Category / Prepoznavanje

… Poslije je došao pad grada i počela su se postavljati druga i drugačija pitanja, pa je tako ono osnovno ostalo nerazjašnjeno. Nerazjašnjeno je ostalo do dana današnjega, premda mnogi ljudi imaju svoje teorije, ali ih ne uspijevaju nametnuti drugima. Svoju teoriju imam i ja, pa ću je ovdje i izložiti, uz napomenu da su mi trebale godine da do nje dođem. Nisam se ja u tim godinama bavio isključivo…

Noćas sam sanjao – dok su valovi svoju snagu provjeravali udaranjem o sjeverne stijene – da me vi, stotinu godina mlađi od mene, pitate jesam li poslije svega što sam učinio postao barem malo sretan. Razumio sam vas. Niste mi se predstavili punim imenima i prezimenima. „Mi nismo ničiji sinovi“, rekli ste uglas prije nego što ste zapitali o sreći. Uistinu, zanimalo vas je kajem li se zbog odluke o…

Osobna iskaznicaime: Anka Lešićime roditelja: Josip Kozaracprebivalište: Mrtvi kapitali Stara sam i odavno ne vidim dobro. Volim ipak prid noć uzet knjigu, onu u kojoj se slave vridne ruke mog muža. Nakon molitve, pročitam po desetak strana naših Mrtvih kapitala i svižinom davne mladosti primistim se u san. Poznam štivo napamet, ali me to ništa ni smita. Malo se zastidim kad naiđem na riči kojima pisac mene opisuje. Nemam u…

(velika snaga Mlakićevih voda) Josip Mlakić jedan je od onih autora koji svojom literarnom praksom potvrđuje veliku metaforu po kojoj pisac cijeli svoj život piše jednu – svoju – knjigu. Onako kako treba. Pisci imaju svoje teme i stvaraju svoje Djelo. Konačno bi to trebali prihvatiti i književni kritičari – rijetki koji su ostali – koji se interpretirajući nove naslove istoga autora uvijek iznova iščuđuju autorovoj vjernosti koju iskazuje prema…

(roman Veliki hrast Vlade Andrilovića kao polazište priče osobne povijesti) Oca sam viđala rijetko. Jedanput, dvaput godišnje; onda kad bi me dovodili u posjet njegovoj majci, mojoj baki Kati. Stizao bi kasno noću, pješice, najčešće subotom. Iščekujući ga, molila sam Očenaše, jedan, pet, jedanaest. Kad bi ušao u kuću, nisam ustajala. Skutrila bi se na sećiji smještenoj u kutu velike kuhinje. Glumila sam uspavanu malu ljenčinu.  To je bio jedini…

Gradovi imaju svoje pisce. I pisci imaju njih. Znam koliko je Nedjeljko Fabrio volio Rijeku. Grad mu je uzvraćao zahvalnost. Razumjela sam njihov razgovor o međusobnim dugovima. Pisac je dužan zavičaju, a zavičaj je dužan prepoznati svoga pisca. Kako bi se samo njih dvoje zajedno radovali da je On, Nedjeljko, mogao svjedočiti Njoj, prijestolnici kulture, i kako bi Ona, prijestolnica kulture, uzdignute glave predstavila Europi – kojoj je Fabrio pripadao…

Veznik i u rečenici se ponaša kao most u reljefu. Povezuje slično i različito, slično i slično, različito i različito. I u svim varijantama i mogućnostima donosi novi smisao sjedinjenim činjenicama. Samoglasnikom i približuju se riječi u jednoj rečenici, njime se iz jedne lakše prelazi na drugu. Veznik i može i spojiti što je pisac slučajno ili namjerno razmaknuo, kao što most može povezati ono što je Bog u prirodi,…

Ne mogu se točno sjetiti godine u kojoj su me podaci ispisani na knjigama počeli zanimati  na isti način kao i središnji njezin dio. Ne znam jesam li svojim studentima pomalo čudna u trenucima kada lektirnom naslovu pridružujem godinu pojavljivanja, otkrivam nakladnika, naglašavam urednika i na kraju spominjem naziv biblioteke. Nerijetko vodim računa i o načinu na koji  pojedini podatak prezentiram. Grimasom i promjenom glasa nastojim upozoriti na ono što…

Na kraju književnih susreta često mi prilaze osobe koje iz plastične vrećice, i s nekakvom nelagodom, izvlače fascikl sa svojim pjesama. Zamole me da zbog njih odvojim malo vremena, uvijek spomenu kako znaju da se vremena nikada nema dovoljno. Pokušavam se unaprijed opravdati rečenicom kako sam ja bolja čitateljica proze nego poezije i da kroz pjesništvo najčešće prolazim samo doživljajem. “Upravo nas doživljaj i zanima”, smiješe se i odlaze prije…

Svoje sam pretke upamtila po pričama izgovaranim pred komšijama, uz bosansku kavu i gradačački duhan. Prvu sam slikovnicu dobila tek pred polazak u školu. Imala je pet kartonskih listova koji su se na uglovima rascvjetali. Pepeljuga je bila prelijepa i sličila je na moju prvu susjedu, a njezina maćeha na stariju ženu iz susjednog sela koja me – kad bismo joj došli nedjeljom u goste – nazivala Bosankom. Iako sam…