Category / Bilješka o piscu

Jutros mi je Leon rekao da ga boli grlo i da je noćas uzimao septolete. Već se jučer popodne žalio na peckanje, zlato mamino. Samo da nije opet rinofaringitis. Ne znam kako ga nisam čula, premda ponovno nisam baš dobro spavala. Popila sam čak dva sedativa jer sam osjetila pojačan nemir zbog njegovog puta. Obuzeo me strah. Prava aksioznost. Ne, ne, nemam pravo. Leon se istinski  raduje odlasku. Uvjerena sam…

Jutros sam se rano vratio iz Dubrovnika. Bio sam na stručnom seminaru. Tri smo dana brstili o novim pristupima nastavi fizike u osnovnim i srednjim školama. Kolege su nizale primjere iz prakse. Svi su kimali glavom, a kad  smo trebali donijeti zaključak shvatili smo da zaključka nemamo. Razumljivo. Na seminaru smo se ponašali kao roditelji, a završnu misao trebali su zajednički potpisati stručnjaci. A stručnjaci za fiziku, kao i oni…

Danas je podjela svjedodžbi. Petak je. Prvi dan u mjesecu srpnju. Na školskom hodniku susreo sam voditeljicu debatnog kluba. Nisam još rekao da se ona zove Smilja. Kad je već toliko spominjem, trebamo joj znati ime. Nije baš zaslužila, ali nek joj bude. Bio bi sad red, ovoga, da onda otkrijem, ovoga, i svoje. Ime mi je  Leon, a prezivam se Antunović Žurić. Prvo prezime je mamino, a drugo tatino.…

ZLOGLASNA ZAMJENICA, ILI: UVOD Kada govorite o sebi, izbjegavajte rečenicu započeti zamjenicom  ja: Ja mislim, japutujem, ja sanjam, ja učim… Tom je jezičnom preporukom voditeljica našeg debatnog kluba otvorila prvi sat. Bilo je to na početku mog sedmog razreda. Žena se uopće nije predstavila. Stala je pred nas kao da je, ovoga, kapetan rukometne reprezentacije. I krenula u napad na jadnu zamjenicu. Možda zbog toga da ne mora reći Ja…

Kad god zakoračim u nepoznatu prostoriju, na trenutak zastanem. Jednom šakom ostajem držati kvaku vrata. Ne želim ih zatvoriti do kraja. Desnu nogu najčešće zaleđujem na pragu, lijevom osvajam novu površinu. Možda se i lagano zanjišem, naprijed, natrag, natrag, naprijed, sredina, mir. Pogledom, štelovanim na okretaj  trideset i tri, prelazim pažljivo po zidovima. Preskačem jedino uramljene obiteljske fotografije i uljane portrete predaka. Oduvijek sam izbjegavala listati i vlastite obiteljske albume.…

Mamine glavobolje traju danima. Zbog njih se naš stan svakog mjeseca na neko vrijeme premješta u daleke sjeverne krajeve, u prostore polarnih noći. Mama spusti sve rolete. Nema neba, nema sunca. Samo tama. Kad se rolete ponovno podignu, znači da je s migrenom, ovoga, završeno. Na neko vrijeme. Dobro je da je tata sinoć otputovao na stručni seminar u Dubrovnik. On redovito prepozna moje muljaže. Kaže: „Stvarno, sine, boli te?“…

Jutros sam počela, po ne znam koji put, čitati Pavličićev roman „Zaborav“. Roman je objavljen u Rijeci, prije dvadeset i dvije godine. Željela sam samo provjeriti prvu rečenicu prvog, i prvu rečenicu drugog poglavlja. Trebale su mi da bih mogla krenuti u pisanje eseja koji se bavi likom povjesničara u našoj književnosti. Rečenice su glasile onako kako sam ih i pamtila: „Sve na nešto podsjeća“ i „Sve se zaboravlja“. Nisam…

U raskošnom vrtu jedne vile, među cvjetove dubrovačkog koralja i gospara, netko je utaknuo šiš s vratašcima okrenutima prema moru. Sigurna sam da ga samo rijetki primjećuju. Gosti ljubaznog domaćina redovito, slutim, nijeme nad ljepotom i silinom kruzera koji, neovisno o vremenskim prilikama, manevriraju nekoliko metara ispred njihovih očiju. Toga dana uplovljavao je jedan od najluksuznijih. Gledala sam u smjeru u kojem su gledali i ostali. Za razliku od većine,…

Rečenica započeta s pogodbenim „Da si moja…“, pratila me sve donedavno. „Da si moja, sad bi te pljusnula“, ili „Da si moja, pustila bih te na radnu akciju, ovako…“, „Da si moja, ne bi nosila takve haljine…“ Plašila sam se otkako znam za sebe. Kao malena djevojčica noću sam računala koliko ću imati godina kad drugu Titu bude osamdeset, osamdeset pet…Učili su nas da će se naši životi uveliko promijeniti…

Možda i u ovom trenutku, dok uz kavu nastojim napisati priču začinjenu prahom sasušenog taloga s dna neoprane šalice, neki ljudi, u gradovima puno sretnijim od grada u kojem živi moj otac, sastavljaju liste svojih najdražih slikara i platna, najdražih pisaca i priča, najdražih redatelja i glumaca. Oni mogu, kao kreatori popisa koji ne trpe ovjere javnih bilježnika, u svoje ocjene i imenovanja intervenirati često ili češće, rijetko ili rjeđe.…