Category / Rečenice s potpisom

Vrata profesorskih soba na Filozofskom fakultetu nisu zvučno izolirana. Često sam čula što studenti govore ispred njih. Jednom prigodom čak i ovo: „Ona ti je super, odlučila je biti samohrana majka, genijalno“… Nakon nekoliko dana pozvali su me da na tribini, u jednoj zagrebačkoj knjižari, govorim o Danu žena. Prostor su ispunile naše studentice. Na ulazu su dijelile crvene karanfile. Pitala sam se gdje su ih samo našle. Dva sam…

Kad sam prije devetnaest godina objavila roman „Bilješka o piscu“, jedan mi je, tada mladi, kritičar napisao da je najveći problem mog teksta u tome što žena ne može biti ljubavnica punih osamnaest godina. Ne postoji to strpljenje kojim će čekati.  I zbog toga je roman opisao  provincijalnim. Nisam razumjela da li se onda pod tim „provincijalnim“ ipak podrazumijeva  da neke žene, točnije  žene  u provinciji, mogu izdržavati u takvom…

Kada se u književnosti, ali i u svakodnevnom životu, ne bismo propitivali o onome što smo učinili, kada ne bismo dovodili u sumnju i razmišljali o tome kako bi naši životi danas izgledali da smo u danom trenutku otišli u neki drugi grad, pročitali neku drugu knjigu ili na kavu pozvali nekog drugog muškarca, ovaj  bismo svijet daleko teže izdržavali i ne bismo bili u stanju na stranicama literature vidjeti…

„Boli me duša… Duša putuje u raj… Molim se za njezinu dušu…“, sve su to rečenice kojima se priznaju najkrhkiji osjećaji tuge, dobrote, ljubavi. Ali, gdje je uopće smještena duša? Je li u lijepim pričama? Sudeći po raspravama koje se vode ovih dana, mogli bismo zaključiti da jest, i da nam je svima jako stalo do duša naše djece. Prije devetnaest godina, zajedno s kolegom Milovanom Tatarinom, profesorom  Filozofskog fakulteta…

O Andrićevim mostovima napisane su tisuće stranica. Podsjetit ću samo na nekoliko rečenica iz  meditativnog eseja Mostovi (1933.): „Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred naših duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka“. Ideja o mostu kao…

Često se vraćam romanu „Orden“ Stjepana Čuića. Knjigu sam kupila 1981., u Osijeku, gradu u kojem je Stipa završio srednju školu. Kupila sam je studentskim džeparcem. Godinama je postala citat.  Nema stranice na kojoj nešto nisam podvukla. Brojne rečenice i sad znam izgovoriti bez gledanja u tekst. Dvojica najboljih prijatelja vraćaju se nakon oslobođenja, 1945. u svoje selo; jedan kao heroj i pobjednik, drugi kao neprijatelj i gubitnik. Obojica imaju…

Sinoć mi moja rođakinja spominje svoju prijateljicu koja se sutra, samo nakon tri i po mjeseca, vraća u Zagreb. Početkom listopada prošle godine, zajedno sa suprugom i dvoje djece, odselila se na Zapad. I sad dolaze doma, dolaze kući. Gore nisu mogli plaćati stan u kojem bi svako dijete (dječak i djevojčica), moralo imati svoju sobu. Komentirala sam to rečenicama Dušana  Radovića: Pogubili smo decu u velikim stanovima i više…

Pisci pišu lako, pisci pišu teško… Neke će od njih povijest književnosti zabilježiti, drugi će zauvijek ostati izvan nje. Činjenica je i da se oni koji objavljuju “više” često moraju zbog toga pravdati. Pisati puno i biti čitan, znači najčešće biti zapažen od strane publike, ali i nerijetko sumnjiv u očima književnih teoretičara. Teoretičari više vole one koji nad tekstom prolijevaju znoj, one koji uzdišu i one zbog kojih njihovi…

Teta je vjerovala da ću postati doktorica. “U svakoj obitelji, treba biti jedan doktor. Uskoro će se liječiti samo oni koji budu imali pravu vezu”, govorila je. I neprestano je to ponavljala, neovisno o društvenim uređenjima u kojima je živjela i članskim iskaznicama novoimenovanih ministara zdravlja.  Postala sam doktorica, ali ne “prava”. Znam da bi teta sve moje knjige i moj doktorat dala za diplomu “zaozbiljske” doktorice, čak i bez…

Često se u razgovorima o novim knjiga poseže za pridjevom “aktualne”. Pridjev implicitno upisuje i vrijednosni sud. Veliki Viktor Žmegač, u knjizi eseja “Europski duh” (Profil, 2012.) u eseju  “Od knjige do zbilje” kaže sljedeće: ”Postoje knjige koje pod svaku cijenu žele biti aktualne. Pa nakon pet ili deset godina to više nisu. Drugom ekstremnom tipu pripadaju knjige koje, isto tako, pod svaku cijenu ne žele biti aktualne, nadajući se…