Činim pravu stvar – ne spominjem te ja…

Ordinacija na čijim je vratima bilo ispisano ime i prezime psihoterapeuta, koji je često gostovao u udarnim vijestima državne televizije, bila je malena i nekako toplo zaobljena. U čekaonicu, osim sećije presvučene cvjetnim mebl štofom i stolića staklene površine  –  na kojem se nalazila otvorena kutija s papirnatim maramicama i zdjelica s bajaderama – nije se više mogla ugurati ni najmanja terakotna tegla iz koje bi se zelenili listovi biljke snažnog imena drvo života.

Na zidovima glavne sobe, s puno svjetla, bile su izložene obiteljske fotografije snimljene po egzotičnim kutićima svijeta, na meridijanima i paralelama o kojima sam puno, puno godina prije učila u školi, ali na koje nikada nisam kročila svojim stopalima. I koja, pomalo to može zazvučati i nevjerojatno, nisam ni poželjela upoznati vlastitim očima. Baš nikada. Ni  u svojim najburnijim mladenačkim godinama, ali ni gotovo četvrt stoljeća poslije, u trenucima u kojima sam – čekajući da psihoterapeut otvori novi dokument i popuni ga dokazima o mom postojanju –  buljila u neobične nastambe i drveće nimalo nalik hrastićima iz  šume moga djeda nadcestara. Onog kojeg je njegov rodni kraj pamtio i spominjao po dobru. Kako i ne bi, kad je cijelog svog života brinuo o kaldrmama po kojima su ljekari stizali u pomoć bolesnoj čeljadi. Osjećala sam se kao da gledam  kazališnu kulisu  postavljenu za dramski komad na temu obiteljske sreće. I možda sam nakratko, priznajem, i pozavidjela na nasmiješenim licima djece, majke i žene. I oca, i muža koji će mi za samo nekoliko sekundi početi postavljati pitanja. A pitanja će, bila sam sigurna u to, nalikovati na ona koja je prije samo sat vremena postavljao nekoj drugoj ženi; mlađoj od mene, drukčije visine i puno svjetlijih očiju. Radost koja je prekrivala zidove bila je nekako opipljiva, iskakala je iz okvira fotografija i doista je mogla uvjeriti – one koji su, poput mene, došli potražiti savjet – da će ga ovdje i dobiti. Savjet i pomoć u ovom su prostoru bile istoznačice. Prkoseći jezičnim savjetnicima i nacrtu zakona čijim su predlagateljima redovito, prije konačnog potpisa, zatajivale kemijske olovke i rascvjetavali se vrhovi naliv-pera.    

Bio je mjesec siječanj. Godina i nije važna. Dovoljno je samo reći da je to bila još jedna od onih  koje sam  – za potrebe svoje biografije – nazivala prijelaznim i međuvremenim. Godina u kojoj se samo diše, udah – izdah, sve dok se ne zaborave izdaje i dočekaju nova lica koja će se od prošlih razlikovati samo po tome što će svoj naum vještije, i koji mjesec dulje, lukavije prikrivati. Prijateljice su mi govorile da se u zraku već osjeća proljeće. Iza spuštenih roleta stana na zagrebačkoj Trešnjevci nisam mogla ništa zaključiti o godišnjim dobima. Iskreno, nije me ni bilo briga koje je na redu i ponaša li se ono u skladu s karakteristikama opisanima u udžbenicima iz prirode i društva.

Telefonski broj psihoterapeuta dao mi je pisac kojeg sam u to vrijeme puno čitala. Uz rečenice njegovih priča postajala sam ona mala zamusana djevojčica preko Save koja je uvjerena da na pitanje što je sreća treba odgovoriti To je ono kad ti baba s vašara donese medenjak. Postajala sam, uz njegova štiva, curica koja zna prepoznati mjesto na kojem riječi treba zaustaviti. Da, baš tu, baš tu – iza izgovorenog naziva slatkiša – moram staviti  točku.  Jer, nastavim li kako je na medenjaku puno mrvica duhana, suhog kruha i kombiniranog praška, i kažem li da ga baba vadi iz pregače koju rijetko pere, i  da medenjak prije nego što ga zagrizem – pazeći  dobro da to baba ne primijeti – moram obrisati platnenom maramicom, odgovor bi se mogao pokazati promašenim. I pogrešnim. I ništa ne bi ostalo od spomenute sreće. I svim bi unukama sličnih baba netko možda zabranio da ikada više odgovaraju na pitanja u kojima se spominje ta nježna imenica ženskog roda, što završava na ća.  

Vidite, ja sam, do danas, bio siguran da pisci ne trebaju pomoć psihoterapeuta – bilo je prvo što mi je izgovorio stručnjak koji je i izborom svojih očala dokazivao da je podosta drukčiji od svojih kolega. I da, uostalom i ne želi biti kao većina njih.

To je novi trenutak u mom poslu – nastavljao je uz smiješak.

Šutjela sam. Šutjela sam, dok se ona bajadera ugrabljena iz porculanske zdjelice, iz zdjelice koja je zasigurno nekada bila vlasništvo neke fine gospođe bake, ili gospođe ujne, opirala topljenju u mojim ustima. Ponašala se poput tvrdog svilenog bombona iz drugog babinog džepa. Dobro čuvanog za jedinicu najstarije babine  kćeri, za djevojčicu zbog koje su ispod  glava ostale unučadi, a među njima je bila i moja, izvlačili jastuke i stavljali njoj, našoj prvoj rodici, pod bubrege; da se mala – došavši iz stana s parnim grijanjem –  ne prehladi na seoskoj hladnoći. Gurali su perje pod njezina leđa i onda kad je siječanj bio topao. I kad još nisam znala da to nije prirodno. I kad sam svako jutro započinjala pogledom kroz prozor, da vidim  je li  pao snijeg. Usput sam zaboravljala riječi iz ružnog sna, one koje mi je netko protekle noći šaptao, dok se moj vrat kočio na tvrdom madracu, i dok su moje preslabe savijene ruke trnule glumeći oduzeti mi jastuk. Jesam li ikada sanjala da se moja rodica noću, ležeći na pernatom jastuku, ugušila svilenim bombonom, ne znam. Vjerojatno nisam, premda sam to, ne jedanput, i poželjela.

Bajadera je dobrano oslabila gorčinu i oporost u mojim ustima. Na pitanje Odakle početi, odgovorila sam: Od početka. Neduhovito i glupo.

Samo što je to uopće početak? – izgovorila sam ja, a možda je trebao On. I krenulo je. U slapovima, bez točaka i  bez zareza.  

Moj početak nije bio ni prelazak Save, ni djed koji je nakon odlaska moje majke prestao brinuti o cesti kojom je mlada snaha bježala, ni babina kecelja koja se prestala nadati da će jednog dana biti oprana, ni priče o putenoj inoči, ni šefovi koji su sjednice posvećivali mojim intervjuima danim ženskim časopisima, ni književne kritike u kojima su ugledni kritičari o meni govorili kao o provincijalki koja je u metropoli ostvarila američki san, ni šutnje kupljenje baranjskim večerama… Kao da do toga, što ja zovem početkom, ništa nije postojalo. Ni razvodi, ni selidbe, ni smrti, ni dijagnoze, ni udarci, ni ratovi, ni stanovanja na gradilištima. Samo jedna leđa, malo pogrbljena, leđa koja napuštaju moj stan i silaze stepenicama. Strmijim od uobičajenih. Tako uostalom govore svi oni koji se njima, još i danas, uspinju.

Silazio je polako. Kao što se i silazi u siječnju. Kad je mjesec topao. I disao je teško. Možda je njegovo tijelo vjerovalo da se uspinje, a ne da se spušta. Nije se ni jedanput okrenuo. A bila sam sigurna kako osjeća da ga slijedim, da sam samo nekoliko stepenica iza njega. U trenirci kupljenoj na Arizoni. Bila sam mu fizički  dovoljno blizu. Mogao mi je dohvatiti ruku. Nije to učinio. Jer, znao je da ću u jednom trenutku odustati. Tvrdoglavo, prekosavski. I da se zbog te sirotinjske trenirke s Arizone neću uputiti za njim na ulicu, već da ću se zaustaviti na ulaznim vratima zgrade. I da ću na tom mjestu pokrenuti  proces mirenja s činjenicom kako je on rođen za muža, a ne za ljubavnika. I kako ću u jednoj sekundi ponovno postati jaka i pametna, i puna razumijevanja. Nečiji muž nikada neće, jer ne može, postati nečiji, točnije moj,  ljubavnik. Početak i kraj. Točka, kapak.

Samo nekoliko minuta prije spominjao mi je odgoj, naslijeđa, obiteljske prepletenosti. Bio je spreman na žrtvu, odustajanje, unatoč tome što nas dvoje volimo iste pjesnike, slične kolače, iste ulice i istu rijeku. Kazivao je to, gledajući me u oči, nevino poput pjegavog dječaka koji se upravo najeo zelenih kajsija; govorio je iskreno kao da je dlan upravo položio na najsvetiju knjigu. Zaboravio je na samo jednu činjenicu. Riječi je upućivao meni, tada mladoj ženi koja je donedavno bila nečija supruga čiji je muž odlučio postati muž svoje ljubavnice. O uvijek pogrešnom mjestu na vrhu ljubavnog trokuta željela sam razgovarati s uglednim psihoterapeutom. Jer, u onim spuštenim ramenima, i u onoj  lakoći – barem sam to tako razumijevala – zrcalio se cijeli moj život. Ti možeš, ti si jača, Ti možeš, ti si mudrija, Ti možeš, ti si zdravija…  A nisam bila ništa od toga.  Ni jača, ni mudrija, ni zdravija.  Samo naviknutija. I na stalnom početku.

Psihoterapeut i ja proveli smo puni, a ne školski, sat u lijepom razgovoru o književnosti, i njezinoj moći. Zvučala su mi pomalo naivno njegova razmišljanja o čitanju kao terapiji. Sve mi je bilo kristalno jasno kad bi se takve tvrdnje iznosile u stručnim člancima napisanima za napredovanje u akademskim stupnjevima. Nekim sam  čak radovima, na istu temu i mentorirala. Ali stvarni, samo svoj život, nisam pristajala prepoznavati u tuđim pričama. Jer, ni jedna spuštena ramena, u svim onim romanima koje sam pročitala i nastojala ih protumačiti mlađima od sebe, nisu bila nalik njegovima.

Iz ordinacije sam izašla uz obećanje kako ću nastojati krenuti dalje. I kako ću se ja – biće od literature – tješiti literaturom. Ako me neka junakinja podsjeti na mene samu, prekinut ću čitanje, skuhati si kamilicu i zaključiti da, eto, nisam izdvojeni slučaj. Pojednostavljeno, naučit ću da svaki muškarac ponekad gleda u stepenice kojima silazi. I kad mu poželim podignuti pogled, pregrist ću vlastiti jezik. Jer, to je jedini način da zaustavim riječi.  I u njima nadu.

U obližnjem kafiću, u kojem sam u tom toplom siječanjskom danu, nakon razgovora o terapijskoj moći književnosti i neočekivanom dolasku pisaca po stručnu pomoć, poželjela popiti pelinkovac, razlijevao se ugodan pjevačev glas. Odnedavno sam o tom sjajnom glazbeniku, upoznavši ga u ukusno uređenom uredu salona automobila, počela govoriti i kao o dobrom čovjeku. A to mi je, u mom sistemu vrijednosti, jednako važno koliko i sama činjenica da je jedan od najvećih u svom poslu. Njegov talent i predanost svakoj noti mogu biti zaustavljeni pred nesavladivim zidom koji je za naše genijalne glazbenike izgradio manje talentiran europski svijet stručnjaka,  ali  taj svijet nema pojma od kojeg se materijala gradi dobrota duše koja je u stanju ispisati snažne stihove i naznačiti povisilice na pravim mjestima. Da bi se pjesmom lakše uspinjalo stubama.

I onda je konobarica učinila nešto o čemu se trudio govoriti i psihoterapeut. Pojačala je radio. I ja sam po zna koji, ili zapravski možda prvi put, jasno čula Činim pravu stvar, ne spominjem te ja.  Čula sam sasvim običnu izjavnu rečenicu, magičnu u svojoj postojanosti. Od tog trenutka počela sam o Činim pravu stvar govoriti kao o svojoj životnoj himni. Sebi samoj, ali i javno. Nadala sam se da će i onaj koji zna zbog čega toliko volim našu rijeku, tu moju izjavu negdje pročitati. I da će ga barem na trenutak zaboljeti. Kao što je boljelo mene dok sam u trenirci s Arizone gledala kako se on, velik u očima mnogih, a ipak najveći u mojima, usitnjuje na kraju ulice koju sam isto htjela zvati našom. U pjesmi je  bilo sadržano baš sve; i nada u moguće novo čudo i priznanje te nade, i razumijevanje za grubo izgovorene riječi i psovke u nemoći, i nepodnošljiva tišina u kojoj se dvoje ljudi ne može prepoznati, i  priznanje da ljubavnici ipak mogu govoriti različitim jezicima. I onda kad im je materinji jezik zajednički. 

Po dolasku u stan, ispisala sam kantautorove riječi, spremila ih na disketu i otrčala u prvu kvartovsku printaonicu. Zamolila sam mladog momka da mi stihove isprinta u formatu A3. Odgovorio mi je da u toj veličini ima samo papir narančaste boje. Pristala sam. Vrisnut će u mojoj zelenoj sobi.

Činim pravu stvar, ne spominjem te ja – stajalo je u većem fontu, i u podebljano.

Iznad radnog stola – kroz sve ove godine – blijedila su slova s narančastog papira.  Soboslikari su me gledali u čudu kad sam im govorila da ću papir, nakon što oni obave svoj posao, vratiti na isto mjesto. Odmahivali su rukom i šaptali: Vi pjesnici, baš ste čudni… I tvrdili su da papir uopće više nije narančast. I bili su u pravu. Samo što mi nisu rekli ima li nestala narančasta boja neko svoje ime. Nisam željela isprintati novi list. Nisam htjela intervenirati u jedan trenutak, jer nisam bila sigurna da bi pjesma bila jednako ljekovita i da je ispisana nekoliko dana, ili samo sati, poslije. Novi list, novi print, nova boja, to više ne bi pripadalo meni. I ne bi moglo liječiti pogrbljena ramena.

Na jednom susretu s autorom pjesme poželjela sam mu sve ispričati, poželjela sam mu se zahvaliti. Odustala sam jer sam se plašila da ću previše nalikovati na žene koje u kameru, prije samog početka koncerta, tom istom glazbeniku priznaju da su se uz njegove pjesme prvi put zaljubile, ili da su uz njegovu pjesmu otplesale prvi svadbeni ples. Moje bi priznanje išlo u drugom smjeru i bilo bi neobičnije. Bi li mi, uostalom, autor i povjerovao? Jer, nakon tisuća i tisuća pročitanih stranica o tuđim životima, kako to da samo nekoliko stihova i jedan – kad bi bio  izvađen iz  konteksta – sasvim lak rečenični niz, uspijevaju umiriti život jedne žene i njezino neprekinuto međuvrijeme pretvoriti u pravo vrijeme. Ne znam kako, ali uvjerila sam se  da mogu.

Danas se s tom mojom tvrdnjom, nakon koje sam počela brojiti godine i primjećivati sunce u siječnju, slaže i onaj koji je teško disao spuštajući se stepenicama zgrade u kojoj još uvijek stanujem. I u kojoj sve češće podižem rolete. Nedavno sam maknula i stihove iznad radnog stola. Slova su se ionako samo naslućivala. Pojelo ih je vrijeme. Uspjela sam ih ipak spasiti od zaborava. Učinila sam ono najvažnije, učinila sam pravu stvar za sve žene koje ženama tek postaju.

A himne se – ako su istinski naše – ionako moraju znati izgovarati naizust. Pa,  Kome noć, a kome dan.