Koliko je sto manje pet?
o ljubavi prema lektiri ili samo bez statistike molim
Poznavala sam i poštovala, ali i voljela, pisca koji je, kao rijetko koji drugi iz naše branše, uživao u književnim susretima sa školskom djecom. Nakon povratka iz Gospića, Metkovića, Rovinja ili Zadra, on bi mi – uz kavu – prepričavao svoje doživljaje i citirao najzanimljivija učenička pitanja. Činio je to sporo, strpljivo i polako. Glasom je oponašao krajolik u kojemu smo oboje živjeli. Negdje pri kraju razgovora, redovito bi otvorio smeđu kožnu torbu i iz nje izvadio crnu, tvrdo ukoričenu bilježnicu formata A4. U nju je, poput dobro obučenog statističara, krasopisom i nalivperom, upisivao podatke uz održane susrete: datum, mjesto, vrijeme, naziv škole, razrede, broj djece. Bilježio je i najzanimljivija pitanja, ona koja je preda mnom – samo nekoliko minuta prije – izgovarao naizust. Danas više ne znam tko je naslijedio njegove teke. Znam samo da je neposredno prije našeg posljednjeg razgovora utefterio svoj tisućiti susret s klincima. Tada mi je uputio i jedan savjet: Ako ikada budeš počela pisati za djecu i pristaneš odlaziti na razgovore s njima, budi prema njima iskrena. Do kosti. Djeca to znaju cijeniti. U trenutku dok je izgovarao svoje dobronamjerne rečenice, smiješila sam se. Nisam vjerovala da ću se ikada usuditi pisati i za mlađe. A danas mi njegove riječi, čim zakoračim u školsku učionicu, sjedaju na ramena. Budi iskrena, budi iskrena, i onda kad te pitaju što misliš o lektiri, i kad te pitaju smije li se interpretacija prepustiti osjećaju i ima li smisla u tuđem tekstu tražiti sličnosti s vlastitim životom, pa i onda kad ih zanima postoji li objektivni pristup književnom tekstu te jesu li profesori, kritičari i književni povjesničari uvijek u pravu..
Ne pamtim više na koji smo način, u vrijeme mog školovanja, obrađivali lektiru. Znam samo da je ta imenica mirno ležala na svojoj rječničkoj adresi i da se nije osjećala nimalo nelagodno, onako kako se osjeća danas. A danas se meškolji, moli susjedne riječi da nju bace sjenu, razmišlja čak i o podnošenju zahtjeva za promjenom imena. Možda bi se djeca manje bunila protiv nje kada bi se zvala nekim modernijim imenom, primjerice tekst. Imenica lektira žali za vremenima u kojem se učenici nisu mrštili čim bi im bila spomenuta i prva tri slova njezina imena. Izgovarana je, i to treba naglasiti, samo na satu jezika i književnosti. Roditelji za njom nisu ni posezali. Oni su svoje lektire odavno napisali, a za one s popisa namijenjenih njihovoj djeci nisu morali brinuti. Bilo je to vrijeme u kojem se zbog čitanja i pisanja lektire nisu odgađale obiteljske svečanosti, otkazivali odlasci u kazalište, prozivali ministri, dovodila u pitanje vrijednost djela i spominjao privatni život lektirnog pisca. Djecu se nije svakih nekoliko minuta – kao što se to čini danas – podsjećalo da su im mame i tate, dok su bili njihovih godina, prema lijepom štivu iskazivali više odgovornosti. I to je istina. Samo ne zaboravimo napomenuti i to da je atmosfera u kojoj su starci živjeli uveliko bila sklonija knjizi i čitanju.
Svijet književnosti predstavljao je jedan od rijetkih oblika zabave i nudio se kao povlašteni prostor u koji se moglo sakriti od vlastite zbilje. Televizijski programi završavali su prije ponoći, telefone su imali samo rijetki a i njima je služio isključivo za dogovore i kratke obavijesti. Knjiga, čijim su stranicama disali drukčiji svjetovi, nije bila dostupna svakom. Školske knjižnice i nevelike police brižno su čuvale lektirne naslove, u kartončiće s imenima učenika upisivali su se rednim brojevima pročitani naslovi. Učitelji su zavirivali u evidencije i hvalili najmarljivije. Djecu se moglo pitati čitaju li u slobodno vrijeme jer je slobodnog vremena bilo. I čitanje nije – osim kvartovskih igara – imalo ozbiljnije konkurencije; nije bilo igrica, mobitela, neta, fejsa, esemesiranja, snimanja spotića i lajkanja, svega onoga što danas, uz nekoliko izbornih predmeta i šest izvanškolskih aktivnosti, zaokuplja pažnju mladih ljudi koji – i kad bi se i trudili – ne bi uspjeli razumjeti mir odrastanja nekoliko desetljeća unatrag. I kako onda i čime to – u posve drukčijem vremenu – u godinama nakrcanim informacijama, brzim smjenama naučenih podataka i usvojenih znanja, izboriti mjesto toliko potrebnoj lektiri i vratiti toj imenici poštovanje koje ona zaslužuje. Moru novih školskih strategija treba pribrojiti još jednu, strategiju osmišljavanja nagovora na čitanje. To je jedna je od najvažnijih, ali i najplemenitijih naših zadaća. Posvojna zamjenica ujedinjuje i nastavnike, i roditelje, i stručne timove, i same pisce. U čemu bi se ta strategija mogla sastojati? Bez previše preznojavanja i napamet naučenih prezentacija, na prvom je mjestu važno naglasiti zbog čega je to književnost uopće važna.
Prije nekoliko godine, točnije 2013. program Mjeseca hrvatske knjige odvijao se pod sloganom Tko čita, ne skita. Treba ovdje pribilježiti da autorsko pravo na tu rečenicu polaže upravo književnik čiji nam lektirni naslov – priče ispred naših pogovornih rečenica – i predstavlja poticaj za razmišljanje na temu lektire danas. Riječ je, jasno, o Pavlu Pavličiću. To znaju, uvjerena sam da ne griješim, samo rijetki, kao što samo rijetki znaju i da je slogan dobri duh Zagreba, korišten u različitim prigodama i gledištem brojnih kazivača (više od četiri desetljeća), također upisan u imovinsku spisateljsku karticu istog autora. Kada sam, 2000. godine, s kolegom Milovanom Tatarinom, radila na čitanci za osme razrede osnovne škole (čitanku smo naslovili Početnica za odrasle) zamolila sam suvremene hrvatske pisce, čije smo tekstove u čitanku uvrstili, da nam napišu – rukom – nekoliko svojih posebnih rečenica i da u njima neskriveno priznaju da se obraćaju učenicima koji će kroz književnost završnog razreda prolaziti baš zahvaljujući njoj. Pavao Pavličić, koji je tada već bio uvršten u lektiru, i svojim knjigama za djecu (Trojica u Trnju i Petlja), ali i knjigom priča Dobri duh Zagreba, napisao nam je Tko čita, ne skita. Toliko punine u jednostavnosti. Uz rečenice smo objavili i fotografije pisaca, inzistirajući na tome da su autori snimljeni u nekoj svakodnevnoj situaciji. Željeli smo istovremeno književna štiva približiti očima mladih, uvjeriti ih da su upravo oni – mladi čitatelji – važni piscima, ali im i pokazati da su pisci bića čije su navike toliko bliske našima. Jedni vole nogomet, drugi vjerno i potajice gledaju sapunice, treći su nervozni kad s kćerima vježbaju zakon komutativnosti pri zbrajanju, četvrti su prekinuli dugogodišnje veze, peti baš i ne znaju koje je godine Sjeverna Irska postala članicom Ujedinjenog Kraljevstva. Premda sam odavno prešla prag prve zrelosti, još uvijek vjerujem da uz čitanje postajemo bolji ljudi, da se uz pomoć knjige povezujemo s nekim nepoznatim a toliko bliskim nam osobama. Do njih dolazimo vrlo čudesnim i nevidljivim nitima razvučenim kroz piščeve rečenice. Uz lijepe rečenice postajemo tolerantniji. Lakše primamo, i prihvaćamo, svjetove i ponašanja neusporedivo različita od vlastitih. Na kraju, čitanjem i naši životi dobivaju smisao. Jednostavno zbog toga što u literaturi sve mora biti objašnjeno, sve mora imati svrhu, svaki nenajavljeni susret mora biti opravdan, a svaki rastanak samo najava nove mogućnosti.
Nakon što djecu s podosta pripremljenog strpljenja, uvjerimo – barem nekoliko posto od onog planiranog i zacrtanog, moramo krenuti u fazu – posegnimo ponovno za pomodnim sloganom rada na sebi. Rezultat tog procesa trebao bi se ogledati u našoj spremnosti da utišamo jadikovke na temu nečitanja i da se zakočimo kadgod se naš vlastiti govorni aparat pripremi na rečenicu koja započinje zavisnim dijelom Kad sam ja …, a ubrzo se nastavi nezavisnim puno sam više čitao, čitala.. Osobno ne vjerujem da se u Hrvatskoj ne čita. Hrvatska književnost je oduvijek, od Šenoina programatskog teksta Naša književnost iz 1865., vodila brigu o svom čitatelju. Hrvatski čitatelj će, a to je istina, puno radije posegnuti za stranim piscem, čak i onda kad je on u odnosu prema „našem“ umjetnički neusporedivo tanji. Tu svoju procjenu prenijeli smo i na mlade. Svako uspoređivanje današnje dječje nezainteresiranosti za knjigu na jednoj strani s oduševljenjem za knjigu zabilježeno u vremenu našeg odrastanja na drugoj, neutemeljeno je, ponavljam, i izrečeno na krivim postavkama. Prije tridesetak, četrdesetak godina, govorim iskreno i vlastitim iskustvom – onako kako me poučio pisac čija štiva djeca još uvijek vole – nije bilo previše zabavnog sadržaja za djecu i mlade. Samo su police školskih knjižnica, spomenula sam već, skrivale carstva znanja i izmaštanih priča. Riječ knjiga izgovarala se s nekim dodatnim poštovanjem. Na to možda treba upozoriti sadašnje učenike, treba ih uputiti na Andrićevu priču Knjiga, ali im ne treba uporno, ponavljam, ponavljati Kad sam ja bila ili bio tvojih godina, čitala sam, čitao sam, više. Ako se ta rečenica i izgovori, važno je uz nju nalijepiti i naše saznanje kako su oni, za razliku od nas, zasuti ponudama suvremene tehnologijem stvarima o kakvima mi nismo mogli ni maštati. Zavodljive mogućnosti popunjavaju minutažu koja bi mogla biti dodijeljena knjigama i lektiri.
I na kraju, članovi strateške grupe, svjesni svih prepreka postavljenih na putu između učenika i književnog djela s popisa, moraju itekako voditi računa o tekstovima koji će se moći barem donekle suprotstaviti djeci daleko izazovnijim medijima. Sad se ponovno vraćam na zavisno vremensku rečenicu, premda sam se samo nekoliko minuta prije zalagala za njezino izbjegavanja. No, prisiljena sam iznova posegnuti za njom kako bi mladi čitatelji mogli lakše zaključiti da je pred njima – u ovim koricama – lektirni naslov kojim se mogu i zabaviti, koji im je zanimljiv i koji vodi računa o svom čitatelju te koji – u konačnici – svojom žanrovskom šarolikošću poklanja ključeve za ostvarivanje prava na ulazak u prostore različitih tumačenja. Dakle, još u godinama u kojima je objavljena knjiga Dobri duh Zagreba (prvo izdanje je bilo 1976. pa nam se ovo novo, a jedanaesto po redu, može predstaviti i kao obljetničarsko pod naslovom Uz četiri desetljeća od prvog izdanja) ne bi se baš blagonaklono gledalo na prijedlog da se na satu lektire nađe knjiga koju opisujemo kao knjigu kriminalističkih priča. Ili ipak, reći ću to malo blaže, nije bilo baš uobičajeno da nam ponude na čitanje nešto što će imati napetu priču, priču koja će u sebi uključivati potragu za zločincem pa na taj način i od nas mladih čitatelja zahtijevati snažno sudjelovanje u protjecanju teksta i odgonetavanju zagonetke. Književnost je svoje mlade čitatelje morala poučavati velikim temama; prosvjetiteljskim, političkim, pravovjernim. A kada bismo sami pronašli knjigu čiji je autor vodio isključivo računa o zanimljivoj priči, našim nastavnicima nije bilo nimalo drago. I sama sam jedanput, u kasno proljeće 1972, završivši test, ili kontrolni ispit (kako se tada takvo pismeno propitivanje znanja nazivalo) iz prepoznavanja vrsta rečenica, bila prinuđena prepoznati količinu ljutnje koju je u nastavnici izazvalo samoinicijativno odabrano, a po mom tadašnjem vrijednosnom sudu, baš super djelo. Naime, toga je proljeća počeo u nastavcima izlaziti Zagorkin roman Republikanci. Mirila sam se s činjenicom što ga prvo čitaju stariji ukućani. I čim bih spazila da s uzdahom odmiču pogled s posljednje stranice, zgrabila bih sveščić i strpala ga u zelenu školsku torbu, kupljenu u Italiji, ali ipak izrađenu od niskokvalitetnoga skaja. Zagorku bih, ne rekavši nikome, ponijela u školu. Vjerovala sam da se upravo tako osjećaju kriminalci o kojima se piše u uzbudljivim pričama. Priznajem, strahovala sam da ću biti uhićena u nedjelu, ali si, unatoč svojoj plašljivoj štreberskoj prirodi, nisam mogla pomoći. Roman prepun otmica, presvlačenja žena u muškarce, dvoboja, ličnosti o kojima smo učili i na satu povijesti i koje su se ovdje tajno zaljubljivale a ne samo donosile velike odluke presudne za život svoga naroda, nisam mogla napustiti. I jasno, baš kao što narodna poslovica kaže Zaklela se zemlja raju, ili, malo pejzažnije, I vrč ide na vodu dok se ne razbije, dok kraj romana nije još ni bio na vidiku, otkrivena sam u procesu užića. Naime, čim sam završila spomenuti tekst, stavila sam na koljena novi nepročitani sveščić, spustila pogled i preselila se u neki drugi, meni dinamičniji svijet, svijet koji mi je dopuštao da se u njemu poistovjećujem i s onom najhrabrijom, ali, još više, i s onom najljepšom, onom zbog koje će glavni junak savladati brojne, za moje dečke iz razreda svakako nemoguće, prepreke. I tko bi u svemu tome još mogao primijetiti nastavnicu pokraj sebe, čak da je ona i izgledala kao Pavličićeva Magda iz priče Magda i trešnjevački fantom? Da bi upozorila na svoju nazočnost, prvo je uzela moj kontrolni. I premda u njemu nije pronašla nijednu pogrešku, nije me željela, kao što je to redovito činila, glasno pohvaliti. Krenula je odmah u raspravu o odlikašici koja se zabavlja šundom. I tako su moji hrabri momci iz Republikanaca završili u košu, a njihova obožavateljica na razgovoru kod druga direktora, predavača likovnoga odgoja. Čuđenje što se u vrijeme opće šutnje, koja je vladala upravo te 1972. godine, širilo školom, a nastalo saznanjem kako polaznica literarne, recitatorske, folklorne, glumačke, matematičke, biološke i drugih sekcija, čita nešto takvo, o čemu je jedan veliki Krleža rekao sve najgore, nije prestajalo tjednima. I u tim sam danima, mnogima u inat, odlučila kako ću čitati puno više nego drugi, kako će se moje ime svakog mjeseca isticati na vrhu posudbenog knjižničarskog kartončića. Deset godina poslije, listajući – kao studentica književnosti – ozbiljan književni časopis, oćutila sam pravi pobjednički zanos. U jednom je članku Pavao Pavličić, suvremeni hrvatski prozaik (čije sam knjige već poznavala), profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a upravo tada i dobitnik velike Ninove nagrade za roman Večernji akt, pisao baš njoj, mojoj Mariji Jurić Zagorki.
uz slova, malo i brojki
Pripovjedač koji je svoju prvu knjigu (knjigu fantastičnih kratkih priča) naslovljenu Lađa od vode objavio 1972, u godini u kojoj su neki još uvijek dvoumili ima li uopće smisla Zagorki dati i posljednji broj među rezervnim igračima, iskazuje joj svoje divljenje, divljenje književnici koju su čitatelji oduvijek rado čitali, a književni prosuditelji žestoko osporavali. Čitajući i ocjenjujući hrvatske romane od početaka do svojih dana, Pavličić zaključuje da su naši pripovjedači, uz iznimku Augusta Šenoe (1838.-1881.) i rijetkih drugih, najčešće zanemarivali činjenicu da je najveći broj naših čitatelja oduvijek volio dobru priču. Točnije, zaboravljali su da na kraju cijeloga stvaralačkoga procesa postoji netko zbog koga je sama stvar i započela. Zagorka je o tome vodila računa. Uostalom, na sličan način kao što to čini danas i Pavao Pavličić, objavivši od 1972. do ovog trenutka – u kojem ponovno razmišljamo i o Dobrom duhu Zagreba – ukupno devedeset i pet knjiga! (osam knjiga pripovijedaka, četrdeset i tri romana, šest romana za djecu, osam knjiga memoarske proze, osam knjiga feljtona, četiri knjige eseja i osamnaest znanstvenih knjiga). Briga o čitatelju je središnji razlog zbog kojeg se deset godina nakon što je objavio svoju prvu knjigu Pavličić obratio Mariji Jurić (Pišem vam zato, iznosi u pismu, da bih obraćajući se nekom koga toliko cijenim, razbistrio vlastite misli). Pri tome joj želi i ispovjediti svoje pripovjedačke dileme i priznati autorske želje. Već i sama činjenica što jedan pisac kreće u propitivanje prostora i mogućnosti kriminalističkoga žanra, neovisno o tome što je napisao poetički tekst u kojem je otkrio za koga piše, govori dovoljno sama po sebi i ne ostavlja nas, kada je Pavličićev odnos prema čitateljima u pitanju, ni jedan trenutak u nedoumici.
Ako su vam se ipak neka mjesta u knjizi Dobri duh Zagreba učinila pomalo nejasnima, ako vam je bilo nelagodno priznati da mislite kako je pisac jednu priču ostavio nedovršenom (Pošteni nalaznik), nemojte odmah početi o sebi misliti kao o nepažljivom čitatelju. Jer, potrebno je znati još nešto. Prije svega to da je Dobri duh Zagreba Pavličićeva treća knjiga i da su joj prethodile dvije knjige kratkih priča, prva i već spomenuta Lađa od vode a potom Vilinski vatrogasci (1975.). Obje su, teoretičari književnosti i književni kritičari bi rekli, napisane u modelu fantastike, na način kako tih godina, početkom sedamdesetih prošloga stoljeća, piše većina hrvatskih mladih prozaika, prozaika koji su po izvodu iz knjige rođenih bliski Pavličiću. Stoga, Stjepana Čuića (1945.), Dubravka Jelačića Bužimskoga (1948.), Stjepana Tomaša (1947.), Dragu Kekanovića (1947.), Gorana Tribusona (1948.), Veljka Barbierija (1950.) i, svakako, Pavla Pavličića, a zbog uočenih nekih bliskosti njihovih prvih priča, u pregledima suvremene hrvatske književnosti najčešće nalazimo okupljene uz termin hrvatski fantastičari. Pavličićevom prvom knjigom ipak ne šeću vilenjaci, duhovi ili čarobnjaci. U njezine priče prodire misterij tek onda kada se čitatelju učini kako je sve u redu, kako se stvari u priči odvijaju logikom svakodnevnoga života. Dobri duh Zagreba zadržao je neke karakteristike autorovih prvih knjiga. Samom spoju fantastičnog i kriminalističkoga žanra ne treba se nipošto čuditi. Nije li, uostalom, i Edgar Allan Poe pisao i krimiće i fantastiku, i nije li se i »okorjeli« fantastičar Borges, kakvim ga je opisao sam Pavličić, a po kojem je Pavličićeva generacija nerijetko opisivana i kao generacija hrvatskih borhesovaca okušao i u krimiću? A i u mnogim svojim romanima – koji će uslijediti poslije Dobrog duha Zagreba, Pavličić je prepletao fantastiku i krimić. Spomenut ću, uz već zabilježen Večernji akt i Sretan kraj (1989.), Rupu na nebu (1992.), Nevidljivo pismo (1993.), Pokoru (1996.), Vlasnik, glasnik, hodočasnik (2014.)…. Uz to prepletanje i pisanje složenijih romana u kojima se tematiziraju – ponovno na čitljiv način – velike teme (romani poput Koraljnih vrata (1990.), Diksilenda (1995.), Zaborava (1996.), Nepovrata (1999.), Literarne sekcije (2008.), Muzeja revolucije (2012.)), Pavličić je radio i na spisateljskoj traci čistih krimića (ciklus krimića u čijem je središtu novinar crne kronike, ujedno i istražitelj Ivo Remetin započeo je romanom Press (1980.) i nastavljen je do današnjih dana. Posljednji roman iz ciklusa objavljen je prošle godine pod naslovom Tri petka u travnju.
Svatko tko je pročitao i jedan pravi krimić, ili čak pogledao film u kojem konce povlače ruke Holmesa, Poirota ili Maigreta, zna da njegova priča započinje krajem, tj. da na kraju mora biti početak kako bi se priča uopće mogla završiti (dakle, starta se otkrivanjem zločina, a završava otkrivanjem počinitelja toga čina). Zna možda i to da priča ne može bez nekoliko najvažnijih činjenica; ne može bez zločina, bez zločinca, istražitelja i postupka istrage. Zna i da je krimić uvijek na strani dobra, da u njemu sve mora biti logično, posljedično povezano i da se zbog toga na njegovim stranicama ne smije pojaviti ni jedan predmet koji bi u priči ostao neupotrijebljen. Upravo to posljednje, u teoriji književnosti imenovano kompozicijskom motivacijom, možemo proglasiti temeljnim mjestom kriminalističke priče ili romana. Kupi li tko u romanu pištolj, pištolj će morati biti iskorišten, projuri li automobil pokraj biciklista i pritom vozač iz jurećeg automobila opazi da su nogavice vozača bicikla dolje sa strane zakvačene metalnom štipaljkom, onda je pretpostaviti da će opaženi predmet biti itekako bitan za buduću priču. Čitatelj krimića neprestano skuplja takve indicije (podaci koji mu pomažu u odgonetavanju zločina) i pamti ih, jer je, kako rekosmo, procesom čitanja i sam aktivno uključen u istragu. Ne smije si čak dopustiti ni preskakanje opisa, premda njih u pravim krimićima i nema odviše. Jer, i u njima može ležati kakav detalj bitan za razrješavanje zagonetke. Predlažem da se na taj način čitaju i pravi, već spomenuti čisti, Pavličićevi krimići, oni koji su uslijedili nakon knjige Dobri duh Zagreba (prije ciklusa Remetin bilježimo i romane Plava ruža (1977.) te Stroj za maglu (1978.)).
priče u znanim fasciklima grada
Knjiga priča Dobri duh Zagreba sadrži jedanaest priča. Ona započinje tekstom Magda i trešnjevački fantom i u svoj naslov upisuje grad u kojem autor živi od 1965. Zagreb se u naslovu, spomenimo, pojavljuje i u knjigama feljtona Zagrebački odrezak (1985.) i Zagrebački trgovi (1998.). Premda je autor svoje priče smještao i u druge prostore (Koraljna vrata na otok Lastovo, Zaborav jednim dijelom u Dubrovnik, Tri petka u travnju u Osijek…), grad u kojem živi i grad u kojem je rođen (Vukovar) najčešći su mjesta u kojima se odvija središnja radnja (u nekim romanima, poput romana Vlasnik, glasnik, hodočasnik priča započinje u Vukovaru, premješta se u Zagreb pa se iznova vraća u Vukovar).
Iako se priča Dobri duh Zagreba nalazi pri samom kraju knjige (u ovom izdanju, za razliku od prethodnog na desetom od ukupno – ne više jedanaest nego dvanaest – Pavličićevih tekstova) u interpretaciji ćemo krenuti upravo od nje. Naslućujemo da je ona i napisana prije svih ostalih iz ove knjige. Za mjesto prve, ponovno nagađamo, može se natjecati samo još priča Dioskuri. Gdje nalazim uporište toj tvrdnji? Već je spomenuto da je Pavličić u prostore hrvatske književnosti ušao kao fantastičar. Zabilježeno je i da treća, ova, knjiga predstavlja prekretnicu u stvaralaštvu. Takve su rečenice zasigurno dobro došle u površnom usustavljivanju književnosti, ali su daleko od same biti umjetničkog stvaranja. Priča Dobri duh Zagreba pravi je pokazatelj supostojanja već ispisanog okusa i najave novog. Ona je, jednostavno rečeno, u svoju fantastičnu matricu upisala novu temu. Fantastika tematizira kriminal, ali se ne preoblikuje u kriminalističku priču.
Dobri duh Zagreba započinje opisom. Preciziran je točno dio Zagreba (Trešnjevka koja je ponovljivi locus Pavličićevih romana). Fantastika dobiva realni okvir i upućuje na to da će pisac ove priče, kad jednom krene u čisti krimić, slijediti model europskog krimića (jaka socijalna motivacija, s prepoznatljivim likovima i ambijentima). Zbiva se u urbanoj sredini, u ambijentu kojim se zasigurno i sam autor kretao. Valentin Knez, jedini junak priče, neobičan je statističar. Osamljenik koji voli svoj grad. Saznajemo to na samom početku i ta će nam se konstatacija pokazati kasnije itekako važnom. Knez popisuje zločine, klasificira ih i na startu nema nikakve ideje o mogućem zaključku. Ne teži uvidu u odnos zločina i društva uopće. Ali kad tog odnosa ne bi bilo, priča se ne bi ni mogla nastaviti. Prvi Valentinov zaključak podcrtava nam da se priča o zločinu odvija na matrici fantastike (Međutim dogodilo se da su ga rezultati njegova rada i samog počeli iznenađivati… primijetio je da je među tim crvenim otocima nekako uvijek jednaka udaljenost, da su uvijek slično raspoređeni na bijeloj stranici— tada se najednom zapitao, ne postoji li možda dosita neka međuovisnost između stvarnog toka događaja i njegova grafičkog prikaza). Zločini su se pojavljivali kao po proračunu i jedan po jedan ulazili u Knezovu shemu, potvrđujući sistem i potresajući njegova autora.Timesu ostvareni uvjeti za nastavak priče i uspostavljena komunikacijska suradnja s čitateljem. Čitatelj je počeo zaboravljati fantastiku i prepustio se priči o zločinu. Valentin otvara novi fascikl s naslovom Predviđeni zločini (Sad je već mogao – na osnovi statistike – predvidjeti i gdje će točno do zločina doći, u kojoj ulici, u kojoj kući, tko će ga izvršiti, čime i na koji način…. Znao je da zločin nikako ne može spriječiti… znao je da mu to nitko ne bi vjerovao…). Itekao je važno upozoriti na pripovjedačevo razmišljanje o pravilnosti u događanju zločina (Jednako je bitna i nužna kao izlazak sunca, kao smjena godišnjih doba. Da toga nema, bilo bi nam uskraćeno snalaženje u svijetu, sve bi pošlo naopako i bilo bi poremećeno, kao kad bi sunce izašlo na zapadu. Ritam zločina je životni ritam svakoga grada i cijeloga svijeta). Iz svega rečeno, i čitatelju je jasno da glavni junak mora uspostaviti nešto što će doći iz suprotnog smjera, uspostaviti ritam sprečavanja zločina (na tom će tragu devetnaest godina kasnije Pavličić objaviti roman Diksilend spominjući u njemu prvi put jasno i naziv svog rodnog grada). Ali, kao i u svakoj priči o kriminalu, na put staju nove prepreke. U lipnju su počela odstupanja od utvrđenog ritma (Ubojstvo koje je, prema predviđanjima, trebalo biti izvršeno nožem, počinjeno je revolverom). Potom je nekoliko zločina uranilo (umjesto da se zbudu poslije podne, zbili su se ujutro…). Valentin Knez bio je iznenađen i uplašen. Kako je on statističar, autor ima potrebu pojačati sloj prividne vjerodostojnosti. I čini to u pravom trenutku, onda kada se čitatelj pomalo počinje gubiti u rascjepu fantastike i pridružene joj teme (Onda, jednoga jutra, 14. lipnja, kad je otvorio novine, morao se nasloniti na stup, dok je stajao na trešnjevačkoj tržnici, čitajući. Na Kalinovici, u novogradnji, nekoga su čovjeka ubili žena i sin, velikim kuhinjskim nožem. Valentin Knez stajao je dišući ubrzano. Sasvim se jasno sjećao da je do tog ubojstva trebalo doći 28. rujna, doduše u istoj obitelji, ali ne na Kalinovici, nego u Livadićevoj ulici….). Priča se komplicira i dalje, počinju se događati nepredviđeni zločini. Zločini postaju sve okrutniji. Gubi se sistem. I sad se moramo prisjetiti rečenice u kojoj pripovjedač naglašava koliko Valentin Knez voli svoj grad. Upravo nam ta činjenica daje instrument kojim naslućujemo odgonetku. Zaljubljenik u svoj grad osjeća nezaustavljivu potrebu spasiti ga. Spasiti ga može samo ako sve vrati na staro, na početni ritam (20. lipnja digao je zastore i duboko udahnuo zrak. ritam zločina treba ubrzati). Na novom fasciklu ispisao je Ispravci. Grad će, nakon što je on stvar preuzeo u svoje ruke, početi funkcionirati svojim starim ritmom. A funkcionirati znači napraviti dobru raspodjelu između dobra i zla (na toj pretpostavci bit će izgrađen i kanonski Pavličićev roman Koraljna vrata).
Dobri duh Zagreba slika je Pavličićeva pisma u malom; dva osnovna žanra stapaju se u jedan. I ona je i zbog toga važna. Iz nje se kreće u različitim smjerovima, a samo na jednu stazu zakoračuje čisti krimić s već spomenutim Remetinom koji ne dopušta ni postupcima, a ni prezimenom da se ritam zločina poremeti. Nije stoga ni čudno što je režiser Zoran Tadić svoj film, napisan po priči Dobri duh Zagreba i po Pavličićevu scenariju, nazvao Ritam zločina. Premda je u filmu aktancijalna razina razgranatija (uvedeni su i novi likovi, nosi narativni slojevi), atmosfera jednog Zagreba i jedne fantastične posvećenosti, nevjerice i brige je posvema identična. Ako smo se već usudili nagađati da je Dobri duh Zagreba, po kronologiji nastajanja, prvonapisana priča iz zbirke, tako nastavljamo, slijedeći isti princip, i dalje. Slutimo da je, upravo zbog žanrovske komunikacije fantastike i krimića, uslijedile priče Dioskuri i Frizer za muške. Što je vrijeme do završetka knjige odmicalo, kriminalistička priča je postajala sve jasnija. Prva u knjizi (Magda i trešnjevački fantom) najbolji je primjer žanrovske čistoće.
Priče iz Dobroga duha Zagreba redovito započinju snažnim intrigantnim rečenicama, obavijestima koje odmah zaokupljaju našu pozornost. Primjerice, nakon što smo pročitali prvu rečenicu iz priče zA (Da se junak ove priče zvao drugačije, vjerojatno ne bi bilo ni nje, ni njega, naime ni priče ni junaka, ), ili iz priče Pošteni nalaznik (Zašto jedni ljudi vole papige, a drugi kanarince?), ili iz priče Dioskuri (Što svakako treba da zna onaj tko želi ubiti svoju ženu), svatko će od nas poželjeti pričom dobiti odgovor na postavljeni upit koji ima učinak književnopredajnog magneta. I u potrazi za odgovorom, savladavat ćemo zanimljiv tekst u kojem se vežu imena, gradovi, vrijeme i mjesto zločina. Likovi Dobrog duha su na prvi pogled obični, svakodnevno portretirani ljudi koje pisac nerijetko i naziva »našim junacima« (…naš junak potegne iz ponuđene boce dobar gutljaj šljivovice, a svadbari ga potapšaše po ramenu; … rekao je naš junak pocrvenjevši…). Istražitelji nisu profesionalci, dolaze iz poznatih krugova; oni su ili podstanari, ili konobari, ili odvjetnici, ili profesori, ili enigmatičari amateri, ili čak profesionalni autori krimića. Zločin se uvijek zbiva u realistički oslikanom ambijentu, a do njega su doveli čak razumljivi motivi (ljubav, novac, osveta). Priča je, što je najvažnije, napeta i opravdana središnjim ugođajem. Na prvim stranicama svjedok uvijek iznosi svoje dileme, koje potom postaju i naše (je li još prerano za bilo kakve zaključke rečenica je u priči Tramvajska priča). Kako je riječ o kraćim proznim formama, jasno je da opis ne može postati dosadan, a da rasplet mora biti brz i efektan. Njegovu jačinu ne umanjuje činjenica što neke priče (Pošteni nalaznik, Dobri duh Zagreba) završavaju otvoreno, što čitatelju pružaju mogućnost da i sam, svojim viđenjem, zgotovi neke procese.
Pavličić u jednoj od priča uspostavlja i komunikaciju s književnom tradicijom (Postolar i vrag), u drugoj svako poglavlje započinje refleksijom na središnju temu (razmišljanje o samcima u priči Doživljaji jednog abonenta), treću strukturalno organizira po fazama prilagođenim upravo prostoru važnom za svjedoka (priča Frizer za muške podijeljena je u pet malih poglavlja: čitanje novina, šišanje, pranje kose, brijanje, ćaskanje). U – već nekoliko puta spomenutu – priču Dioksuri uvode se pričljivi podnaslovi kakve će Pavličić rado osmišljavati i u kasnijim naslovima (Večernji akt, Trojica u Trnju…)
Posebno je zanimljiva, prvim izdanjima pridružena, završna priča Pet malih pisaca. U njoj nema pravoga zločina, ali ima pričljivih razmišljanja o krimiću u jednoj konstrukciji koja odgovara svim fazama kriminalističke matrice (opisan je prostor, događa se krađa, slijede pretpostavke i kristalizira se glavni istražitelj). Da bi čitatelja upozorio na glavne karakteristike priče o samom žanru, autor Pet malih pisaca zbivanja uvodi u uredništvo časopisa. Pisci raspravljaju o književnoj težini krimića, spominju bitnu literaturu koja teorijski raspravlja o krimiću, pa se i pojavljuju u ulozi onih koji bi trebali znati riješiti problem. Tako ćemo pročitati i da je krimić prije svega konstrukcija, da je počinitelju najsigurnije ukradenu stvar skriti tamo gdje ju je i ukrao, da rekapitulacija dolazi na kraju svakoga klasičnoga krimića, da čitalac i pisac moraju imati podjednake šanse u rješavanju zagonetke. Ta će priča biti najbliža Pavličićevoj knjizi Sve što znam o krimiću i nudit će se kao mogućnost propitivanja odnosa autorove teorije i prakse.
iskreni zaključak na tragu savjeta zabilježenog na početku
Ne znam što bi danas o vašoj lektiri, u kojoj se, čujem, našla i Zagorka, rekla moja nastavnica. Možda bi, da je upitamo, prvo sa žaljenjem uzdahnula, a potom započela rečenicu Kada sam ja početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća predavala hrvatski jezik… I ne bi je morala dovršiti. Vi, i ja skupa s vama, svladavši slušateljskom praksom zavisnu vremensku rečenicu, znali bismo da će uslijediti nezavisni njezin dio, kojim će nas podsjetiti da takav tip književnog štiva prije nije dolazio u obzir. Ona, dakako, i ne bi mogla ni naslutiti kojim su izazovima mladi danas sve izloženi i koje ih sve zabave odvlače od lijepog štiva. Stoga, na nama je (nama koji neprestano opominjemo spominjući neka drukčija vremena) da književni tekst predstavimo zanimljivijim i da damo čitateljima pravo na uspoređivanja, vlastite ocjene, da ih na štivo nagovorimo i filmom, da posegnemo za bližim im medijima, samo kako bismo ih privukli lektiri i kako bismo s te damske imenice skinuli slojeve roditeljske nelagode i đačke muke. Nemojmo se ustručavati ni posezati za riječima samog autora, za njegovim ocjenama i viđenjima vlastitog djela. Svi ćemo se složiti da je u tumačenju i čitanju priča iz Dobrog duhaZagreba korisno upozoriti i na Pavličićevu spomenutu knjigu Sve štoznam o krimiću. U njoj je autor zapisao: Kad smo bili djeca, branili su nam da čitamo krimiće,kao što su nam poslije, kad smo bili nešto stariji, zabranjivali da pušimo ikartamo. A odgovoriti na pitanje Zašto je u vremenima prije vašega vladaotakav odnos prema krimiću, iziskuje pravu istraživačku potragu. Nju možete obaviti na stranicama spomenute knjige u kojoj ćete dobiti odgovore na mnoga pitanja: u kakvom su odnosu krimić i sudbina, što povezuje krimić i zbilju, zašto je prostor krimića ograničen, zašto junaci krimića nikada ne stare i, uostalom, ono najvažnije; što je najvažnije za dobar krimić? Možda da na njegovu ovitku stoji Pavličićev potpis. Kao što stoji na naslovnoj stranici priča Otrovni papir (2001.), knjizi za koju je pogovor napisao sam autor i u kojem, slično kao i knjizi iz 1990., raspravlja o odnosu krimića i zbilje. S tom razlikom što sada govori o sebi, a ne više o drugima (Dugo već pišem krimiće: puni se, evo, četvrt stoljeća otkako sam objavio knjigu priča Dobri duh Zagreba (1976.), u kojoj sam skupio svoje prve pokušaje u tom žanru). Stoga, ovaj mi se moj pogovor novom izdanju Pavličićeve knjige prekretnice (blagog napuštanja fantastike i otvaranja puta prema i krimiću) čini nepotpunim bez ukazivanja na autorov pogovor pričama koje su se pojavile dvadeset i pet godina poslije premijernoga izdanja Dobrog duha Zagreba. Jer, tamo ćemo zaista naći pravi odgovor na pitanje Što je pisackrimića u krimiću htio reći? I u svim ćemo rečenicama prepoznati iskrenost, ono o čemu je govorio pisac kojeg sam poznavala, poštovala i voljela. Dobri duh jedne male provincije uspavanog ritma.