Na željezničkoj stanici u Privlaci

Često pišem o vlakovima. Ne znam je li to zbog toga što je jedno od mojih prvih sjećanja vezano uz vlak, ili zbog toga što sam najsretnija u vožnji. Uživam u tom samom procesu putovanja, ne žuri mi se prema mjestima kamo me strojovođe trebaju dovući. Lako zaboravljam lica prometnika koji su podigli  palicu na mojoj polaznoj stanici. I često se pribojavam izlaska u mjestu za koje sam kupila kartu. Jer, noga tada zakoračuje u zbilju, na tlo, uzemljuje se. Vožnja je nešto posvema drugo. Slike se brzo smjenjuju, ti se nalaziš negdje između; otišao si od tamo gdje te nitko nije ispratio a još nisi stigao tamo gdje te nitko neće dočekati.  

Sumrak je. Teta i ja ulazimo u putnički vlak, popularni kaubojac. Teta gleda u natpis na stanici. Strizivojna-Vrpolje. Kakav je bio vlak kojim smo pošle iz Gradačca, ne znam. Ne znam ni jesmo li od Gradačca do Strizivojne putovale direktno, ili smo prije toga još negdje presjele. Žena u kupeu ima gips na ruci, i vuneni prsluk boje bijele kave. Žena je debela. Uz nju sjedni njezin sin. Nešto je stariji do mene. Meni su tri godine, njemu možda pet. Znatiželjna sam. Pitam ženu kako je slomila ruku. Ona o tome priča zanimljivo i ja je pažljivo slušam. Pretpostavljam da je vlak išao do Osijeka i da smo teta i ja u Osijeku prešle u šinobus za Đurđenovac. Jer, u središtu sljedeće slike je željeznička stanica, muškarac koji čeka, i šinobus gledan izvana. Vlak odlazi. Ostaju samo koraci kojima dolazimo do velike kuće kakvu do tada nikada nisam vidjela. Ne želim sada provjeravati jesam li pogodila željezničke stanice koje sam spomenula. Oslanjam se samo na vlastita sjećanja. Rado bih pitala svjedoke, ali njih više nema. A da su i živi, ne bismo  se složili u nekim detaljima i ja bih ponovno bila optužena za obiteljske nesuglasice.

            Volim, da ponavljam se, biti u vlaku. Baš kao što volim biti i na prekosavskim mostovima. Najviše na onom kod Orašja. Tada sam svoja. I nitko me ništa ne pita.  Čak ni rijeku ne zanima osjećam li se pripadnicom ove ili one države, i jesam li više pisac ili znanstvenik, i jesu li sve žene pod jednakom zaštitom institucija, i može li se šaranom na rašljama kupiti ulaznica za stolicu u kristalnoj dvorani. Postoje samo vlastite misli i vlastite ocjene. Jedina povijest kojoj se vjeruje. A ipak se korača, i ipak se prelazi. Iz kakvog u kakvo, i nije važno. Jer, tko je taj koji će odrediti što je za jedno čeljade bolje. Od svih ideja koje su grijale i zasljepljivale ljudski rod, ideja o napretku jedna je od najdjetinjastijih. I ne možeš se na nju naljutiti kao što se ne možeš, ali i ne smiješ, naljutiti ni na malodobne kćeri i sinove.

Pisala sam o knjigama koje sam čitala u vlakovima, posve svjesna da one na tračnicama dobivaju drukčiji okus. Kao da i nisu ona ista štiva koja smo izvadili iz ruksaka. Pisala sam o svakodnevnim putovanjima na predavanja, pisala sam o Podravci – express u kojoj sam saznala  kako je u Vukovaru poginuo moj dobar prijatelj Jordan i u kojoj sam vidjela važnog muškarca svog života u zagrljaju s ljubavnicom… Pisala, ponekad mi se čini previše, a onda, za samo nekoliko sekundi, zaključim kako sam pisala premalo.

Još su mi ostala samo četiri mjeseca do ulaska u treću životnu dob. Poslije šezdeset i pete se više ne broji. Treća i kapak. Četvrtu nitko nije planirao. Treća je matematički najnepouzdanija, može trajati mjesec, sedam, trinaest ili dvadeset šest godina… Ima svoj jasan početak u brojci 65, precizan, a nakon toga nas brojka prepušta našoj životnoj bojanki koju su nam darovali na  samom početku naših života. Tko je to za nas učinio, godinama postaje manje važno. Razvlačimo crticu iza prve brojke. Želimo da što duže potraje do one druge godine. Konačne, koju će nam netko uklesati na mramornoj ploči. Pod uvjetom da ne zaboravi. Ali, što je crtica duža, kvaliteta se tanji, kao što se – sa svakom godinom dalje – tanje i životne radosti i snaga. I u toj, priznajem nekakvoj nelagodi odbrojavanja, a njome ne upravljam ja, svakodnevno mi iskaču nove zaboravljene slike. Gdje sam ih pohranila, od koga, i za koga čuvala, više me se i ne tiče.

I kad sam povjerovala da sam o vlakovima, njegovim mirisima, stricu strojovođi, vaktarnicama, skretničarima i kondukterima, pa i piscima koji na sličan način kao i ja vole vlakove, sve ispričala, jutros mi, uz kavu, iskoči slika željezničke stanice u Privlaci. Snažno i jako, kao lopta koju smo gurali pod vodu i upirali u nju svu svoju snagu, a onda su nam ruke postale nemoćne i lopta se pojavila na površini, šarena kao prije, ali neusporedivo jača.  Normalni ljudi u tome vide samo fizikalni zakon koji nosi ime po nekom slavnom znanstveniku,  a oni koje većina ne doživljava normalnima, vide u tome priču i poruku. Pripadam drugima jer ne želim više iznevjeravati sebe samo zbog toga da bi čaršija o meni nastavljala kazivati kako sam rijetko normalna.  Piši, J… piši kakva jesi…

Kasna je jesen. Magla se razvukla nad oranicama. Majka i ja stojimo na željezničkoj stanici u Privlaci i čekamo šinobus iz pravca Vrbanje. Njime ću ja do Vinkovaca. Majka ima četrdeset četiri godine, mršava je i lijepa. U Privlaci gradi kuću. Zbog toga je i otišla u Njemačku, da zaradi i djeci sagradi dom. U jednom je uspjela. U slaganju cigala i pokrivanju krova. Malter je bio preslab da bi povezao sve ono što je njezinim bijegom izgubljeno. Ja sam udana mlada žena. Mršava na svoju majku. Dodala sam očevu prezimenu ugledno građansko. Majku nisam pozvala na vjenčanje. Ni nju, ali ni one koji su s njom, po ocjenama očeve familije, bili prebliski. A među njima je bila i moja godinu dana mlađa sestra i moj jedini brat. Ako oni, onda nećemo mi… Bila sam naviknuta na rečenice koje su me mrvile, više nisam osjećala njihovu težinu, nisam se bojala posljedica. Već tada sam bila umorna od zauzimanja strana. Majka se osjećala krivom zbog svega što mi se  – kroz godine moga odrastanja i djevojaštva – događalo i nije ništa upitala, nije ništa prigovorila. Razumjela je, premda riječima nije željela posvjedočiti. Nisu je zanimale fotografije s mog vjenčanja. Jer, na njima se smiješila i lijepa Sarajka, tatina druga žena, odjevena u plišani tamnozeleni kostimić, sašiven po mjeri i vlastitim rukama. I koncem tvornice u kojoj je radila. Boja kostimića  nalikovala je očima moje majke. Je li to  moj ćaća primijetio, ne znam. Majka će za samo pola godine, baš u inat, organizirati svadbu svoje druge kćeri, i na nju neće pozvati nikoga sa strane bivšeg muža, mladenkina oca.  A ja sam i dalje, sa svoja dva prezimena, pripadala tim drugima. I nikada nisam saznala kako je bila odjevena moja mlađa sestra kad je izgovorila svoje DAAA. Prvo i jedino.

Šinobus je kasnio. Magla je postajala sve gušća. Majka se sjećala Drenovaca u kojima je nekada živjela i u kojima su je zvali Batinica. I kroz njih će proći ovaj šinobus kojeg nas dvije čekamo. Provjeravala je pamtim li i ja išta iz tih godina. Uz naše noge, na tlu, stajale su dvije torbe; one gastarbajterske u kojima su se odozgo prema dolje prenosili čitavi životi i kroz čije su se sadržaje tražili oprosti. Bili su to njezini darovi meni. Štafir. Točkasta posteljina, tanjuri, ručnici, donje rublje… I kaubojske košulje za mladog zeta intelektualca. Netko joj je rekao da on voli baš takve. I ona se tome  čudila jer takve nosaju njezina braća i rođaci, ali samo kad idu na posao. A oni rade teško, rukama, i njihova imena se ne spominju ni na televiziji, ni u novinama. Oni miješaju malter za kuće koje odbjegle majke grade svojoj djeci.

Jedva sam torbe unijela u šinobus. Još sam ih teže, na stanici u Vinkovcima, iznijela iz njega.

Plakati sam počela tek u trenutku kad su darovi moje majke bili izloženi ocjenama onih koji o njezinu životu ništa nisu znali. Plakala sam jer sam se osjećala krivom  što sam pristala na gotovu priču koja je o njoj redovito podgrijavana na štednjacima u vlasništvu očeve familije. A takva podgrijavana jela redovito su ukusnija i  ćeif ih je servirati nepoznatim gostima.

Majka danas leži na groblju u toj istoj Privlaci. U Privlaku više ne dolazim vlakovima. Kuća je sagrađena i zaključana. Malter je popucao. Kad je jako hladno,  jorgan – koji mi je kupila teta, očeva sestra – oblačim u maminu točkastu posteljinu. I na taj način mirim, u smrti, dvije žene koje su život provele na  protivničkim stranama dokazujući, svaka svojoj, da je baš njezina prava. I da ja moram biti dio nje.

Na spomeniku je mamina fotografija. Za nju se za života pobrinula sama. Na dan kad ja zakoračim u treću dob, navršit će se tri godine od kako je mama preminula. I  ja se od tog dana ne prestajem pitati o razlozima zbog kojih je mama izabrala baš tu svoju sliku. Rijetki je na njoj prepoznaju. Samo bližnji, uz puno truda. Znam da to nije učinila zbog toga što je na njoj, jednostavno,  mlađa.  Majka je i u starosti bila jako  lijepa žena. Lica bez bora. Blaga u pogledu. Kao da je  otvorenim očima i punim usnama, svima željela poručiti:  Ja nisam ništa kriva. Život je kriv, i Bosna je kriva, i vlak onaj u Gradačcu kojim su malu odveli je kriv…

Jutros sam shvatila. Na fotografiji je moja mama sa željezničke stanice. Ima četrdeset i četiri godine. Samo što uz nju nisam ja, ni one gastarbajterske plastične torbe koje bi veličinom mogle zamijeniti slavonske šifonjere.  Sama je. Gleda u daljinu, kao da čeka neki šinobus; iz kojeg će barem jedno od njezinih četvero djece, skočiti njoj u zagrljaj. I ona će s njim krenuti prema njihovoj kući.  Piši, J… piši kako se nadaš da će i tebe ugledati…        

 Jutros je u mom stanu stao sat.  Baš u trenutku kad sam zaokružila sjećanje. Možda sam noćas sanjala mamu. Ne znam. Zapalila sam svijeću. Za nju i za sve bosanske majke koje su se u slavonsko selo sklonile od nesreće i nepravde. Možda je rani šinobus što prometuje na relaciji Vinkovci – Gunja jutros kasnio. Onoliko koliko je, prije četrdeset i dvije godine, kasnio i poslijepodnevni iz Gunje prema Vinkovcima. I možda je željeznička stanica u Privlaci prazna, prazna kao što je prazna jedna kuća u Kozarčevoj ulici, kuća kojoj brojni nisu dopustili da postane pravi dom.