Glas Slavonije kao termofor

Pisaća mašina „Olimpija“ bila je najvrjedniji dio tetkove radne sobe. Sobu smo nazivali „Milanova kancelarija“.  U njezinu kutu, prekrivena kariranom dekicom, ležala je crna kutija u koju je vlasnik svaki put nakon pisanja, stavljao stroj. Plašio se da na njega ne padne prašina, da ga ne nagrize vlaga i da ga, razumjet ću to tek kasnije, ne uništi zaborav.

Ni činjenica da je kutija bila baš crne a ne neke druge tamne boje, nije u meni budila neku posebnu znatiželju i nije me upućivala na posebnost tog predmeta. Crna je kutija na nekoliko mjesta bila probušena. Mecima. Tako je tetak tvrdio. Uplašila bih se kad bi izgovorio mecima. Nikada mu nisam postavljala potpitanja. Milan je govorio tiho, čak i onda kad je govorio o nečemu o čemu su svi smjeli imati svoje mišljenje. Ali, o mecima, pisaćoj mašini, kutiji koja mu je spasila život kad je u „onom ratu“ prelazio Krivaju, kazivao je toliko tiho da su slušatelji – da bi išta pohvatali – morali pratiti pokret njegovih usana. Tetak nikada nije prestao iskazivati zahvalnost svojoj mašini. Kad sam postala dovoljno zrela da bih mogla postaviti prava pitanja i kad je došlo vrijeme da se o nekim temama održavanim na životu rečenicom „Vrijeme će pokazati“,  smije govoriti pristojnom glasnoćom, pa kad sam i sama postala jedna od onih koja je rođena između dva rata, tetak je već napustio ovaj svijet. Kako su se to meci zadržali u kutiji, je li rijeka Krivaja bila jako hladna, jesu li se svi iz tetkove jedinice uspjeli spasiti, što se dogodilo sa svim onim lijepim mladim ženama koje se smiješe s crno-bijelih fotografija koje je tetak uplašeno skrivao od očiju svoje žene, nikada neću saznati.  Pamtim i da je Milan uz metke spominjao olovske snjegove. Znači li to da je u danu dok je gazio rijeku padao snijeg, ili je tetak tom slikom bjeline samo želio pokriti sve tajne bosanskog ratišta i sve tajne svojih stopala, mogu samo nagađati.  

Teta je samo nekoliko dana nakon što smo ispratili tetka, mašinu darovala njegovu mlađem bratu. Radni stol ostao je prazan. Kut sobe oslobođen je kutije. Šarena dekica je oprana i njom je teta počela pokrivati noge kad bi joj ispod prozore – dok leži na kauču i gleda omiljenu seriju – počelo puhati. Iskreno, nadala sam se da će tetkova mašina postati moja, Jer, na njoj sam ja, uz tetkov nadzor,  napisala svoje prve pjesme.  I to je teta znala.

Pjesme, prepune tinejdžerskih mladenačkih nadanja, slala sam  u „Glas Slavonije“, za subotnji literarni prilog. Kad bi mi na đurđenovačkom kiosku rekli da su sam „ispala u Glasu“, zamolila bih tetu da mi dopusti kupiti novine. U našoj se kući čitao samo “Vjesnik“. „Glas“ sam slagala u donju ladicu hrastove komode proizvedene u drvnom kombinatu u kojem su radile majke i očevi mojih školskih prijatelja. Teta bi ponekad osjetila potrebu pohvaliti se rodbini i komšinicama. Otvorila bi novine i, uz kavu i domaći kruškovac, pročitala moje pjesmice. Ne bi zaboravila naglasiti da sam tu crtu povukla od svog oca, točnije njezina brata.

Kad sam prvog dana, u velikoj dvorani Pedagoškog fakulteta u Osijeku, na primanju brucoša čula ime i prezime voditelja studija jugoslavistike, shvatila sam da je to osoba koja je u „Glasu“ potpisivala izbor literarnih radova vikendom. Doktor iz područja usmene narodne književnosti. Nisam mu to, kroz sve godine svoga studiranja, a poslije i asistentiranja,  nikada rekla premda smo, u njegovoj radnoj sobi, puno i često razgovarali o epskim pjesmama, životnim navikama, slavonskim bećarcima i zagrebačkim profesorima. Bio je brižan čovjek. Podsjećao me na stare učitelje kojima je bilo daleko važnije  da su djeca slatko ručala nego da su napisala domaći rad.

Pjesmice će ostati ležati na istom mjestu, i ja ću im se povremeno vraćati. Samo da ih malo „pogledim“. Već na samom početku studija književnosti prestat ću pisati stihove.  Družit ću se s kolegama koji će u tome biti neusporedivo uspješniji od mene i koji će svoje pjesme slati u ozbiljne književne časopise. Urednici im neće odgovarati. Puno godina kasnije, kad ti moji dečki postanu vidljivi pjesnici, ti će  isti urednici glasno  isticati njihova imena i sebe opisivati kao nepogrešive promotore  budućih pjesničkih nada.

S jednim od tih kolega svakodnevno ću putovati šinobusom. On će na svom sjedištu čitati Ganzu, Ujevića, Slamniga, Mrkonjića… Čitat će samo u vožnji. Kad se šinobus zaustavi na stanici, pogledat će u mene i izgovoriti ocjenu stihova. Čim začuje prometnikovu zviždaljku, spustit će pogled i nastaviti dalje „svojim poslom“. A meni su se, iz mjeseca u mjesec, sve više sviđale kolegine oči i bila sam sve ljuća na jugoslavenske željeznice koje su svoje stanice raspodijelili prerijetko. Vjerovala sam  kako su duga slavonska otegnuta sela zaslužila barem dva zaustavna mjesta. I sve sam teže podnosila kolegina razmišljanja o idealnim ljubavnim parovima. Razumijevala sam ih čak i kao nenametljiv savjet koji je on upućivao mom blentavom ženskom pogledu, mom licu izdajici koje nije ništa moglo prikriti, zatajiti ni prešutjeti. Mladenačke plitke bore su iscrtavale: Tvoje ruke u neskladu između zbilje i sna… Dvoje ljudi da bi bili zajedno, govorio mi je, moraju voljeti iste pjesnike, slušati istu glazbu, podjednako dobro govoriti engleski i zanimati se za isti sport. A taj sport je bila košarka.  Naglašavao je i da se nikada ne bi mogao zaljubiti u djevojku koja i sama ne piše pjesme. Neke sam uvjete ispunjavala; slušala sam Doorse i Štulića, solidno poznavala engleski, voljela poeziju, ali mi je Šop bio daleko miliji od Ujevića, baš kao što mi je i nogomet bio draži od košarke. Stav o najdražem sportu malo je oslabljivala činjenica da je Aleksandar Petrović košarkaš a  ne nogometaš. Zamišljala sam noću, dok je nedaleko od moje kuće prolazio ubrzani vlak za Zagreb, kako ljutito stajem pred svog kolegu, oslanjam šake o kukove, onako kako to čine žene iz našeg kraja kad im muževi zakasne na ručak, i izgovaram: „Upravo sam zbog tebe i ostalih genijalaca s grupe prestala pisati pjesme, a objavljivala sam ih još kao klinka. I uopće nisu loše. Može to posvjedočiti i profesor J …“. Ujutro bih žurila na rani šinobus i radovala se trećoj stanici na relaciji prema Osijeku. Na njoj bih otvorila prozor i viknula: „Ovdje sam, čuvam ti mjesto“. I, jasno je, nikada ne bih izgovorila ono što sam noću isplanirala, dramatizirala i izrežirala. Nije mi preostajalo ništa drugo do smisliti novu taktiku. Odlučila sam poetskom talentu pokazati svoje pjesme.

Bio je siječanj, mjesec u kojem se velika hladnoća podrazumijevala. Nekoliko brojeva „Glasa Slavonije“ stavila sam u ruksak. Izabrala sam one u kojima su, po mom osjećaju, objavljene najbolje moje pjesme. Nisam ponijela samo stranice na kojima su tiskani stihovi. Već tada, kao jako mlada  žena, osjećala sam da je, za svaku našu ocjenu, važan širi kontekst.  Ni do Osijeka nisam pronašla dovoljno snage i odlučnosti da novine pokažem kolegi. Svoj kukavičluk pravdala sam time što je on tog jutra čitao nekakvu antologiju, ne sjećam se više priređivača, i ubacivanje mojih stihova među izabrane, moglo je samo izazvati čitateljev podsmijeh. S antologijskim autorima se ni onda, a ni danas ne usuđujem odmjeravati. I to ne zbog samih  tekstova nego zbog svih onih koji pomišljaju da imaju pravo i da su zaslužili navući kostim izbornika. Nije nevažan redoslijed kojim knjige čitate, knjiga pročitana prije prešutno nameće usporedbu s onim što čitate poslije nje, u odnosu na nju druga može biti i pobjednik i gubitnik, govorit ću svojim studentima i pri tome misliti na jedan šinobus i jednog mladića čije će ime njima biti, i ostati, nepoznato.

Cijelog sam  tog dana odgađala isplaniranu akciju. Poslije ovog predavanja ću, poslije menze ću, prije čitaonice ću, u vlaku ću, na povratku ću. 

Kondukter nas je u dvadeset sati i pet minuta, na samom ulasku u vlak obavijestio da grijanje ne radi. Šinobus je osječku stanicu napuštao u dvadeset sati i petnaest minuta. Kolega i ja smo ušli u prvi, od ukupno dva, vagona. Nismo imali izbora. Morali smo otputovati na spavanje.  Ja sam, za razliku od pjesnika, dobro podnosila niske temperature.

• Kad bih sad imao novine, negdje sam pročitao da dobro štite od hladnoće,  izgovorio je i prije nego što je sjeo.

Objasnio mi je da se novine stavljaju ispod košulje, točnije  između donje majice i košulje i da tako brane od studeni. Otvorila sam ruksak, izvadila „Glasove“  i pružila mu ih.

Nije me upitao otkud mi, nije pogledao na datum, nije se čak ni iznenadio. Razveselio se i rekao: Znao sam da si srce. Odmah je skinuo jaknu, zatražio moju pomoć i tako, podebljan novinama, zavalio se na sjedalicu. Učinilo mi se da me dodiruje koljenima. Možda je i bilo tako, ali ako jest i bilo, bilo je u programu zaštite od studeni. A ne zbog toga što bih ja to „tako volela“. Piši, J… piši da bi tako volela…

Sutradan mi je priznao da su ga novine spasile. Čak mi je darovao i Kanditovu čokoladicu s višnjama. Onu od pet dekagrama i s brojem pet na omotu. Ispričao se što mi novine ne može vratiti jer je njegova stara to jutro njima podložila vatru. Baš dobro, ponestalo nam, a komšija koji  kupuje novine, i to Večernje novosti, otišao je na put, pa nam ponestalo. Inače nam on daje svoje.

„Majmune“, pomislila sam u sebi i nisam mu ništa odgovorila. Ispričala sam se jugoslavenskoj željeznici na svojim krivim ocjenama. Stanice su trebali rasporediti drukčije, na dva sela po jednu. Nakon tri dana dobila sam visoku temperaturu. Kolega je ostao zdrav. U inat sam, čim sam se vratila u šinobus,  počela čitati prijevode pjesama s latinskog. Usudila sam se čak glasno reći da mi je elegija „U smrt majke Barbare“, daleko ljepša od svih suvremenih konstruktivističkih igrarija. Košarkaš Aco postao je preko noći previsok, a nogomet, bez imalo konkurencije, najvažniji sport na svijetu.  Ubrzo sam čitanje pjesama zamijenila čitanjem proze. U šinobusu prema Osijeku, i u šinobusu od Osijeka prema kući. Glavu nisam podizala ni kad bi se vlak zaustavio na stanici. Jesu li je podizali pjesnici koji su čitali pjesnike, više me se nije ticalo. Kolega je uskoro prestao biti student-putnik. Dobio je mjesto u studentskom domu na Sjenjaku. U onoj vatri za koju su žrtvovani  tinejdžerski stihovi izgorjela su sva moja maštanja.

Pjesme više nikada neću pisati. Neke će mi pasti na pamet, najčešće na putovanjima vlakovima.  Noć će ih poslati u zaborav. S kartom u jednom smjeru.   

Ne znam jedino bi li možda, u godinama svoje prve zrelosti, neku od njih, a da je tetkova mašina ostala na istom mjestu, ipak zapisala. Prije nego što zakoračim u postelju. Možda bih tim sačuvanim stihovima mogla zatvoriti barem jednu otvorenu stavku u knjigovodstvenoj životnoj knjizi s dvije crne kutije. Jednom tetkovom, kožnom i oštećenom, otpornom na vlagu i jednom samo mojom, napravljenom od novinskog papira kojem ni plamen ništa ne može. Mogu samo snjegovi, nalik olovskim čudima. A možda mogu i pisci koja ta čuda uspijevaju prepoznati.