Category / Bilješka o piscu

PRVI DIO (godine koje su pojele epruvete) U Zagreb je stizala ranojutarnjim vlakom, negdje iz pravca istoka. Po dubini i boji njezinih podočnjaka moglo se zaključiti da se budi  prije nego što odsanja započeti san.  Žena je mirisala na ružin sapun  i solea-kremu. Upoznala sam je na njezinu trećem, a svom prvom tretmanu izvantjelesne oplodnje. Čim sam zakoračila kroz vrata prizemne čekaonice bolnice za ženske bolesti, pogledom me pozvala k…

Jedno sam jutro, dvije godine nakon što smo ispratili Vladu, u autobusu za Našice čula da je Luku u Austriji ubio nekakav ljubomorni muž. Rekao mi je to moj dobri prijatelj Tomo s kojim sam, poslije cijele osnovne škole, nastavila ići u gimnaziju i koji je od svih u razredu, čak i od prepotentnih našičkih disco-jockeya, bolje prevodio glazbene svjetske hitove. Nakon povratka kući otvorila sam treću ladicu komode i…

Ne kupujem kuharice. Ne čitam čak ni recepte ispisane ispod fotografija neobičnih jela spravljenih prstima slavnih osoba. Preplavljuje me samo čuđenje nad skladom uredničkih koncepcija tjednika namijenjenih ženama. I u vrijeme dok govorimo nedovršenim rečenicama, radimo stotinu poslova u isto vrijeme i većinu obroka pojedemo s nogu, trudim se vjerovati u iskrenost kojom šarenilo stranica slavi kulturu prehrane. U svojoj sam sumnji nepopravljiva, na isti način na koji sam u…

„Eto, umrje, a da iza sebe ništa nije ostavila“, mrmljala je, na uho ženi do sebe, prva susjeda pokojne Marije. Hodala je, uz stotinjak ostalih duša, u pogrebnoj povorci koja se kretala prašnjavim makadamom; cestom kojoj su mještani referendumom izborili pravo na ostanak. Šuti, gluvo bilo, opominjala je ženu koja mrmlja žena koja je bila prisiljena,  mjestom zauzetim u sporoj koloni, komentare slušati. Gledala je u vrh svojih tijesnih crnih…

Prvi pravi darovi stizali su mi u paketima iz Trsta. Slala mi ih je, redovito za rođendan, očeva sestra. Kad su me u školi poučavali o svim manjkavostima zapadnoga kapitalističkog svijeta, pitala sam se što ima loše u šarenim ukrasnim papirima, koli u limenkama i žvakaćim gumama što podaruju svjež dah. Ne sjećam se više je li me porculanski dječji servis za kavu razveselio za peti ili možda moj šesti…

Opet sam nasjela. Simpatični meteorolog sve je krivo rekao. Obećao je da će na istoku Hrvatske biti sunčano i iznad, kako se kaže, prosjeka za ovo doba godine. Ma da je to kazao jedanput, ali dvaput. Učinio je to sa smiješkom. Kao i obično. I što je najgore, nije me prevario prvi put. Tako je isto bilo i kad sam išla u Zagreb popisati ugovor  za svoju prvu knjigu. Najavio…

Nikada nisam išla u vrtić. Za to nema potrebe,odgovarala je moja teta svima onima koji su se usudili primijetiti da bi djetetu bilo korisno družiti se i s vršnjacima. Zavidjela sam djevojčicama koje su u grupama, uz asistenciju školovanih drugarica, u lijepoj prizemnici na rubu Pejačevićeva parka, crtale cvijeće i zvijezde petokrake, izrađivale mala radnička odijela i kartonske satove. Zavidjela sam im i što se igraju konobarica i gostiju pa…

O mojoj susjedi gospođi C. nećete naći podatke ni u leksikonskim natuknicama ni u povijesnim priručnicima, pa čak ni u spomenicama amaterskih pjevačkih društava i folklornih zavičajnih skupina. Njezina smirena biografija ne bi danas bila zanimljiva ni psihoterapeutima ni piscima ljubavnim romana. Jer, tužne trenutke vlastitog života gospođa C. prihvaćala je pomirljivo, ne tražeći njihovo korijenje u djetinjstvu i ne određujući traumatične točke potaknute postupcima bližih i daljih predaka. Oni…

Odnedavno sve češće prelazim granični prijelaz na Savi. Nakon carine usporavam vožnju. Želim provjeriti jesu li oblaci gušći nego što su bili nekoliko mjeseci prije. Do konačnog odredišta  često se zaustavljam. Broj popijenih kava svakim je putovanjem sve brojniji. Dok pospanim konobaricama plaćam preslatku tekućinu obogaćenu gustim socem, redovito mi se na zidovima, nijansiranim sivilom sagorjela duhana, ispisuje isto pitanje: „Čija sam“? Trošne ceste daruju pažljivu promatraču rijetke slike. Vozila…

U predavaonicu je ulazio petnaest minuta do osam. Stao bi uz katedru, izvadio papire i popravio kravatu. Volio je doći prije studenata. I nakon deset godina rada, još uvijek je osjećao tremu. U praznoj dvorani, ponavljao bi rečenicu: „ Danas ćemo odgovoriti na pitanje vezano uz…“ Jer, ako krene bez zamuckivanja, sve će dalje, govorila je majka, teći „kao po loju“. Znao je ispod naočala pogledavati djevojke dok se spuštaju…