MOJ ĆAĆA PJEVA SEJU

Snijeg je te godine pao rano. Već početkom studenog zabijelile su se ulice grada. Stan u koji sam preseljavala bio je još nedovršen i bez grijanja. Unosila sam u njega knjige i razočarenje žene koja je zakoračila na prag prve zrelosti. S naslovnice  najprodavanijeg tjednika gledala sam nasmiješena, leđima okrenuta prema muškarcu čije je lice čitateljicama bilo daleko važnije, i neusporedivo poznatije, od moga. Fotografija je bila snimljena godinu dana prije, uz reportažu povodom objavljivanja mog prvijenca „Zašto sam vam lagala“. 

• Slika se u ovakvom trenutku – komentirale su moje učene kolege koje su i tada znale, kao što znaju i danas, da postoje novinski arhivi.

 Ali, u tom je trenutku dopadljivije i zahvalnije bilo proglasiti se neupućenima, jer    neupućenost potiče priče, rasplamsava komentare i  uveseljava dosadne zidove fakultetskih hodnika i kafića. Neznanje sve uspijeva opravdati. Samo u ogledalu vlastita doma.  Nema puno, naoko nevinije a opasnije,  tvrdnje od one E, to nisam  znao,  E, to nisam znala. Žmire i „čepe“ uši oni koji se nikada nisu upitali o smislu pokore.

Na posao su me ispraćali, i s posla dočekivali majstori odjeveni u siva radnička odijela. Kuckali su po stubištu, malterom popunjavali oštećenja, bojali iznova na mjestima tuđeg neopreza i površnosti.  Pitali su me za zdravlje. Oni znatiželjniji postavljali su mi pitanja koja su im se otvarala nakon što su – s razumijevanjem – pročitali tekst ispod fotografija mog nasmiješenog lica. S dijastemom koja vodi rano prema srcu. Nešto im je u cijelom slučaju ostalo nejasno, a željeli su dobro utvrditi gradivo, da navečer mogu – kad se vrate kući – dublje zaorati pod tuđu kožu i pravedno, uz večeru koja se polako hladi, odlučiti tko je u cijeloj medijski zanimljivoj priči,  krivac a tko žrtva. I nakon toga  zaključak nabaciti na špahtlu i trajno, dobrim materijalima, zacementirati redicu glavne junakinje, da više nitko ne može reći kako razmak između gornjih zubnih jedinica imaju samo oni koji su rođeni pod sretnom zvijezdom.  Rijetki su prepoznavali moj strah, i rijetki su čuli kako, nakon ulaska u prostor koji ću zvati kućom,  nekoliko puta provjeravam jesam li ulazna vrata dobro zaključala.

• Nemate nikoga svoga, da malo odete, dok se ovo sve ne smiri – upitao me, ili savjetovao, jedan od njih.  

Glavni, i najstariji, među njima. U zgradi, kojoj je trebalo još nekoliko mjeseci da izađe na primopredajni ispit bilo je sve hladnije, i sve mračnije.

Radnik je sličio mome ocu. Bio je pred odlaskom u mirovinu.

• Imam,  oca. U pravu ste, otići ću – odgovorila sam mu zahvalno.

I otišla.

U Sarajevo sam stigla autobusom. Kasno, jako kasno. U minutama  kad su već počeli voziti noćni tramvaji. Otac me čekao u kuhinji. Sjedio je za stolom i rješavao ukrštene riječi. Njegova žena, izmučena dugogodišnjom kostoboljom i jakim terapijama koje su joj sve slabije uspijevale oduzeti bol, ali su je istovremeno uranjale u stanja emocionalne ravnodušnosti, spavala je na sećiji u dnevnoj sobi. Uz upaljen televizor. I zasigurno je sanjala nekog holivudskog glumca koji sliči na njezinog muža, ali ne pije rakiju, ne mota duhan i nema  djecu rasutu po svijetu, nema balavčad koja bane iznenada, zatraži ćaćin savjet, dođe po njegovu priču ili obiteljsku tajnu pa onda nestane i ne javlja se, sve do neke nove prilike u kojoj će biti ranjena oružjem u vlasništvu loših i proračunatih ljudi.  

            Sedamnaesti kat nebodera na Alipašinom polju nestajao je u magli. Štamplice,  u koje je ćaća ulijevao gradačačku šljivu, postajale su sve manje. Kad je iskoristio cijeli katalog imenica kojima je pokrivao karakter muškarca zbog kojeg sam doputovala po utjehu – jer za savjet je bilo ionako prekasno – počeo je pjevati. Topla zima… noge bose… žena pramen… pitanja upućena starom drugu,  iznova i iznova. Za razliku od očeve druge žene, izrazite crnke koja je kosu slagala u veliku punđu,  moja je majka imala svijetlu kosu.

• Znaš, sine, što najviše vrijeđa u tim odnosima – upitao me ćaća prestavši pjevati baš kod onog bila mi je sve što srce ima…
• Znam – odgovorila sam mu. – Znam, lakoća, ćaća moj, lakoća s kojom ostavljaju. S kojom ostavljate – bila sam posve odlučna.

Počeo je plakati. I ja zajedno s njim. Jer, isprike se više ničim nisu mogle opravdati.    

Da, u životu su me lako ostavljali. Neovisno u kojoj bih se ulozi našla. Ostavljali su me i kao zakonitu ženu, i kao ljubavnicu, i kao kćer, i kao sestru, i kao osobu koja je pluća potrošila dajući podršku, i kao prijateljicu, i kao generacijsku kolegicu, i kao članicu iste udruge. Uvijek sam u očima drugih bila ta koja može više podnijeti, koju odluka neće boljeti. A boljelo me, jako. I nedavno ponovno. I uvijek kao da je prvi put. Boljela me najviše, kao što sam rekla ocu,  ta lakoća s kojom su me se odricali i s kojom su me zatajivali. Objašnjenje nisam tražila kod stručnog osoblja. Jer, sve je meni itekako jasno. Ako su te rano, i to lako, majka i otac uputili preko roditeljskog praga, time su ti odredili osnovne crte životne bojanke. I onda je djetinjasto očekivati od drugih da ti savjetuju ostanak, da te uvjeravaju kako si nekome još potrebna jer su sigurni da nakon tvoga odlaska  više ništa neće biti isto. Oni iznad tvoje glave vide zeleno svjetlo i dignutu rampu. I ne skrivaju da se pristojna većina njihove družine, tapšana dlanom sumnjive moći, raduje tvom bijegu. Ostaje mi jedino uzmak kojeg prati odlučno  Piši J, piši… Ne znam je li to ćaćin glas, glas onoga koji mi  je te noći  rekao da sam u „Laganju“ o njemu pisala puno bolje nego što je zaslužio. I koji se pri tome smiješio.

            A smiješio se ćaća i onda kad sam mu rekla da je on kriv što me nimalo ne zanima čiji  je pisac Ivo Andrić. Volio je da se i ja, sin njegov, smiješim. Dijastemom naslijeđenom s majčine strane. Gledao je u mene, a redica se među mojim zubima širila, postajala prostrana kao kaldrma po kojoj je htio potrčati, samo da sustigne ženu zbog čijeg su odlaska njegove bosanske zime postale duge i hladne. Toplio ih je samo Sejin glas.