Malo o starim festivalima

Sve što se oko festivala događalo bilo je važno, i sve se dobro zapažalo i pamtilo. Razlog je u tome što je repertoar scenskih atrakcija bio tada vrlo skučen, pa je svaka promjena padala u oči.

Vladao je običaj da pjevač bude pred mikrofonom uglavnom nepomičan (jer ni mikrofoni nisu bili baš neki, pa nisu mnogo hvatali), tek što bi se tu i tamo premjestio s noge na nogu ili napravio kakvu neupadljivu gestu. Pri tome je svaki od izvođača imao svoje štosove, pa je jedan gestikulirao samo lijevom rukom, drugi je ravnomjerno okretao lice svim dijelovima auditorija kao da drži politički govor, treći je malo dizao obrve, a malo se mrštio. A ta mimika često nije bila u skladu sa sadržajem pjesama: pjevač koji se običavao smješkati dok pjeva, smješkao se i onda kad je izjavljivao da plače i pati. I zato, kad bi netko imalo narušio pravilo da se samo stoji i pjeva, o tome bi se naveliko raspravljalo: kad je kvartet «4M» unio u izvedbu elemente koreografije (a ona se sastojala u tome da svi pjevači u isto vrijeme podignu desnu ruku ili učine korak ulijevo), novine su pisale kako je to bila sletska vježba. Kad je Lola Novaković na zagrebačkom festivalu pjevala „Ti nisi došao“ dok su joj suze tekle niz lice, sutradan je o tome brujala cijela Jugoslavija. A kad je Đorđe Marjanović – koji je i inače bio avangarda scenskoga pokreta – u nekoj prilici skinuo sako i zavitlao njime iznad glave, u štampi se tjednima diskutiralo je li to primjereno javnom nastupu ili nije.

     A morao je Đorđe Marjanović imati sako, jer ništa drugo i nije dolazilo u obzir. Tada su se, naime, pjevači odijevali vrlo formalno, osobito na festivalima, pa nije moglo biti ni govora o nekim specijalnim kostimima, ili opet o tome da se nastupi u poderanim trapericama kao danas. Sve su pjevačice imale večernje haljine koje su se šljaštile od šljokica, natapirane frizure i visoke pete, a svi su pjevači imali kravate. Nije se, doduše, tada mnogo u novinama komentiralo kako se tko obukao (to se smatralo teškom malograđanštinom), ali se zato dobro znalo što se smije a što se ne smije. Pogotovo zato što je i publika na festivalima bila vrlo formalno odjevena i za mnoge u gledalištu to je bila najsvečanija večer u godini. Pa ako bi im još tko rekao kako ih je vidio na televiziji (dok bi kamera šarala po auditoriju), tko bi im bio ravan!

     Zato nije nikakvo čudo što su se festivali poslije počeli množiti, a potom i gubiti na važnosti. A to nije bilo samo posljedica inflacije takvih priredaba, nego i posljedica nestanka onoga mjesta što su ga te manifestacije nekad zauzimale. Jer, one su s vremenom izgubile ulogu mjerila ukusa, mode, glazbenih trendova. I još više, sama zabavna glazba izgubila je moć da nam otvara nove svjetove, da nas uči o zemljopisu, povijesti, o književnosti i urbanom životu. Postala je ono što joj ime kaže da jest, to jest zabava. A upravo je tada ona sama počela odbacivati taj naziv, pa su ambiciozniji izvođači stali sebe nazivati šansonijerima, ili rokerima, ili kantautorima, a za svoj glazbeni stil počeli su tvrditi da je način života. Tako se onda i publika podijelila, i ništa više nije bilo onako masovno i onako popularno kako su to bile one pjesme kad je Ivo Robić pjevao o jabukama i trešnjama, a Gabi Novak pjesmom željela sretan put.

     Ali, sve je to još bilo daleko onoga dana kad sam ja izašao od zubara i pokušao zviždati Zvižduk u osam. A ustanovio sam da zviždati ne mogu, jer mi je jezik utrnuo. Stajao sam na ulici, na sitnoj kiši, škubio usne i pokušavao istisnuti kakav zvuk, ali nije išlo. I, mogu vam reći da me je to zabrinulo kao malo što drugo u tome razdoblju mojega života.

(Pavao Pavličić, „Narodno veselje“, Zagreb 2013.),