A ŠTO O SVEMU TOME MISLI TATA IVAN, ILI: SUBOTA

Jutros sam se rano vratio iz Dubrovnika. Bio sam na stručnom seminaru. Tri smo dana brstili o novim pristupima nastavi fizike u osnovnim i srednjim školama. Kolege su nizale primjere iz prakse. Svi su kimali glavom, a kad  smo trebali donijeti zaključak shvatili smo da zaključka nemamo.

Razumljivo. Na seminaru smo se ponašali kao roditelji, a završnu misao trebali su zajednički potpisati stručnjaci. A stručnjaci za fiziku, kao i oni za kemiju, povijest, hrvatski, ne smiju glasno govoriti da djeca u sebi ili imaju ili nemaju osjećaj za pojedini predmet. Mogu sve naučiti, dobiti pet, ali ako ne razumiju samu bit, od toga nikakve koristi. Vidim po Leonu. Istina je, moram mu neke stvari pojasniti, ali mu fizika i matematika, jednostavno, leže. On sve drugo, uz Nedinu i moju pomoć, nauči za pet, ali ulupamo svi zajedno u tu peticu i  puno truda, ali i puno vremena. Znam da ženu boli što malom hrvatski zadaje najviše muke. Neda to shvaća kao svoj neuspjeh. Četvorka, pa što.

Trebao sam ostati još jedan dan. Bio je organiziran odlazak na Elafite. Na tim otocima, neugodno mi je i priznati, nikada nisam bio. Nama iz Vukovara Dubrovnik je oduvijek bio na kraj svijeta. Ispričao sam se da moram u Zagreb jer mi sin prvi put odlazi sam na put. Kolegice koje me poznaju i koje su upućene u moju vječnu temu osamostaljivanja djeteta, samo su se  – u znak podrške – nasmiješile. Drugima baš nije bilo jasno u čemu je kvaka. Četrnaestogodišnjak ide u ljetni kamp, i što se slavi? Zar ga majka ne može sama spakirati? Ti su bili brojniji. Vidio sam im na facama koliko su zaprepašteni. Najzbunjenije su bile mlade  profesorice koje će se najesen pojaviti kod mene na stručnom ispitu.

Leonu i Nedi nisam ni javio da se vraćam ranije. Samo sam rekao svojoj staroj. Njoj se moram javljati s puta kao da sam još balavac. Prešutio sam joj da se vraćam zbog Leona. Iskreno, zatajio sam joj i da mali ide na Prvić. Strašno bi se naljutila. Svako mi malo prigovara što Leona nikada ne dovedem  k njoj na ljetni raspust. Upozorio sam i sina da baki ništa ne govori o odlasku u ljetnu školu. To ćemo jednostavno, radi mira u obitelji, zatajiti. Svjestan sam da se to protivi svemu što sam naučio iz pedagogije i psihologije, ali nužda zakon mijenja.

Moja mama ima potpuno pravo. I ja bih bio najsretniji kada bi Leon otišao k njoj. A tek on! Još bi  bilo bolje da nas dvojica u Vukovar odemo skupa. E, dva tjedna ljeta na Dunavu. Ne, ne smijem ni pomisliti na to. Kakav Lopud, Koločep i svi ti bakrači.

Išli bismo pecati, kupat se na Adu, šetali bismo uz rijeku, gledali je ispred Pastoralnog centra, spavali bismo u mojoj sobi. Stara bi nam pravila fiš i pekla pitu sa sirom.

Roditeljska kuća u kojoj sam rođen potpuno je obnovljena, nema vlage, a i lipa pod kojom sam se ljeti igrao preživjela je rat. Međutim, Neda smatra da se ja nakon odlaska u rodni grad jako promijenim. Uvjerena je i da se Leona ne smije opterećivati prošlošću. Za nju je Vukovar grad o kojem se čita na vijestima, a ne grad u kojem je rođen njezin muž i u kojem živi baka njezina sina. Ne znam kako će reagirati nagodinu kad klinci budu išli u Vukovar u organizaciji škole. I tako mi svako ljeto iznajmljujemo skupi apartman u Biogradu. Skačem u more i umišljam si da skačem u Dunav.        

Staroj sam rekao da me izlet  na Elafite ne zanima i da mi je društvo naporno.Sve neka mlađarija koja se samo fotka i isti čas to stavlja na fejs, insatragm, whats app, snapchat… a da i ne pita slažem li se ja da moju facu gledaju meni nepoznati ljudi. Stara ne voli modernu tehnologiju i bio sam siguran da će baš taj razlog upaliti. Međutim, ona je, kao i obično, zaključila da se vraćam ranije samo da svojoj ženici dokažem vjernost. Nisam je ni pokušavao razuvjeriti. Znam da bi sav trud pao u dunavsku vodu.

Iznenadio sam se kad sam u predsoblju vidio Leonov ruksak gotovo do vrha napunjen. Znači, stvari za odlazak su pripremljene. Nisam mogao vjerovati. Ništa me ne može uvjeriti da se malom ide u ljetnu školu. Na kuhinjskom stolu ležala je svjedodžba. I uz nju pohvalnica. Pokraj četvorke iz hrvatskog stajao je upitnik ispisan običnom olovkom. Nedina intervencija. Mora da je jako razočarana. Možda se nadala da će mu nastavničko vijeće podići ocjenu. Malo sam se razljutilo. Priznajem. Uzeo sam olovku i pribilježio uskličnike uz sve ostale predmete. Podebljao sam one uz fiziku i matematiku. A onda sam ugledao i papire s tekstovima o povijesti Prvića i o Faustu Vrančiću. Znači, Leon je učinio sve ono što je mamu moglo usrećiti.

Moja žena je hrkala. Čuo sam je još na stubištu. Sutra će opet reći da cijelu noć nije ni oka sklopila. Leon je spavao mirno. Premda sam vidio spremljen ruksak, predosjećao sam da mali ima neki svoj plan. Čak sam i navijao da mu uspije. Ionako se mene ništa nije pitalo oko te ljetne avanture. Sve je osmislila Neda. Ne razumijem je do kraja. Drhti nad sinom više nego ja, a u isto vrijeme forsira njegov odlazak. Strahuje da se nikada neće osamostaliti. I gura ga u situacije koje njemu nisu drage. Nisam ni ja išao na maturalac u osnovnoj jer se nisam htio odvojiti od mame. Stari mi je umro kad sam imao tri godine i svakom normalnom je jasno da smo stara i ja bili jako povezani. I nedostaje li mi što danas? Sve sam naučio čim mi je stvarno zatrebalo. Došao sam na faks a da nisam ni jaja znao ispeći. Do kraja prvog semestra već sam se sam brinuo i o garderobi i o hrani. Dodatno sam zarađivao preko studentskog servisa. Tako će i Leon. Jedino mu želim da i on ne mora sazrijevati  u ratu.

Mobiliziran sam na drugoj godini faksa. Sva sreća, prošao sam bez ranjavanja. Tri mjeseca  istočnog bojišta. Stara je za to vrijeme osijedjela. Srećom, početkom kolovoza devedeset i prve otišla je u posjet prijateljici u Osijek i više se nije mogla vratiti u grad. I u Osijeku je bilo gadno, ali grad ipak nije pao u ruke neprijatelja. Kad je Vukovar oslobođen, stara je bila među prvim povratnicima. 

Neda se odlučila za taj Prvić. Makar nešto. Barem ću frendovima moći reći da je Leon otišao izučavati život i djelo Fausta Vrančića. Malo mi je glupo priznati da će mi sin polaziti školu kreativnog pisanja i govorništva, a svi znaju koliko muke imamo kad na red dođe čitanje lektirnog djela. Život nam stane svaki posljednji vikend u mjesecu jer se u ponedjeljak predaje napisana analiza. Cijelu subotu i nedjelju  Neda i Leon detaljno razgovaraju o svakom pitanju koje je profesorica postavila. Traže dodatne citate, komentiraju likove. Leon mora donositi zaključke koji se od njega i ne traže. 

Nadao sam se da će Nedu odbiti činjenica što su djeca smještena u samostanu. Ali i to je progutala. Samo da joj sin jedanput u životu napiše pristojan sastavak i oslobodi se poštapalica. 

Mali će sigurno izvesti svoj igrokaz. Ne znam koja će to repriza po redu biti. Uvijek isti scenarij. Danas popodne će početi kašljucati. Navečer, kad vidi da je Neda popila tabletu za spavanje, poluglasno će joj priopćiti kako osjeća blagu glavobolju, ali se nada da se neće dalje razvijati. Odavno sam prokužio njegovu metodu. Čeka da mama proguta medikamente, da oni počnu djelovati pa da onda krene u opisivanje svojih tegoba. Nikada o tome ne natukne ništa prije nego što Neda uzme tablete. Lukavac. Svjestan je da u tom slučaju mama ne bi uopće ni popila pilulu. Cijelu bi noć odsjedila buljeći u njega. Mogla bi se uvjeriti da stanje nije baš zabrinjavajuće. Ovako, nju lijek savlada, a sinčić ujutro podnese  izvještaj u kojem se smjenjuju mučnine, povraćanje, proljevi, drhtavice. Znam da Nedu u tom trenutku stane prati osjećaj krivnje, a ja u isto vrijeme nemam srca da razotkrijem našeg jedinca i da majci i supruzi kažem da nam je sin cijelu noć spavao kao beba. 

(nastavak slijedi sutra)

[adrotate banner=”1″]