Sedamnaesti dan mjeseca rujna

Magla je toga dana gutala trošne zgrade kirurgije jedne zagrebačke bolnice. Bio je početak studenog.  Godina 2004. U prepunoj čekaonici sjedili su bližnjih onih koji su se u tom trenutku nalazili u specijalističkim ordinacijanama i kiruškim salama.  

Prostorija je bila dobro zagrijana,  tako su barem svjedočile neke od žena koje su, kao i ja, svakih nekoliko sekunda upućivale pogled prema zidnom satu. Okruglom, po rubovima zahrđalom, s izblijedjelim crtežom plavuše u zelenoj točkastoj haljini koja nasmiješena, u desnoj ruci, drži kutijicu analgetika. Onakvih o kakvima sam i  sama posljednjih godina blažila uporne glavobolje. Tijelo mi se treslo. Osjećalo je svaki trzaj instrumenta u ruci uglednog primarijusa. Rado bih rekla da mi se tijelo treslo kao šiba na vjetru. Ali, neću reći. Napisat ću. Jer, tako će, u slovima,  šiba postati motiv iz priče i neće biti ni u kakvoj vezi sa šibama koje su u djetinjstvu ostavljale tragove na mojim mršavim bedrima. Tijelo mi nema više gotovo ništa zajedničko s onim za koje su, donedavno, govorili da je skladno. Ono je za razliku od mene raskinulo s prošlošću. Samo mu strah daje životni začin uz pomoć kojeg se giba kao prije dvadeset ili trideset godina. Gospođa koja je sjedila nasuprot meni podsjećala me na mene. Mene na mene. Nespretna je to formulacija. No nespretnim se jezičnim kombinacijama može preciznije odaslati poruka o onome što smo stvarno željeli reći. Priznajem, čudan je to osjećaj za nekoga tko piše. Čak i onda kad čuje šapat  Piši, J… piši… sve napiši. Osjećaj je to rezerviran za specijalne prilike. Za čekaonice čijim zrakom lete ružne vijesti. Ženina kosa bila je tamnija od moje, oči su joj bile svjetlije, grudi veće, a listovi na nogama deblji. A ipak smo bile iste. Briga nas je izjednačila.  Čak su i njezina ljetna haljina i moj zimski kaput bili sašiveni od sličnog materijala. Očeve naših djevojčica povezivala je ozbiljna sumnja na dijagnozu neizlječive bolesti. U istim godinama, na istom organu, s istim prognozama o broju mjeseci u kojima oči još mogu biti otvorene. Žena je, u jednom trenutku, sasvim neočekivano, spomenula naslov moje posljednje knjige. I ne samo da ga je spomenula. Iz torbe je izvadila roman na čijoj su naslovnici bila mršava ženska leđa.  Ustala je, prišla mi, i pred moje lice  stavila  rečenice  podvučene različitim bojama. Počela je plakati. Glasno. Ne obazirući se. Plakala je kao da je već čula ono čega se bojala. I što će čuti za samo nekoliko minuta, najviše sat. Šutjela sam. Osjećala sam da u tom trenutku priča mog romana pripada više njoj nego meni. Dobro sam upamtila rečenicu kojom mi je željela pojasniti zbog čega moje štivo, nakrcano emocijama, na nju djeluje ljekovito. Izgovorila ju je iz nekoliko pokušaja. I kad mi godinama poslije, na ulici ili na književnim susretima budu prilazile neke druge žene i kad mi budu opisivale svoje teške životne situacije koje su uspjele ublažiti mojim pričama, ja ću se uvijek, baš uvijek, sjetiti te žene iz čekaonice trošne zgrade zagrebačke kirurgije. Zgrade, s čijeg sam prozora, u studenom 2004., kad su mojoj kćeri bile samo dvije godine, buljila u Odjel na kojem je dijete rođeno. Buljila u to najbliže susjedstvo, ponavljajući filozofske lekcije o vezama života i smrti. 

Operacija je trajala satima. Jagodice na prstima desne ruke postajale su mi, iz minute i minutu, sve   bolnije. Oduvijek sam, u trenucima tuge i straha, grizle nokte. Vlaga koja se šuljala kroz pukotine žbuke spuštala se na moje oči. Bijela kuta liječnika koji mi je prišao odmah nakon izlaska iz sale i koji me pozvao na razgovor u svoju sobu, razlijevala se po davno obojenim zidovima i oštećenim podnim keramičkim pločicama. Koliko sam koraka napravila, jesam li teturala, je li se moj zimski kaput zgužvao od silnog komešanja na plastičnoj stolici, ne sjećam se. Pamtim samo kirurgove riječi i dugu pauzu iza prve rečenice Genetika nije matematika, ali… Iza ali uslijedio je savjet koji će mi majčinstvo učiniti olovnim.  

Mnogi će me liječnici, godinama poslije, uvjeravati da je točna samo prva nezavisna rečenica u rečeničnom nizu uglednog operatera, ona do suprotnog veznika. Ne podnosim taj ali. Bio bih s tom, ali…; Trebala si dobiti nagradu ali…; Reagirao bih u tvom slučaju, ali… Neki će liječnici i uspjeti u tom razuvjeravanju, ali (i ovdje ponovno ali) uspjeh će im biti kratkotrajan; samo  do neke sljedeće crijevne viroze i bolova u tijelu mog djeteta. Djevojčica će odrastati, ali sve njezine godine, čak ni punoljetnost, neće prebrisati ono upozorenje koje se ticalo njezina zdravlja. 

Piši, J… piši… da ti će ti rečenica izgovorena početkom studenog 2004. otežati samohranost i kako si i sama rekla, majčinstvo učiniti olovnim. Piši, J… piši… Da, sjedit će ti na ramenu i kljucati ga, do krvi, do kostiju načetih osteoporozom. Napuštat će ga,  samo nakratko i iznenada se vraćati; pakosno, i to baš u trenutku  kad ti upravo povjeruješ da je nestala zauvijek. Genetika nije matematika, ali morate… Razumijem, moram paziti, biti oprezna, jer je dijete začeto u visokom stupnju karcinoma. Moram… I hoću, i onda kad me, prepoznavši moju zabrinutost, stanu ogovarati:  i kolege, i susjedi, i prolaznici, i planinari, i glumci, i piljarice, i akademkinje, i frizerke, i urednice, i profesori. Hoću. Piši, J… piši da hoćeš. I onda kad se svi, zborno po pravilniku trgovačkog društva, budu  podsmjehivali tvojim strahovima.  

Bit ću oprezna jer je začeta u… Bit ću oprezna i onda kad me budu pitali jesam li stvarno trebala uzeti bolovanje zbog djeteta čija se temperatura danima nije spuštala ispod trideset devet i po, a dijete ima više od deset godina. Bit ću, gospodine primarijusu, pažljiva i onda kad me na sjednici prozovu što kao samohrana majka imam dva dana godišnjeg više od ugledne profesorice. Bit ću oprezna i u trenutku kad kći u bolovima dopratim na hitni prijem bolnice u kojoj joj je umirao otac i kad se ona bude savijala spominjući dio tijela na koji je ste me baš vi upozoravali. Da, bit ću oprezna, i onda kad me bolničarka, oko ponoći, a uz pratnju zaštitara, bude tjerala iz čekaonice, a moja punoljetna kći plakala petnaestak metara dalje, čekajući obradu. Pet, sedam, devet sati. U čekaonici, koja je široka, otvorena, nalikuje na prolazne hodnike, pratnja nije dopuštena. U nju najčešće mlađi dovode starije. I sjedaju u kutove, da nisu na smetnji, a da su ipak blizu. Kod nas dviju je drukčije. Kao što je i sve ostalo drukčije, površnim očima neobično. Mlađa je starija, a starija je mlađa.  

Njih dvoje, oboje u tamnoplavim uniformama, stat će  pred mene i  vikati Van, van. Bez ijednog ali. Ni svog, ali ni mog. Pred ponoć, kad umor omekša kočnice i kad se iluzije – kao mu klasičnim bajkama – istope, čekaonica i inače, a ne samo tog sedamnaestog u mjesecu rujnu, postaje nemirnija. Poljuljane moći vraćaju se vikom upućenom u lice onih koji i ne skrivaju strah i nelagodu.  

Da, i tad ću šutjeti i biti oprezna. I bit će me stid zbog te moje tišine. Stid pred vlastitom kćeri i pred ostalim pacijenticama koje će se čuditi mom respektu. Da, teta, zdravstveno je osoblje uvijek u pravu. Pred njih se izlazi u čistim gaćicama i čistoj potkošulji. Prvi put odjevenim za tu prigodu. Bit ću pažljiva te noći, samo da ne uvrijedim sustav. Izaći ću van, poslušno, van pred onu trošnu zgradu na koju će tog istog časa netko napisati: Ali niste mi rekli kako da obranim svoje dijete. Veznik ali taj netko će  podvući.  

Nisam te noći obranila svoje dijete. Nisam bila oprezna. Najgore mi je što sam zanijemjela pred velikim zubima žene koja svoja usta zasigurno mora držati zatvorenima pred sjenama svojih nadređenih. A onda joj je moje tijelo – koje se gibalo slično kao i onog studenog 2004. –  dalo dopuštenje. Pružilo joj je priliku da u svoje grudi vrati izgubljeno samopoštovanje. Nisam svoje dijete zaštitila ni od mnogih svojih čitatelja kojima sam se,  željna podrške, požalila uputivši im dvije, možda tri rečenice, i to samo zbog toga da znaju kako sam i zbog čega me nekoliko dana neće biti na stranici na kojoj  sedam godina, bez fige u džepu,  razotkrivam  sebe.  Činim to da bi nam svima bilo lakše preživjeti vrijeme izdaja i osuđivanja zdravog razuma, vrijeme u kojem osrednji učenici i studenti grade karijere podmećući noge svojim profesorima.  Daleko više od onog čekaoničkog Van, van, zaboljela me, Piši, J… piši…, rasprava o razlozima mog sćućurivanja na stolici uveliko udaljenoj od dvorane za obradu pacijenata. Genetika nije matematika, ali… utišalo je zapovjedno Van, van, a komentari o godinama moje kćeri i ismijavanje moje brige za dijete, da dijete koje je život moralo savladati puno ranije i puno bolnije od mnogih mojih vršnjaka, ranilo je moju potrebu da pred ljudima koji svakodnevno čitaju moje rečenice budem i dalje na isti način otvorena. Nadam se da rana nije smrtonosna. Piši, J… ne boj se… piši i kako vjeruješ da bi na više razumijevanja naišla da si im napisala kako su te istjerali iz čekaonice u koju si na pregled dovela kućnog ljubimca.        

Željela sam  smrviti to Van, van… rasuti ga po vodi koju sam prerano pregazila, uništiti rječici svaki atom, da i ona kojim slučajem ne pronađe moje rame, ali ni ramena svih majki ovoga svijeta. 

  I prijatelji, pa i bližnji, ako se njima nazivaju oni s kojima dijelimo neke rubrike iz izvoda knjige rođenih – shvatila sam te noći –  rijetko su do sada imali razumijevanja za moju brigu. Njihova odmahivanja, šakom odozgo prema golje, boljelo je poput najžešćeg šamara koji se u brakorazvodnim parnicama skriva pod točkom sporazumnog razvoda braka. Bili su  često skloni posezanju za onom okrutnom frazom da ja svojim strahovima pojačavam tegobe na tijelu bića s kojeg bih  željela skinuti i samu najavu boli i preseliti je na sebe, na svoja leđa koja su rođena za ring  u kojem su borbe prečeste. Čak sam i pod tog kaveza uspjela omekšati svojim padovima. S njega se sve teže uspijevam podići. I pomoćni treneri više ne pružaju ruke. Zaboravili su da je i moje tijelo nekada, kako rekoh, bilo skladno. I da se posljednjih godina raskrupnjalo i zbog toga da moje biće ostane vidljivo. Ali, ipak se podižem. Možda čak i u inat onima koji redovito navijaju za mog protivnika.  

Hoću li se uspjeti ispraviti  i nakon tog 17. rujna 2025., savijena u trenutku  kad je  srijeda dolazila svome kraju. Moram priznati da i prije toga nisam voljela taj datum. Sedamnaesti dan u devetom mjesecu. Znam da bi me Krleža sada razumio. Jer, njegov zapis o  Evgenijinoj smrti je tako nježan. Pamtio ga je i on 17.9. Jako dobro i sigurno zauvijek. A meni je tog dana i u tom mjesecu preminuo otac. Baš tog sam dana, i baš u tom mjesecu, namjerno valjda, deset godina nakon očeve smrti, uputila dopis najuglednijoj instituciji u Hrvatskoj, onoj kojoj je, još uvijek, ispod časti odgovoriti  na jedno pitanje obične kulturne sitnežice. Trebaju napisati samo točku zakona kojim bi pravno opravdali svoj  čin. Sitnež samo to moli. Sitnež. A ne prave li se najbolje pileće juhe baš od sitneži i ne liječe li se njima i oboljeli uglednici,  baš kao i mi koji smo dolaskom među njih, a iz zemlje koja se najčešće spominje kao radnja osrednjih viceva, poremetili građanski sklad.   

Odabrali su ćutanje kao sigurnost. Ne znajući da ta rečenica pripada baš tamo, u zemlju pretplitko zakopanog zla i smijeha proizvedenog iz muke.  Oni su svoje Van, van utišali i ufinili izgovarajući ga u decentnu leptir mašnu. No, ćutim ja da su oni duboko svjesni kako među njima više nema onih koji imaju pravo nositi baš taj muški ukras ispod uštirkane bijele košulje. Svjesni su, ali ga i dalje kače na sebe.  

  Piši, J…piši  za kraj… da si jutro započela paljenjem svijeća za ćaću. I da i sad osjećaš kako tvoj Iljkan još nije našao svoj mir. Samo nekoliko minuta poslije, zazvonio je mobitel. Umirovljenicima ujutro stižu najčešće tužne vijesti. I bila je takva. Preminuo je profesor zbog kojeg smo mnogi od nas postali bolji ljudi. I zbog kojeg smo zavoljeli pravi vic. A onda se, u ranim popodnevnim satima, aktivirala rečenica Genetika nije matematika, ali…   

Piši, J… samo piši… da ti više, nakon toga, nisi ista. I da su magle nad krovovima jedne zagrebačke bolnice te noći zauvijek stale.