Škola za život

Svoje sam pretke upamtila po pričama izgovaranim pred komšijama, uz bosansku kavu i gradačački duhan. Prvu sam slikovnicu dobila tek pred polazak u školu. Imala je pet kartonskih listova koji su se na uglovima rascvjetali.

Pepeljuga je bila prelijepa i sličila je na moju prvu susjedu, a njezina maćeha na stariju ženu iz susjednog sela koja me – kad bismo joj došli nedjeljom u goste – nazivala Bosankom. Iako sam bila dijete, razumjela sam zbog čega to čini samo onda kad smo nas dvije nađemo same, u njezinoj kuhinji ili u dvorištu. Nikada pred svjedocima. Osjetila sam da me ne voli. Nisam se žalostila, nisam svojim starateljima govorila ništa o tome kako mi se obraća. Moja prava baka bila je –  isto kao i ja – Bosanka, i za razliku od starije žene iz susjednog sela, znala je pričati priče. Sa sedam i po godina nisam poznavala slova, ali sam, kao vjerna bakina slušateljica, vješto baratala rečenicama i uspijevala sam pričama o vilama koje posjećuju bakin bunarić zadržavati pažnju i najrazigranijih dječaka iz naše ulice. Kad bi me tetine prijateljice znale zamoliti da se odem igrati dok one, uz domaći kruškovac ili čokoladni liker, rješavaju bračne probleme prijateljice koja im se tog dana nije pridružila na babinjaku, redovito sam se opirala. One su bile uvjerene kako mene priče zanimaju samo zato da bih ih poslije mogla prenijeti glavnim junacima. Bile su u krivu. Mene je zabavljalo pripovijedanje, način na  koji se junaci uvode u priču, način na koji se priča komplicira.  Zanimalo me što se kaže na kraju i kako na taj kraj reagiraju oni koji su, s više ili manje pažnje, priču slušali. Tek ću kasnije saznati da su priča i trač jako bliski rođaci. Prva imenica u ženskom, a druga u muškom rodu. Na satu hrvatskog ili srpskog  jezika, u višim razredima osnovne škole, začudit ću nastavnicu svojim komentarom da sam, preko ljeta, pročitala Šenoinu „Kanarinčevu ljubovcu“ i da sam na pojedinim mjestima imala osjećaj kao da Amalija priča baš meni, da koristi rečenice kakve koristi moja baka dok se sjeća svog djetinjstva i o tome govori komšijama koji su zaborav nad vlastitim životom odabrali kao jedinu moguću terapiju. Da, tamo junakinja prekida priču i komentira svoje kazivanje priznajući da žene uvijek pričaju previše, pita pisca je li se umorio slušajući, i potom, nakon što on pristojno odgovori da nije, nastavlja… Ne znam jesam li rekla baš tako, ali sam sigurna da nisam imala nikakvih problema s poistovjećivanjem pripovjedača i samog pisca. Amalijinu nesretnu priču slušao je August Šenoa, mislila sam tada. Nisam ni danas daleko od te svoje mladenačke tvrdnje.  „Malo sam odlutala, gdje sam ono stala, jesti li ti, Tadija, ikad čuo, što je bilo dalje, pitaš se, Mrkice, ajd, mala, što si izbuljila te oči, sad ću doći do najvažnijeg, šta sad šutiš, Jozinice, nije ti se baš svidilo, možda bi ti to, Markovice, bolje, da se usudiš ….“ bile su stalne bakine primjedbe. Teoretičari, saznat ću na studiju književnosti, o takvim narativima  govore kao o narativima svakodnevnog kazivanja. Spominju načela suradnje, govorne činove, sažetke, kode… Njihove primjere uspoređivat ću s bakinim pričama. Profesoru teorije književnosti neću se usuditi reći da sam to sve već naučila u ranom djetinjstvu, od žene koja je imala samo dva razreda osnovne škole i koja je bila Bosanka.