SMS

Ne mogu se točno sjetiti godine u kojoj su me podaci ispisani na knjigama počeli zanimati  na isti način kao i središnji njezin dio. Ne znam jesam li svojim studentima pomalo čudna u trenucima kada lektirnom naslovu pridružujem godinu pojavljivanja, otkrivam nakladnika, naglašavam urednika i na kraju spominjem naziv biblioteke. Nerijetko vodim računa i o načinu na koji  pojedini podatak prezentiram.

Grimasom i promjenom glasa nastojim upozoriti na ono što je meni osobno najvažnije. Ime osobe koja je knjigu odabrala i brinula o njezinu pojavljivanju  može, u mojoj interpretaciji, čak nadjačati i učiniti manje važnim i samog autora čije ime stoji na naslovnici.  Nerijetko i naziv biblioteke izbija u prvi plan. Tada se uplašim da će budući čitatelj puno lakše ponoviti u  kojoj je seriji roman objavljen nego što će se, na nekom seminaru, moći prisjetiti datuma prvoga narativnog prekršaja, onoga u kojem je glavna junakinja povjerovala kolodvorskim obavijestima, ušla u vlak na drugom peronu, trećem kolosjeku i odvezla se prema  gradu koji je bio dvjestotinjak kilometra istočnije od onoga koji je upisan kao krajnja točka njezine vozne karte.

            Posebno volim biblioteke imenovane po naslovima jakih knjiga. Njihovo  pojavljivanje vraća me odabranom predlošku, želim vjerovati kako je onaj koji je smislio naziv po već postojećoj knjizi, probdio noći u razmišljanjima temeljenim na međusobnoj komunikaciji između već napisanoga i onoga novoga. I kada sam 1988. dobila na recenziju nekoliko romana iz biblioteke “Znakovi pored puta”, velike nakladničke kuće glavnoga grada bivše države, ja sam tada ponovno posegnula za piscem koji je ponavljao kako ne voli dnevnike i memoare, ali je, usprkos tome, a možda umjesto njih, ispisao stotine stranica o svakodnevnim detaljima koji sudjeluju u tkanju stanica pravoga pripovjedača. Andrićevi “Znakovi” davali su mi čitateljsku vizu za ulazak u pristigla štiva. Unaprijed sam stvorila sliku o tekstovima koji čekaju moju kritičarsku prosudbu. Željela bih da danas mogu poslušati svoje radijske ocjene tih romana i slutim da bih bila ponosna na mladenačku vjeru u urednika koji je svoju biblioteku otvarao samo za one koji su težili, baš kao i Andrić, da sve što vide mogu i opisati i da sve što osjete uspiju i izraziti.

Moja su povezivanja mnogim slušateljima oduvijek bila previše literarna i čini mi se da sam na vrijeme odustala od pokušaja da nakon zamišljenoga predavanja na temu “O razlozima zbog kojih je Pavličićev Rukoljub bio poticajan za pokretanje istoimene biblioteke”, izmamim znak koji će na licima mojih kolega govoriti o promilskom slaganju. Samo je moja prijateljica B., čiji su dnevnici čitanja bili puno uredniji od mojih, na našim rijetkim ljetnim kavama u slavonskom kafiću, odobravala moju dioptriju kojom sam sve u književnosti i oko nje vidjela povezano čudesnom logikom, daleko snažnijom od one koja se poziva na periodizacijske godine, kongrese pisaca i izvode iz knjiga rođenih.

            Kada sam joj objašnjavala razloge zbog kojih ću novu biblioteku imenovati naslovom jedne knjige, njezinu je slušateljsku pažnju prekinuo zvuk prostigle SMS poruke. “Rudi!”, uskliknula je i promeškoljila se na plastičnoj tamnozelenoj stolici. Osjetila sam da bi bilo neumjesno nastaviti u mom kritičarskom tonu. Naime, nepotrebno je ženi koja u čitanju poruke poprimi izgled učenice prvoga razreda gimnazije objašnjavati zbog čega je “Misteriju žene” Zofke Kveder mjesto u nizu naslovljenom “Ljepša polovica književnosti”. Izabrala sam šutnju i posezanje za šalicom u kojoj je preostao još samo jedan gutljaj turske kave. B. je pripadala onim ženama za koje sam voljela reći da imaju lice izdajice. Na njezinim se očima odslikavala i najmanja promjena raspoloženja. Za samo nekoliko sekundi, našla sam se u ulozi slušateljice priče koju bi moje studentice zapamtile neovisno o nazivu biblioteke u kojoj je priča objavljena. Glavni junaci bili su ona i njezin budući suprug – ravnatelj arhiva u prijateljskom gradu susjedne države. Upoznali su se na promociji zbornika koji je ona uredila i čije je predstavljanje organizirao baš On, i to u ljetnikovcu grofa čiji su se posjedi širili do rubnih dijelova našega gradića. I kao u ružičastoj ljubavnoj priči koja pristup velikoj književnosti može zaslužiti samo postupcima ogrubljivanja i vulgarizacijom sentimenta, ravnatelj je po starim građanskim običajima, nakon samo pet mjeseci, obukao lijepo odijelo, sjeo u ispolirani auto, zadivio carinsku kontrolu svojim pravilnim hrvatskim koji se sastojao od pozdrava i  tvrdnje kako je dan prevruć, u prvoj cvjećarnici pokupovao sve bijele ruže i točno pred završetak posljednjega školskoga sata našao se pred vratima gimnazijske zbornice u koju je B., kao omiljena profesorica materinjeg jezika, ulazila već dvadeset godina. Iako B. nikada nije pročitala nijedan ljubić, čak ni onda kada je pola semestra proučavala trivijalnu književnost, postala je, pred očima kolega svjedoka, junakinja za kojom bi posegnula svaka autorica koja u dogovorenu žanrovsku shemu intervenira “prizorima iz stvarnoga života”. Sljedećega dana dogovorili su mjesto i datum vjenčanja. On je udovoljio želji njezine majke da to bude na dan kada se, po kalendaru nove vlasti, slavi zaštitnik mjesta. I sve je teklo u istom slatkastom tonu, sve do trenutka dok SMS poruka nije prekinula moje izlaganje o odgovornosti nove knjige prema naslijeđu preuzetoga imena. Poruka je bila ljubavna, ali nije upućena njoj. Teoretičari književnosti vidjeli bi u tom događaju prijelaz iz jednoga semantičkoga polja u drugi, dok sam ja, u ovom slučaju, sklonija uvođenju termina “slamanje ženske biografije”.
[adrotate banner=”1″]

       Pokušala sam je nazvati istu večer. Glas sekretarice otkrivao je da je vlasnik svoj aparat isključio. Sljedeći dan isti je glas promijenio poruku. Broj se više nije koristio. Kada sam je nazvala na kućni telefon, B. je još uvijek plakala i ljutila se, čas na ravnatelja, čas na tehniku, čas na sebe koja je njega nagovorila da nabavi mobitel jer će im to olakšati komunikaciju rastegnutu između dvije države. Ljutila se i na sve one ljubiće koje je prezirala i čiji je uzvraćeni udarac bio kreativniji od udaraca profesionalnih osvetoljubaca. Na kraju razgovora zamolila me da joj pošaljem svoju novu priču koju sam upravo tih dana dovršavala.  Priča je objavljena  tri mjeseca poslije. I dok sam joj ispisivala posvetu na trećoj stranici, želeći njome sugerirati kako su ljubavne priče ponekad preslabe u odnosu na ono što slijedi na stranicama iza naslova “Volite li medenjake?”, ugledala sam naziv Ljevakove biblioteke u kojoj se priča pojavila. SMS. Priču sam fotokopirala, pravdajući se pred prijateljicom previsokom cijenom knjige. Pristala sam radije na njezinu ocjenu mene kao škrtice kojoj veliki grad mijenja navike i ugrožava osobnost, nego da se ona, koja se uživljavala u moje potrage za povezanostima biblioteke i nove knjige, suoči sa slovima koja su joj preusmjetrila biografiju. A nisam imala čak ni hrabrosti da joj umjesto svojih rečenica prepišem dvije sa samog kraja Andrićevih “Znakova pored puta”: “J.M. me teši, dobronamerno i diskretno, i kaže: “Uvek je najbolje onako kako jeste”.

(“Laura nije samo anegdota”, Mozaik knjiga, 3. izdanje, Zagreb 2005.)