Mjesto za glavnim stolom

U posljednje vrijeme prepoznajem sve veći nemir pri interpretaciji autobiografskih djela. Nelagodu u prihvaćanju definicije te književne vrste osjetila sam prije otprilike pet godina. Dogodilo se to na tribini koju je književni podmladak Matice hrvatske organizirao na temu autobiografije.

Kao autorici knjige “iz vlastita života” organizatori su mi ponudili sjedalicu u drugom redu. Središnji stol ostao je rezerviran za “čistu” teorijsku misao. Nekoliko sam puta tijekom rasprave, baš poput bojažljiva đaka, onog u čije znanje učiteljica redovito sumnja, htjela podići ruku i reagirati iskustvom prakse. Na trenutke sam namjeravala ustati i povišenim tonom upozoriti da je baš sva literatura, neovisno o kojem je žanru riječ, napisana “iz života”, da je sve autobiografija, pa čak i onda kada nam se glavni lik, autor i pripovjedač ne pojavljuju u jednoj osobi. Kao čvrst dokazni materijal, prilog svojoj tezi, namjeravala sam spomenuti novinarku Alenku Mirković i njezin roman “Glasom protiv topova”, koji je 1997. nagrađen nagradom “Gjalski” za najbolju prozu godine, iako su  svi opisani događaji i likovi stvarni, a ne izmišljeni. Međutim, nikoga posebno nije zanimala činjenica da se slaganjem vjerodostojnih podataka može napisati djelo koje se doima kao čista fikcija.  A u Alenkinu istinitost nije trebalo sumnjati, jer ona nije govorila samo u svoje ime, nego i u ime svih svjedoka vukovarske nesreće. Kako je razgovor odmicao, sve sam snažnije osjećala potrebu uzeti u ruke svoju, uvjetno rečeno, autobiografsku prozu i u njoj stvarne događaje podcrtati crvenom, a one koje sam izmislila zelenom olovkom. I takve stranice pokazati kolegama teoretičarima. Međutim, odustala sam i prešutjela oba primjera. Alenkin sam, svojim viđenjem odnosa autobiografije i romana, obradila sa studentima, a za podvlačenja moga teksta pobrinuli su se moji bližnji. Čitali su priče svoje rođakinje i međusobno ih komentirali. Uzaludno sam im pojašnjavala kako nisam napisala stvarni prikaz svoga djetinjstva i sazrijevanja i kako je u knjizi prisutno moje viđenje događaja i osoba uz koje sam sazrijevala. Najstariji stric upozorio me “da je onu jabuku što dozrijeva krajem lipnja posadio on, a ne moj lijeni ćaća”. Bio je nemalo iznenađen kad sam mu odgovorila da to znam, ali da sam željela svoga oca učiniti zaslužnim za najljepše mjesto u bakinu dvorištu. U hladu petrovke sjedila sam, kad bi me iz Slavonije doveli na ljetni raspust, u društvu svoga mlađega brata i dviju sestara i pripovijedala im priče. Prestajala sam pričati na najzanimljivijim mjestima, uz obećanje da ću, ako mali slušatelji budu dobri i poslušni, nastaviti sutra u isto vrijeme. Tek sam na studiju književnosti, kad su mi usputno spomenuli  Zagorku, zaključila da sam još kao djevojčica bila sklona romanu-feljtonu. Ali ni na jednom ispitu nisu me upitali za naslov djela u kojem se tematizira “najstarija među njih četvero”, ona kod koje se nastavak pripovijedanja temelji na ucjeni. Željela sam pojasniti stricu kako mi je u toj sentimentalnoj slici bio potreban otac heroj, otac koji je svojim rukama posadio jabuku pod kojom su uživala njegova djeca. Osjetila sam da ne prima moju ispriku i bilo mi je žao što se ne udubljuje u razloge moje umjetničke obrade. Tješila sam se činjenicom da njih razumiju moji čitatelji i da se u lažnim događajima prepoznaju jednako kao i u onima na koje stric nije imao primjedbe. Na sreću, u književnosti ipak odlučuje čitatelj odvojen i od autorove biografije i  suvremene teorijske misli.

        Danas sam sve uvjerenija da je na onu Matičinu raspravu trebalo pozvati i jednog običnog zaljubljenika u literaturu. Možda mu je i struka unaprijed trebala darovati nekoliko novih knjiga i zamoliti ga da ih za tu prigodu pažljivo pročita. I on bi, slutim, mjesta čiste “izmišljotine” katkada prokomentirao riječima: T”ako sam se prepoznao u tim pričama. I meni se dogodilo isto”. I bio bi to i te kako velik kompliment upućen piščevoj moći uvjeravanja. Meni su kao autorici, priznajem, takvi trenuci najdraži. I upravo se zbog njih, želim li biti iskrena, odazivam na književne susrete.

         A ipak, dogodilo se da nekoliko puta moram odgoditi odlazak u križevačku knjižnicu. Do posjeta je došlo tek deset mjeseci nakon objavljivanja romana “Bilješka o piscu”. I bio je to možda pedeseti u nizu razgovora na koji su me pozivale ljubazne knjižničarke, ponajviše iz naših manjih gradova, mjesta koja radije nazivamo provincijama. Odlasci među tamošnje čitateljice postali su mi još draži otkako su mi i ozbiljna kritičarska pera počela zamjerati predano posvećivanje ljubavnim temama smještenim “ni u selo ni u varoš”. Kao da su zaboravili da i u njima odrastaju i sazrijevaju žene čija ljubavna htijenja, makar ona bila bolesna i iscrpljujuća, nisu ništa manje zanimljiva od ljubavnih zavrzlama u koje upadaju stanovnice metropole. I da su ljubavni trokuti jednako zamršeni i u Zagrebu i u Vinkovcima i u Križevcima.

      Učinilo mi se da je djevojčica, koja mi je prišla nekoliko minuta prije ravnateljičina uvodnoga slova, osmoškolka. Zamolila me da nakon književnog susreta odvojim nekoliko minuta za nju. Zatim je sjela u drugi red i sve je vrijeme na neki čudan način odvlačila moju pažnju. Odgovarajući na brojna pitanja svojih križevačkih čitateljica, osjetila sam da mi misao istodobno gradi priču koja počinje rečenicom “Takvu sam djevojčicu trebala posvojiti”. Trudila sam se gledati posjetitelje lijepe dvorane, a pogled mi je bježao prema plavokosom biću čije ime još nisam znala. Te večeri nisam vodila računa ni o kreativnosti svojih posveta. Dogodile su mi se čak i one uobičajene nesimpatične formule “Poštovanoj gospođi, toj i toj, srdačno, Julijana.” A sve zbog toga što sam žurila što prije započeti obećani razgovor. Kad sam dala i svoj posljednji potpis, djevojčica mi je prišla govoreći: “Nisam čitala vaše knjige, ali sam došla samo zbog toga  da vam kažem koliko sam bila ponosna kada sam svoje prezime vidjela na plakatu za vaše književno veče”. Na moj nimalo maštovit upit “Odakle si?”, odgovorila je: “Iz Bosanske Posavine”.  Dok sam gledala njezino lice, koje je, u pažljivijem promatranju i s manje udaljenosti, ipak upućivalo na srednjoškolsku dob, pomislila sam da je s roditeljima izbjegla tijekom rata i da sada i njezin otac u jednoj maloj križevačkoj gostionici mašta o jabuci iz svoga dvorišta.  Ali ona, koja mi je priznala da nije čitala moje knjige, prepričavala je, govoreći o sebi, drugi dio moga romana. Ponavljala je priču koju sam napisala godinu prije, spominjala djevojčicu koja ne zna za svoje roditelje, biće koje se povlači po domovima za nezbrinutu djecu i noću se zaigrava gledajući sjene vlastitih prstiju po stropovima. Umjesto Jane iz romana, one koju sam nazvala po sebi, oduzevši joj prva četiri slova pravoga imena, plavooka djevojka prezivala se prezimenom u kojem se i sama jedino osjećam sigurnim. I dolazila je, kako pjesma kaže, iz nekoga mog kraja.

       Tog svibanjskog kasnog poslijepodneva, uoči Dana grada Križevaca, život je ponavljao literaturnu matricu. Napustila sam Križevce s novim dvojbama. Ostavila sam Paulu Matanović koja još nije znala da će u poklonjenoj “Bilješci”, odluči li je pročitati, iznova osjetiti ono što ona zna puno bolje od mene: svu gorčinu ostavljenoga djeteta. Krenula sam prema Zagrebu, u kojem sam sljedećega jutra, prema davno planiranom rasporedu, pred studentima analizirala prozu Irene Vrkljan. Trudila sam se govoriti o  prepoznavanju unutar teksta, prebacujući pojam autobiografije u naručje čitatelja. I tada se iznova potvrdilo ono o čemu sam na onoj tribini željela svjedočiti. Izgovarajući rečenice knjige “Svila, škare,” zamuckivala sam. Nije mi pomoglo ni to što ih odavna znam napamet. “Odrasti, to je pitanje protusile, zapisuje autorica, pitanje vlasti. Ja sam to shvatila kasno, željela sam se prilagoditi i rasla sam zbog toga polako”. A Paula je odjevena u pamuk, koji za razliku od svile detaljnije otkriva figuru, narasla brzo, izvan hlada bakina dvorišta i daleko od svojih bližnjih. Bila je već žena s licem djevojčice, licem spremnim da posumnja u sve definicije što se nude na ozbiljnim književnim raspravama. I ako se jednoga dana na jednoj od njih ono pojavi pa me optuži za preslikavanje njegova života, pitam se hoće li se netko od sudionika usuditi na dnevni red postaviti temu o odnosu života i literature. Ili će se većina kolega, poput moga pedantnoga strica, zadovoljiti pronalaskom barem jednog mjesta koje svjedoči o autorskoj “izmišljotini”. Neovisno o ishodu, blago se nadam da će organizatori ponuditi Pauli, tom važnom svjedoku, mjesto za glavnim stolom. I da će pred njom stajati pločica s našim prezimenom.

(tekst iz knjige “Kao da smo otac I kći”, Zagreb 2003.)