Sa Gradačca bijele Kule

Sjedili smo u kafiću, uz Gradinu. Ima tome desetljeće, a možda i više. Moj je rodni grad tek  probeharao. A tada je najljepši. Takav je bio i prije šezdeset i jednu godinu, onda kada sam – držeći babu za ruku – koračala prema željezničkoj stanici. Cvijeće kestena baca sjenu na tuge i na lice majki o kojima će njihove kćeri uskoro pisati romane.

Činit će to po receptima nekih drugih pripovjednih kuhinja, onih u kojima nema mjesta za opise djetinjstva, za priče o jutarnjim odlascima u nadnice i za roditeljske strahove. Nježnosti odavna nisu na meniju elitnih književnih restorana. Jer, one ne osiguravaju uspjeh kod onih koji, poput djece, zažmure čim bi mogli postati svjedoci događaja koji potvrđuje propast vlastite civilizacije. Zažmure, naprave grimasu, dok im Baba Rogu, kojoj se javno dive, netko drugi ne skloni ispred neiskrenih očiju. Moja mlada sugovornica, novinarka i pjesnikinja s prvom zbirkom u nastajanju, rekla mi je da je pročitala moj posljednji intervju pa se jako iznenadila kako hrabro, a i konzervativno, iznosim koliko mi je stalo do vlastite kćeri. Baš tako je rekla. Konzervativno. Usne su joj se skupile kao da je upravo pojela oskorušu. Još nedozrelu. Začudila sam se. Možda u istoj gramaži u kakvoj se ona začudila nad mojim rečenicama kojima priznajem da volim slušati svoju M kad mi ponavlja: Mama, mama, mama…, ponavlja riječ koja nije postojala u rječniku mog odrastanja.  I ponavljajući skida s nje krivicu moje majke. Zanijemila sam. Nakon nekoliko minuta, pogledala sam u velike poetesine, poluotvorene, usne i svoju sam šutnju opravdala proljetnom glavoboljom. I nisam nimalo lagala. U svibnju se glavobolja pojačava. Do iznemoglosti.  Njezine i moje. I tvrdoglavi se, dodijava, kroz cijeli, baš cijeli mjesec.  

Da, plašim se svibanjskih teških svitanja, priznajem samoj sebi dok noću stojim na balkonu i gledam prema gradu.  Plašim se godina koje dolaze i koje će djeci ispostaviti račun za sve ono što smo dopustili da, u naše ime, učine sijači povijesnog drača. Zar baš nitko od nas, koji smo vjerovali u literaturu, ništa nije naučio o korovu povijesti kojeg moćnici siju nakon što posvete zastave pod kojima će – sasvim ubrzo – razočarana svjetina  skidati bodljikave čičke zaglavljene u krvavim im potkoljenicama. Ne govorim o tome ni prijateljima, a ni rodbini. Pogotovo ne mladim literarnim nadama čije košulje na leđima pucaju od snažnog daha njihovih moćnih zagovornika. Ne želim više slušati o svojoj pojačanoj i bezrazložnoj osjetljivosti, ne želim čitati naputke stručnjaka koji su nakon završenog tromjesečnog tečaja, uvjereni da je za sve nas dobro to što je imenica snalažljivost dobila novo značenje. Umorna sam od pravdanja pred poznanicama kojima je smiješno što odlazim na tržnicu i svakodnevno kuham i što  nakon književne večeri žurim kući jer mi je odrasla kći dobila temperaturu.  Umorna sam od vlastite cmoljave ispovijedi pred onima koji me optužuju da dijete nedovoljno učim životu. Optužuju, pa žure doma na ručak svojim – još dobrodržećim –  roditeljima. Tako barem skraćuju  put do presude djevojčici koja je svoj posljednji ručak s ocem pojela kad su joj bile dvije i po godine. Moraš je odvojiti od sebe, Moraš misliti o sebi, Moraš se više angažirati u zajednici, Kako možeš toliko razgovarati o njezinim problemima, Moraš je gurnuti u vatru, mora se boriti… Ponekad samo nešto napišem, u formi priče i naivno se ponadam da će netko pročitati i prepoznati moje poruke i pozive. Jer, u svakodnevnom me razgovoru prekidaju i spremno daju dijagnoze. Najčešće oni koje su drugi sačuvali od suza pa sad imaju snage zaključivati. Izostali su s predavanja na kojem je profesor spominjao „pravo na govor“.  Znaju sve o izvantjelesnoj oplodnji iako nikada u oči nisu pogledali ženu koja stoji u redu za hormone i plače jer ako ovaj put, a taj put je već sedmi, ne uspije svekar će… Znaju sve što bi drugi trebali učiniti, znaju dati ocjene tuđim postupcima, ali ne žele ni pogledati naježenu kožu tog drugog,  a kamoli se u nju uvući.  

U proljeće i slabo spavam. Bude me nacrti za polemike koje nikada neću pokrenuti.  Jedna tema smjenjuje drugu, poznatoj se pridružuje nova, jedna je glasnija, druga tiša. Željela bih nešto reći onima koji su me godinama optuživali za prekomjernu blagost prema mladim ljudima, nešto reći tim autoritetima koji nisu razumjeli kako to da buduće akademske građane ne upućujem prema izlazu iz učionice, svaki put kad se na seminaru pojave bez pročitanih petsto stranica lektirnog naslova. Nisam im, istina je, pokazivala vrata i upisivala minuse. Nisam to činila jer sam, jedno proljeće, njihove vršnjake viđala na onkološkom odjelu stare zagrebačke bolnice, svakog dana, samo nekoliko sati prije svog ulaska u predavaonicu. I nakon tog iskustva bilo mi je važno jedino da su oni, koji me gledaju za katedrom, tu i da su zdravi. Istresla bih hladnu vodu, serviranu uz kratku kavu,  za vrat onima koji mi nakon što im kažem da s kćerkom odlazim u toplice, ponovno i ponovno, godinama, zažele lijep provod, uvjereni kako su mi oči vlažne jer se raduju ladanjskom dodiru s termalnom vodom. I koji mi, nakon što im ponovim razloge odlaska, po peti put kažu kako nisu znali. I ljutim se noću na sebe jer sam im spremna darovati najbolnije priče svoje biografije, samo da bi oni, makar nakratko i jednokratno, razumjeli moj odnos prema  kćeri, moju zabrinutost prikrivenu smiješkom…  Kako noć odmiče, sve sam budnija, ali i sve ranjivija. A oni kojima se obraćam spavaju duboko. Svjesna sam toga. Spavaju, preciznije, preduboko da bih imala pravo, i da bih uopće poželjela, usporediti ih s anđelima.

         Jutros, dvjestotinjak metara sjeverno od našeg balkona, na mjestu gdje se donedavno nalazila tvornica, netko ponovno pili grane srušenog drveća. Susjedi već mjesecima nagađaju u čijoj je organizaciji čišćenje terena. I strahuju da će uz naše prozore niknuti novo naselje, možda neboderi koji će nam zakloniti pogled prema sovama na zgradi Arhiva.  Zvuk pile javlja se u samo svitanje i prestaje u trenutku kad su svi do kojih stiže, napustili postelju.

Bojim se da će, baš na nekoj posljednjoj grančici, probuditi i moju M. Prošla noć nije bila zdrava  i ja navijam da  kći spava još, i još, kako bi nadoknadila budne sate. Dugo je dolazila do daha, željela je  razgovarati o ubijenoj beogradskoj djeci, o ocu koji je preminuo na taj isti dan, samo osamnaest godina prije. Ulazim u njezinu sobu, ljuta na nepoznatog čovjeka s pilom. Pokrivam je. I milujem po kosi. Njezina kosa je drukčija od moje. Tanja je, svilenija i mekša.  Milujem je lijevim dlanom. Moja lijeva ruka je odmorenija, sačuvanija i elegantnija od desne. Na njoj čak nema još ni staračkih pjega. Jer, ona je samo gledala dok je desna plijevila vrt, vezla, brala višnje, vadila  krumpir, brala kukuruze, pridržava korman na tetkovu biciklu, okretala kolut bunara i iz njega grabila deset, dvadeset kanti vode dnevno. Gledala je i dok je desna išla prema vlastitom obrazu da ga zaštiti od udaraca. I plašila se, i onda kao što se plaši i sada, da će desna u jednom trenutku izgubiti snagu i da više neće uspjeti uzeti olovku u ruku i pisati. I opet sve njih voljeti.  Piši J…. piši… A ova, lijeva,  nikada nije bila spremna preuzeti dio tereta na sebe. Jutros je prvi put mirna zbog svog ponašanja. Sigurna je kako se čuvala da bi sada mogla nježno dodirivati glavu djevojke. Milovati je i ne brinuti da će je probuditi. Desna bi to sigurno učinila. Teška je, i satkana je od grubljeg materijala.

Voljela bi ipak da se djevojci u jutarnje snove upiše slika majke koja sjedi pokraj nje i dlanom lijeve ruke prolazi preko njezina čela. I voljela bi da ona, uskoro kad se probudi, ne pogleda prema prozoru. Snovi tada, kažu mudriji, nestaju. A takav je san potrebno upamtiti. Jednom je on može zaštiti pred okrutnim pogledima. I zbog svega što godinama osjećam, ne pristajem jutros – dok čitam portale – biti jedna od onih koje u množini pozivaju da razgovaraju sa svojim djetetom. Pišem oduvijek u jednini i odgovaram za svoje postupke isključivo u jednini. I kad šutim, šutim u jednini. Tako sam šutjela i na Gradini, onog dana u svibnju kad je moja posvećenost  djetetu, iz samo meni jasnih razloga, izazivala čuđenje mlade žene. Šutjela sam i dok je moje lice postajalo roskasto, nalik boji kestenova cvijeta. Iz parka mog rodnog grada.