Život je kao juha puna dlaka, ali je svejedno moraš kusati

Jednom sam sanjala kako promoviram književni leksikon.

Sve se zbivalo u  dvorani nalik na lijepu Preporodnu. Stotinjak stolica presvučenih smeđom kožom zauzeli su hrvatski pisci, jedni uzvanici svečanosti. Živi i mrtvi. Uz mene, za središnjim stolom, sjedili su moji fakultetski profesori, oni čije su titule ojačavale leksikon i laskale mu na mjestu rezerviranom za potpise recenzenta, garancijske listove znanstvene vjerodostojnosti novog nakladničkoga projekta. Osjećala sam veliku tremu i strah. I imala sam zašto. Samo sam ja u tom trenutku  znala da sam kao urednica nezaobilaznog djela, tiskari poslala posve drugi sadržaj. Konačni abecedarij i sve objektivne natuknice napisane po zakonima struke, toliko puta lektorirane, korigirane, redigirane zanemarila sam, a kao konačnu verziju podvalila tekstove koje su pisci, trudeći se poštovati zadani žanr, pisali sami o sebi. Vjerojatno po mojoj tajnoj narudžbi. San se, međutim, u te detalje nije želio upletati. Sanjana neugoda razlijevala se spavaonicom u koju sam u posljednje vrijeme redovito ulazila nagovorena pojačanom dozom sedativa. Ujutro sam plahtu pronašla na podu, pokrivač zgužvan na rubu kreveta. Kako li je jastuk dospio u kupaonicu, nikada si nisam ni pokušala razjasniti. Bio je vlažan, s nekoliki nalijepljenih vlasi moje duge crne kose, učvršćenih baš na mjestu na kojem je očeva majka, tko zna kada i uz koju dioptriju, ljubičastim svilenim nitima izvezla prvo slovo moga imena.

Te tvoje dlake, počeo je govoriti moj muž u godini na čijem će se kalendarskom kraju, baš on, pretvoriti u papirnati opis moj bivši muž. Još neko vrijeme tvrdoglavo neću pristati vjerovati da supružničko korištenje imenice dlaka umjesto imenice kosa može biti kristalno jasan signal nadolazećih bračnih potresa. Odbijala sam, sumnjala sam; samo zbog toga što o tome ništa nije svjedočila literatura koju sam oduvijek voljela više od lijepe stvari koju olako ukrašavamo nazivom život. A možda sam ipak o velikim temama čitala u vrijeme kad one nisu doticale stanice moga tijela. Veliki je grijeh djevojkama pojedine knjige davati na čitanje  u nezrela vremena, mogla bi glasiti prva od deset zapovijedi čitateljskih.

San je zasigurno, u površnijim tumačenjima, bio rezultat mojih nemira zbog kašnjenja u pisanju natuknica za jedan tada stvarni i prvi leksikon hrvatskih pisaca. Proučavati djela i činjenice piščeva života bez upisivanja ijednog slova u kojem bi se mogao prepoznati sastavljačev odnos prema zadanom predmetu, podrazumijevajući je imperativ na putu prema konačnoj književnopovijesnoj pravednosti. Uz dodatak: Ne pitati se nijednog trenutka koga je pisac volio, za kim je plakao i tko ga je napuštao u mjesecima dok je on slagao nacrt romana koji će promijeniti sliku jednog čitavog stilskog perioda nacionalne mu književnosti. Ali, što je pisac poštovao iz književne baštine i tko je na njega poetički utjecao to su – za razliku od spomenutih –  jakim zelenim svjetlom propuštena pitanja. Nazivaju ih književno relevantnim, ali isključivo pod uvjetom da na njih ne odgovora pisac sam i da poetički utjecaj dolazi od ovjerena i diplomom priznata imena. Estetske procjene piščeve ljubavnice, žene koja je, iščekujući rijetke muškarčeve dolaske pročitala knjižni fond oveće narodne knjižnica, za povijest moraju ostati anonimne. Da ne bi uzdrmala temelje i armaturu struke, unatoč tome što je svima, pa i struci samoj, jasno da je njezina lektira odavna postala i njegova.  

Pisac smije ocjenjivati svoje kolege, svoje prethodnike, smije biti u prosudbenim povjerenstvima za dodjelu književnih nagrada, smije pisati i književne kritike, smije davati skraćene književnopovijesne preglede i ima pravo posjedovati znanstvene titule. Međutim, pisac ne smije imati mišljenje o stvarima o kojima sam piše.  Mogu ga o tome pitati, može on i osjećati  potrebu  na to odgovoriti, može se to objaviti i u najuglednijem glasilu struke, ali za njegovim rečenicama neće posezati sastavljači objektivne natuknice. Prepuštajući se takvim priznanjima, počinjem svoju odsanjanu priču  – u kojoj su se likovi itekako pravilno rasporedili – interpretirati kao naivnu nadu da ću jednoga dana, u nekom lokalnom leksikonu objavljenom u gradiću na čijim sam sokacima napravila prve korake, uz svoje prezime i ime, pročitati i sljedeću rečenicu: „1990. njezin će se odnos prema književnom tekstu i literaturi, prema vlastitu priznanju ponavljanom u svim razgovorima,  promijeniti  u trenutku kad joj  Zlatko Crnković, urednik biblioteke hit i književni prevoditelj, pošalje na recenziju roman Juliana Barnesa, Flaubertova papiga.“ Bio bi to podatak točniji i od podataka vezanih uz datum  i mjesto  moga rođenja.   

Svoj prijevod romana kojim će započeti svjetska slava suvremenog engleskog pisca Juliana Barnesa, Zlatko Crnković poslao mi je, slutim, poznajući način na koji sam tih godina, kraja osamdesetih prošloga stoljeća, pisala o proznim štivima. Ne gledati ni lijevo ni desno, ne pitati se ništa o piscu, o njegovim strahovima i potrebama, uspostavljati samo intertekstualne veze  površinskih tematskih slojeva između novog i starijih djela (čime svjedočimo vlastitu obaviještenost),  ali ni pod koju cijenu ne ulaziti u dubinske titraje i vapijuće sličnosti…, bile su samo neke od preporuka kojima sam tada nastojala udovoljiti. Ljubav nije smjela imati ništa s ozbiljnim interpretacijama. Nije se smjelo priznati da su bore lica jednog literarnog junaka jedine muške crte koje jutrima nazirem u kupaoničkom ogledalu; dok moj muž sagnut broji kose popadale na kvalitetnu talijansku keramiku. Flaubertova papiga našla se pred očima pravoga recenzenta, vjerovao je Crnković. Žanrovska složenost romana, mijenjanje diskursa u svakom pojedinom poglavlju, tema potrage i tumačenja djela velikog pisaca, detalji vjerodostojne biografije, predstavljali su mjesta podatna za preciznu teorijsku književnu analizu koja je nagovarala na izostavljanjem vlastitoga ja.

I na takvom tekstu, čija bi složena struktura iscrpno podnijela i nekoliko doktorskih teza, pokleknula je čitateljica do tada uvjerena kako baš nijedan roman ne može nadvisiti umnost modernih teorijskih misli. Izražajni sustav se jednostavno iscijedio pred veličinom priznanja autorskih poteza i lutanja.

Temeljna pitanja odnosa pisca prema djelu obložila su se tekstualnom folijom izrađenom najrazličitijom govornim i pisanim formama (leksikon, priča, znanost, kritika, komentar). Roman je, baš kao i život, želi nas uvjeriti Barnes, uvijek mješavina žanrova. U umjetnosti sve ovisi o izvedbi, citiram sjećanjem, priča o gnjidi može biti isto tako lijepa kao i priča o Aleksandru. Ili to može biti ista priča, dodajem. Kroz govor pripovjedača zaljubljenika u djelo klasika i klasika samog, želim (ja – Julian Barnes) pridodati nešto kožom pisca, a ipak sasvim neprimjetno i iz druge ruke, želim naznačiti moguće promašaje tuđih interpretacija, pokušavam nebitno predstaviti bitnim, nastojim ispovjediti predanost pisca tekstu i dijagnosticirati naše autorsko sljepilo za sve bližnje koji diše uz nas. Tko ima pravo čitati, jesam li zadovoljan kako čitaju mene, jesam li ikoga volio kao što sam volio djelo pisca umrlog puno prije nego što su mene, u nekoj bolnici, proglasili rođenim? Flaubertova papiga imala je snagu osloboditi ljubav prema tekstu, posumnjati u original, u kronologiju života, u čvrstoću spomenika postavljenih u ime nekoga a u čast onima koji su proslavili riječ, razotkriti čitatelja i pisca, razotkriti kritičara i njihovu mržnju na osobnost pisca, uspjela je opisati posljedice koje književni tekst može ostaviti u životu čitatelja. Čitatelja možeš promijeniti, ali istovremeno moraš i razumjeti da se u njemu dok čita – ili u njemu dok piše –  za prevlast uvijek bore najmanje dvije priče; ona osobna i ona pripovjedačeva. U Flaubertovoj papigi detektirane su čak tri; jedna o Flaubertu, druga o pripovjedačevoj ženi Ellen, a treća pripovjedačeva osobna. I kao što to obično biva u iskrenih kazivača, govornik je daleko više znao o Flauberovim mukama nego o bolestima svoje žene.      

Barnesov pripovjedač govori o Flaubertu, na način na koji bi Barnes sam želio komentirati sebe (Ja sam samo književni gušter što se povazdan grije nad velebnom suncu ljepote. Eto, to je sve.) A jedna se čitateljica upisuje u Barnesovu Flaubertovu papigu da bi kroz njegove rečenice osigurala snagu da javno prizna svoje udvaranje tekstu, i da mu kaže ne samo da prema književnosti osjeća ljubav nego da u nju i vjeruje.

Rečenica U trenutku kad naslućuješ da previše toga unosiš u neku priču, osjećaš se najranjiviji, osamljen, pa možda i glup, pristaje biti startna crta novog pristupa čitanju drugih, a ona poput Najbolji život za jednog pisca je život koji mu pomaže da napiše najbolje knjige koje može napisati, postaje tolerantni savjetodavac za svaki razgovor o biografijama pisaca.

Flaubertova papiga nudi se i kao podloga razmišljanju o sebi kao autobiografskom štivu. Sve je, čak i historija, literarni žanr, zašto to ne bi bio i govor o drugom piscu iskazan kroz nekoliko prijenosnih narativnih zupčanika. I čitanje Flaubertove papige postaje govor o osobnom životu, kolikogod taj život  grozan bio. Život je kao juha puna dlaka, ali je svejedno moraš kusati, podvlačim, po ne znam koji put. Sada se samo još pitam: Bi li se sa životom, ili možda s pričom koja je njemu darovala smisao, ipak nešto dogodilo da je umjesto imenice dlaka stajala imenica kosa?    

33+