Month / svibanj 2019
-
Na Merjan su drače
Evo jedne pjesme – dapače: pisme – koja je do srži splitska, ne samo po jeziku i po realijama koje se u njoj spominju, nego još više po duhu i po poetskoj poruci. Toliko je ona lokalno ukorijenjena, da joj je gotovo potreban prijevod, a svakako je neophodno tumačenje nekih motiva. Evo teksta: Na Merjan su drače, na Merjan su drače, došle su nan pivat luške goluzače. …
-
Magareća klupa
U proljeće sedamdeset i treće, tetak je kupio automobil. Bio je to prvi „Stojadin“ u našem mjestu. Nakon nekoliko dana, „svježi“ vozač, njegova supruga (moja teta J.) i ja krenuli smo u Bosnu . U Turiću smo ukrcali moga oca i nastavili put Koprivne, sela u kojem je ćaća rođen i u kojem je polazio prva četiri razreda. Vrata škole bila su otvorena. – Nisu ništa promijenili, rekao je ćaća.…
-
Profesor Josip
Postoje bića u čijoj se blizini osjećamo bolje. A i boljima postajemo. Ona sa sobom donose blagost pa smo zbog toga skloni vjerovati kako k njima ne navraćaju nepravde, bolesti, suze i nedaće. Govore jednostavnim rečenicama podsjećanja. I dok se pred onima koji u nama izazivaju bojazan predstavljamo jakima i nepokolebljivima, pred ovima priznajemo svoje nelagode. „Svi se mi nečega, djeco, plašimo i svi mi pred nekim strahujemo“, znao je…
-
Muški bicikl marke „Rog“
Prvi romobil vidjela sam u Italiji. Imala sam tada deset godina i ljeto sam provodila u malom mjestu udaljenom svega nekoliko kilometara od Trenta. U njemu je živjela očeva sestra koja je krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća napustila činovničko mjesto u tuzlanskom rudniku i odselila u bolji svijet. U njega ju je odveo mladi talijanski inženjer geodezije. Ime mu je bilo nagradno, Oscar. Divila sam se lijepoj zgradi u kojoj…
-
Ključanica
Lako bih se mogao složiti s onima koji tvrde da je Marinkovićev Zagrljaj najbolja priča koja je ikad napisana na hrvatskom jeziku. Jer, doista, nastao je taj tekst prije šezdesetak godina, a još je i sad podjednako svjež, aktualan i provokativan kao i prvoga dana. Samo me jedna stvar u vezi s njim muči: postoje u toj noveli neki pojmovi iz zbilje koji više nisu sami po sebi razumljivi. Eto,…
-
Škola za život
Svoje sam pretke upamtila po pričama izgovaranim pred komšijama, uz bosansku kavu i gradačački duhan. Prvu sam slikovnicu dobila tek pred polazak u školu. Imala je pet kartonskih listova koji su se na uglovima rascvjetali. Pepeljuga je bila prelijepa i sličila je na moju prvu susjedu, a njezina maćeha na stariju ženu iz susjednog sela koja me – kad bismo joj došli nedjeljom u goste – nazivala Bosankom. Iako sam…
-
Ćaća
Danas bi moj otac navršio osamdeset i pet godina. On, drugi sin Fabijana i Kate, nije bio tako uredan i marljiv kao što je bio njegov dvije godine stariji brat. Iljkan se smijao kad mi je govorio kako su roditelji Marijana više voljeli nego njega. Smijao se jer je znao da ne govori istinu. I da se smiješi unaprijed zbog onoga što će u priči tek uslijediti. Marijan je samo…
-
Orden zagubljen u ladicama
Jučer su me ponovno pitali koja mi je od mojih knjiga najdraža. Nisam željela posegnuti za metaforom rodbinstva i reći kako su piscima knjige kao djeca i da stvarno ne mogu ni jednu izdvojiti. Bez zamuckivanja sam spomenula „Tko se boji lika još“, objavljenu prije jedanaest godina. Očekivala sam začuđen pogled. I dobila sam ga. Krenula sam u objašnjavanje. U toj je knjizi stotinu i dvadeset likova hrvatske književnosti nakratko…
-
Pokorava li se stvarnost riječima?
„Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi sve to shvatio“. Rečenice su to iz romana „Klara“ Mire Gavrana, točnije lirski zapis na početku 6. poglavlja. Naime, svako poglavlje i započinje…
-
Nebo se brine o moru
– Uvijek, sinko, postoji prvi put, govorila je Jela, dobra prijateljica moje bake. Pamtim joj lice, i bore na rukama, i križiće istetovirane iznad lijeve šake. Oni koji me, još i sada, pitaju za mjesto moga rođenja, ne znaju da baš u toj rečenici, koju okončavaju nepotrebno velikim upitnikom, nakratko izgube svoj glas pa im ga ja – neovisno o svojoj volji – više ne prepoznajem. Netko se, u danu…
