Category / Obiteljska fotografija

Zovem se Antun i imam deset godina. Nedjelja je. Trebao sam popodne ići na nogometni trening. U petak igramo finale s prošlogodišnjim pobjednicima kupa. Znam da će se trener naljuti na mene i da ću u petak, kao neka curica, odsjediti na klupi za  rezervne igrače. Ali, moja je baba navalila da moram na ispovijed jer sam uvrijedio djeda. Ne zna baba što su prave uvrede, i ne zna što…

Kad sam bila mala, snjegovi su bili bjelji od ovih današnjih. A ja sam se nadala da će jednoga dana naići još blistaviji i još čišći. Ljudsko je biće, čak i onda kad bojama prekriva sjedine, sklono vjerovati da ga velike životne priče još čekaju, da su se negdje skrile od neprijatelja i lažljivaca, i da će u jednom trenutku iskočiti pred njega i svojom čudesnošću nadoknaditi propušteno i poništiti…

Zaustavila je auto na parkiralištu roditeljske kuće. Pogledala je na sat. Bilo je devet minuta do ponoći. Nekoliko petardi bačenih na obližnjem molu nadglasalo je zvuk motora.  Prasak je prigušio štektanje. Bila je zahvalna neotesanim momčićima koji su u svetu noć unosili narodne običaje lokalnih derneka. Omogućili su joj nečujan povratak. Za vrijeme desetosatne vožnje neprestano je slušala samo očeve omiljene klapske pjesme. Čim bi završila posljednja, četrnaesta, krenulo bi…

Stigao je na Badnjak. U zoru. Tek što je svanulo.  Pas je zalajao. Smireno. Onako kako to oduvijek čini ugledavši najdražeg mu gosta kuće, nadcestara Fabijana. Potom je  mazno zacvilio. Kao da unaprijed traži oprost. Kao da želi  priopćiti koliko mu je i samom teško i čuvati, i lajati, i trčkarati  po ovoj hladnoći, kroz studen zbog koje već danima strahuje za svoju veliku, a još više -iskreno- za malu…

Prvu slikovnicu poklonili su mi za peti rođendan. U rano slavljeničko jutro, poljubili su me u čelo i poveli u cvjetnjak. Na maloj stoličici, koju su za tu specijalnu prigodu stavili u središte rundele, stajala je Crvenkapica. Na njoj stručak plavih zumbula, a uz njih crvena francuzerica. Uzela sam knjigu i otrčala u svoju sobu. Cvijeće i kapicu donijeli su za mnom. I dok su mi na nepočešljanu kosu navlačili…

Jučer sam ponovno bila u Osijeku. Još jedan pogled provučen po stanu, vraćanje ključeva i ponovno ista pitanja. Postavljaju ih susjedi, poznanici. Njihova pitanja su jasna, ali ja na njih ne odgovaram precizno. Kao da nekoga želim zaštititi. Jedna gospođa, zaustavivši me u Stepinčevoj, podsjeća me na moj tekst objavljen prije sedam mjeseci u „Glasu Slavonije“, uz Dan grada. U Zagrebu nalazim na te rečenice i prepoznajem nakratko „onu sebe“.…

Od prvog dana moje nastavničke prakse pa sve do odlaska u mirovinu, znači puna tri i po desetljeća, sudjelovala sam, ili kao govornik, ili kao slušatelj, u raspravama na temu lektire.  Pitanje lektire usko je povezano s  ocjenama o stanju čitateljstva. Lektirni naslovi nisu dobro pogođeni, a čitatelja u nas i nema. U tome se, uveliko, slažu i učenici i profesori, roditelji i djeca, profesori i roditelji. Slažu se i…

Majka mi je ostavila singericu. Bakinu. Sirota moja majka. Cijeli je život čekala svog režisera da joj se vrati. Izrezivala je slike njegove žene glumice i šila si haljinu nalik njezinima. Dok je rezala tkaninu, govorila je:  „I moja će Nera biti glumica. Uspješnija i veća od te drolje.“ E, mila moja mama. Kada je umrla, bila je stara kao ja sada. Četrdeset i pet. Rak dojke. Koja ironija. Zlo…

Dobro pamtim lice Dječaka koji je u osnovnoj morao primijeniti čak jedanaest škola. Naučio je i kako izgleda mala seoska učionica, ali i učionica najveće osmoljetke u SR Bosni i Hercegovini.  Bio je tri godine stariji od mene. Moja ga je teta često uzimala kao primjer kojim je meni trebalo pokazati kako sam, unatoč svemu, ipak dobro prošla u životu.  Upisala sam i završila istu osnovnu, svako jutro  budio me…

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća uređivala sam tribinu Književni petak. Često sam, pripremajući se za razgovore s gostima, odlazila na posudbeni odjel Gradske knjižnice. Tamo sam, gotovo svaki put, pogotovo u poslijepodnevnim satima pred  nadolazeći vikend, mogla čuti istu rečenicu. Kazivale su je umorne posuditeljice : „Preporučite mi vi nešto, samo da nije domaće““.  To „domaće“ izgovarale bi glasnije, s nekim posebnim akcentom koji je trebao naglasiti kako je domaća…