Blog - Zašto sam Vam lagala?
-
Kazan u Donjoj Mahali
Fašo, počivaj mirno! Groblje Karaula, u velikom katoličkom selu Bosanske Posavine, čuva priče o bosanskim fratrima, o udovicama, o prerano oboljelim muškarcima i naivcima, o braniteljima iz ovog ili onog rata, svejedno je. Kapijica koja se otvara prema cesti i kroz koju se s groblja ulazi u prostor čiji su stanovnici isto tako mrtvi samo čekaju „da se redom sahrane“, iako je iskovana od čelika, čini se nekako neprimjetnom. Ne…
-
Monogram
Dugo mi je trebalo dok nisam počeo Shakespeareova Otela čitati onako kako jedino ima smisla, naime kao priču o čovjeku koji uviđa svoje slabosti, ali se nije kadar protiv njih boriti, pa mu tako vlastita narav postane sudbina. Dugo mi je, kažem, trebalo, jer uvijek mi je nešto odvlačilo pažnju. Još određenije, redovito bih se zapleo oko Dezdemonina rupca. Taj rubac ima u drami važno mjesto, jer on je tobožnji…
-
Milovo sam garave i plave…
(crtica o romanu „Đuka Begović“ Ivana Kozarca Ivi Gregureviću Bio je studeni 1991. i u vlaku, negdje na pola puta između Osijeka i Našica, jedan mi je osamdesetogodišnjak izgovarao izlomljenu, emocionalno tešku priču koja se gubila u vremenima svog odvijanja, ali je ipak čvrsto ostajala vezana uz jedan, njemu zasigurno jedino dobro znani i voljeni, prostor – uz rodno mu selo nedaleko Vinkovaca. Njegove nedovršene rečenice, stalni upiti, nagle promjene…
-
O ženama nedjeljom
Prije petnaest godina razgovarala sam s Irenom Vrkljan. Razgovor je objavljen u Ireninoj knjizi “Naše ljubavi, naše bolesti” (2004.). Čak i onda kada postavljaš pitanje spisateljici pred kojom smanjuješ svoje tijelo, i kad ti je glas treptav i nesiguran, ne možeš pobjeći pred tim da – ispred upitnika – upišeš svoju fotografiju. Pitanje, vezano uz Ireninu prvu proznu knjigu “Svila, škare” (1984.), knjigu koja mi je u godinama prve zrelosti…
-
Preko vikenda
Prije gotovo četiri desetljeća polagala sam ispit iz starije hrvatske književnosti. Bila sam treća godina studija na tek otvorenom osječkom Pedagoškom fakultetu. Jedno od ispitnih pitanja bilo je vezano uz Curtiusive tipove metafore. Sjećam se da sam začudila profesora svojim komentarom o metafori rodbinstva. Već mi se tada činilo suludim poistovjećivanje knjiga s djecom. Neprihvatljiv mi je bio stih “Moje su pjesme moje kćeri”. Unatoč tome, život me od malih…
-
Rečenice s potpisom
Često se u razgovorima o novim knjiga poseže za pridjevom “aktualne”. Pridjev implicitno upisuje i vrijednosni sud. Veliki Viktor Žmegač, u knjizi eseja “Europski duh” (Profil, 2012.) u eseju “Od knjige do zbilje” kaže sljedeće: ”Postoje knjige koje pod svaku cijenu žele biti aktualne. Pa nakon pet ili deset godina to više nisu. Drugom ekstremnom tipu pripadaju knjige koje, isto tako, pod svaku cijenu ne žele biti aktualne, nadajući se…
-
Jedna muha i dva udarca
Moja je pokojna majka voljela pričati priče. Sjećam se i sad, a na pragu sam prve zrelosti, kako bi navečer, samo nekoliko minuta nakon što bih joj poželio laku noć, pažljivo sjedala na rub mog kreveta i dan na odlasku pretvarala u rečenice. Činila je to od trenutka kad nas je napustio moj otac. Njoj su tada bile četrdeset i tri, a ja sam upravo navršio trinaest godina. I bio…
-
Obiteljska fotografija
Svoje snove dobro pamtim. Neki od njih obilježili su značajnije dane moje biografije. Kada sam, prije dosta godina, jednom muškarcu – koji je i nakon svega u mom životu zadržao “počasno mjesto” i s kojim sam o literaturi mogla razgovarati kao da je riječ o našoj najdražoj biološkoj rođakinji – priznala da ga sanjam vrlo često, on mi je na to odgovorio “Vidiš, a ja tebe nikada nisam sanjao”. Ispričala…
