je sve započelo s nama. Namjerno prešućujemo one koji su bili prije nas, one koji su pokrenuli časopise, utemeljili odjele u bolnicama, izborili se za osamostaljene pojedinih odsjeka na fakultetima. Umrle, iako su bili veliki pjesnici i veliki ljudi, ne spominjemo ni uz pojedine obljetnice. Žive ne pozivamo na svečanosti priređene „povodom“. Plašimo se da će nam izjavom…

  • Magdalenine cipele

    Krajem kolovoza otac bi mi poslao nove cipele. Poštom, u paketu zavezanom špagom. Kutija je bila umotana „izvrnutim“ borovskim papirom. Na žigu kojim se poništavala markica stajao je naziv neke – meni tada – još nepoznate bosanske kasabe. Ćaća je bio jako ponosan na pjesnika koji je smislio reklamni slogan firme: „U novi razred, u novim cipelama – BOROVO“ . Moj Bata je to shvatio kao zapovijed. Iako nikada „isprobane“,…