Ukradeni snovi

Zastarjelost književnih termina

Na svečanim dodjelama književnih nagrada najčešće sjednem negdje sa strane. Sretna sam kad se ispred mene nadu autoritativna, široka leđa koja me u potpunosti uspijevaju sakriti od pogleda lica okrenutih nasuprot dvorani urešenoj cvijećem, rodbinom, prijateljima, suradnicima i moćnim predstavnicima medija. I tada krenem maštati. Uvijek na istu temu: Kako bi književno stvaralaštvo nagrađenoga autora komentirao pisac čije ime nagrada nosi?

Sigurna sam da bi se Antunu Gustavu Matošu svidjelo što njega dodjeljuju upravo najboljem književnom kritičaru godine, ali ne znam kako bi reagirao kada bi čuo obrazloženje prosudbene komisije koja se jednoglasno složila kako nagrađenik, ili nagrađenica, pripadaju dominantnoj, točno imenovanoj stilskoj formaciji, kako se kod njih nepogrešivo može razdvojiti kritičarski od pripovjedačkoga ili pjesničkog diskursa te kako im je kritika objektivna i ne bježi u literarizaciju. Pretpostavljam da bi se malo razljutio i prvoj osobi do sebe prišapnuo: Svaki umjetnik mora da je ponajprije u duši svojoj pjesnik.

Jer, Matoš je kao umjetnik impresionist čvrsto vjerovao – o tome je, uostalom, izravno govorio i svojom literarnom praksom to potvrđivao – da ne može biti granice između, uvjetno rečeno, pravoga autorskoga i kritičkog rada, da su njegove i književne i likovne, kao i glazbene prosudbe podređene otkrivanju i traženju nemira vlastitih intimnih preokupacija. Iz svih tekstova, neovisno koji im žanr književni teoretičari pridruživali, probija Matoševa osobnost, snaga autora koji je neskriveno u svoje rečenice upisivao osobnu fotografiju, a svojom ispoviješću brisao granice između književnih rodova i vrsta. Isto tako, čitatelj može prepoznati i njegove sumnje upućene prema čvrstom, historijskom pristupu književnoj povijesti, onom u kojem se točno zna kada je započeo, a kada prestao realizam, koji je tekst smijenio jednu, a otvorio vrata nastupajućoj stilskoj formaciji. I dok će se u njegovim tekstovima zamjećivati neskrivena šetnja iz jednog u drugi žanr, dok će čitatelj s lakoćom prepoznavati stalna mjesta, tu istost i sličnost pojedinih rečenica putopisa i novele, kritike i polemike, svoju nevjericu prema dotjeranoj povijesti – u kojoj je svakom vremenskom razdoblju poklonjen i poetički termin – Matoš će priznati u članku Zastarjelost literarnih termina (objavljenom u »Narodnim novinama«, 27. ožujka 1909.; u godini u kojoj su se pojavile Umorne priče i, između ostalih, i pjesma U travi). Svoje dileme vezat će i uz europsku i hrvatsku književnost: Kakva je razlika između naturalizma, verizma i realizma? Gdje prestaje romantika, a počinje misticizam i simbolizam? Nije li Leconte de Lisle istodobno i realist, romantik i klasik, a Baudelaire i Poe romantik, mistik, naturalista i čist »estet«, »artist« kao Keats i Flaubert? Ne postoje li sve te formule tek u glavama estetičara i kritičara, dok ih u književnosti, u stvarnosti skoro i nema? Naš Botić i Franjo Marković su romantici, a ima li različitije poezije od njihove?

Vječno nemirni duh

Usprkos tomu što se sam Antun Gustav Matoš borio protiv svrstavanja književnih pojava u periodizacijske pretince, njegovo ime i njegovo književno djelo predstavljaju nezaobilaznu činjenicu u usustavljivanju naše nacionalne književnosti. Pojava Matoša, tog, prema riječima književnih povjesničara, vječno nemirnog duha (rođen je 13. lipnja 1873. u Tovarniku, u Srijemu gdje mu je otac u to vrijeme učiteljevao), poklapa se s početkom hrvatske moderne (1892. Matošu u »Vijencu« objavljuju novelu Moć savjesti).Nemirna biografija odvest će ga iz Zagreba (grada u koji je zbog očeva premještaja došao navršivši dvije godine) prema Beču (gdje pokušava studirati veterinu), vratiti ga nakon toga u Hrvatsku (iz čije vojske dezertira 1894.), zatim odvesti prvo u Šabac, iz Šapca u Beograd, u kojem će se zadržati tri godine. Matoš – čelist – novinar i literat, iz Beograda, preko Beča i Münchena otići će u Ženevu, a iz nje u Pariz. U Parizu ostaje pet godina (od 1899. do 1904.) i piše najznačajniji dio svoga proznoga opusa. Taj trenutak Matoševe biografije prelijeva se u značajan trenutak nacionalne književnosti. Možemo reći da je naše izravno povezivanje s kulturom Europe vezano uz stvaranje osebujnoga Matoša. Pretpostaviti je sljedeće: da se tih godina Matoš nije našao u Parizu, osnovne tendencije simbolizma bile bi kod nas prihvaćene puno površnije, slično sudbini svih moda i dominanti koje stižu iz druge ruke. Ali, u srcu simbolističke i parnasovske poezije, u susretu s Baudelaireom, Matoš je osjetio i svoj literarni poziv. Poetski iskaz ima magičnu snagu, on je sredstvo za iskazivanje svih naših nedoumica i pobuna. S tim saznanjem i s takvim pogledom i vjerom u čarobnu moć riječi, Matoš se iz Pariza vraća u Beograd. Godine 1908., nakon trinaestogodišnjega izbivanja, dolazi u Zagreb. U gradu koji je, iz daljine gledan, izazivao podjednako autorov spontani zaljubljenički uzdah kao što je predstavljao i izvorište njegove polemičke iskrice, umire 17. ožujka 1914. godine. S nenavršenom četrdeset i jednom godinom ostavio je iza sebe dvadesetak knjiga. Znatan dio u rukopisu. Pjesme, kritike, feljtoni, putopisi, novele, polemike, kao i jedan dramski pokušaj (Malo pa ništa)svjedočile su o Matoševoj radinosti, sveprisutnosti, temperamentu i talentu.

Zajedničko pravo na izbor

Jasno je da književno djelo Antuna Gustava Matoša, možemo to ustvrditi nakon što su 1973. godine objavljena Sabrana djela u dvadeset knjiga (kritičko izdanje u pripremi Dragutina Tadijanovića), nije u potpunosti cjelovito i dorečeno. Pojedini tekstovi mogu posvjedočiti o manje sretnijim autorskim danima. Međutim, nekoliko putopisa, novela, feljtona, pjesama, polemičkih bisera i kritika predstavljaju sam vrh naše nacionalne književnosti. Matošev opus postaje i dokaznim materijalom svakom mudrom zalaganju u procesu koji bi hibridnim žanrovima dao pravo na ravnopravan suživot među čistim žanrovima. On potiče na rad autora koji nije spreman presvlačiti kostime da bi književnu kritiku pisao u jednom, a roman u drugom odijelu, odobrava mu njegovu želju za istodobnim djelovanjem u različitim književnim područjima, svojim promišljanjima vezanim uz povijest književnosti i njegove periodizacijske termine predstavlja se kao pravi sugovornik u novim raspravama o književnoj dijakroniji. I što je možda najvažnije, Matoševo djelo svjedoči da se velikim može postati i zbog ljepote koja, statistički gledano, izbija iz brojčano manjeg dijela napisanih radova.

Odaberemo li od ukupno osamnaest tekstova uključenih, primjerice, u knjigu Umorne priče samo tri te ih proglasimo antologijskima – a to Lijepa Jelena, Balkon i Cvijet sa raskršća,po mom sudu, doista jesu – onda takav podatak može biti poticajan mlađim čitateljima. Oni će nakon našega prijedloga, pretpostavljam, potražiti i druge, ovdje neuključene novele. Možda će čak poželjeti Lijepu Jelenu zamijeniti Osvetom ogledala. I bit će u pravu. Jer, svaki je izbor osoban. Matoš bi se u tome složio i radovao bi se mladenačkoj sumnji u književni ukus svojih profesora. I bilo bi mu drago kada bi se netko od nas, prolazeći krajevima koje je taj Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem,opisivao i razumijevao, prisjetio, zagledan u ljepotu naših krajeva, što je o tim istim prostorima govorio književnik čijom se prvom objavljenom novelom, istaknuli smo već, otvara period Hrvatske moderne i čijom se fizičkom smrću isti period zatvara. Gledati zbilju i pri tome dovoditi u sjećanje rečenice pisaca koji su, prije naše šetnje, tu istu zbilju literarizirali, potom u sve upisivati i svoj komparatistički komentar, put je kojim se osigurava trajnost literature. Prepoznatljiv pejzaž, oživljeni likovi romana, usvojena biografija autora, u svakog istinskoga kritičara i čitatelja postaje i dijelom njegove osobne priče. O takvom pristupu svjedoči Matoš u svom zapisu naslovljenom August Šenoa: Skrenuli ste prema Strossmayerovu šetalištu odakle vidite onaj drugi Zagreb-grad što se pružio »kao mlad junak«, a u daljini sopi željeznica »kao veliki ognjeni zmaj«. Prošli ste šetalištem lijevo i zaustavili se na najkrajnjoj točki, odakle vidite Kaptol. Eno čete idu prema Krvavom mostu. Nekoje lete iz Nove vesi, i ondje će se dolje svi sukobiti s Gričanima. Trublje trube, zvona zvone, zvekeće oružje, vika, buka. I dok vam prošumi u ušima sva »kletva«, onda – onda opazite gdje ruše Bakačevu kulu, ne Gričani, ne vojska, već naši današnji radnici. Ruše ju mirno: kamen po kamen. I vratite se zbilji, sadašnjosti.

Pjesnički tematski krugovi

Motivom željeznice koja u priči o velikom Augustu Šenoi, u daljini sopi Matoš će, prepoznajući posljednje dane svoga života, završiti svoje pjesničko stvaranje (posljednji stih antologijskoga soneta Notturno,objavljenoga u »Savremeniku« u travnju 1914. glasi: Željeznicu guta već daljina).Konačno nestajanje vraća pjesnika sonetu Utjeha kose (1906.), u kojem je u osjećaj boli bila utkana nit nadanja (Samo kosa tvoja još je bilo živa / Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva). Između »ljubavi cvijeća« iz Notturna i»idile cvijeća« iz Utjehe kose stavljen je znak jednakosti. Ljubav, nestajanje i cvijet, predstavile su se ponovno, kao na samom početku propitivanja forme soneta, ključnim riječima Matoševa govorenja. I ne samo pjesničkoga. Cvijet kao simbol idealne ljubavi i sklada javljao se već prije, u novelama Balkon (1902.) i Cvijet sa raskršća (1902.). Ponajbolje Matoševe intimno-ljubavne pjesme (Utjeha kose, Živa smrt (1907.), Djevojčici umjesto igračke (1907.)) svjedoče o ljubavi kao velikoj boli, sukobljuju stvarnost i snove na isti način na koji su se snovi i stvarnost, vjera i razočarenje sukobljavali u susretu predivne imaginarne žene na balkonu i čovjeka iza nje (Balkon),na način na koji je trčanje za srećom, za cvijetom što simbolizira ljubav dotaknulo okrutnost realnoga života, stvarnost koja sve uspijeva ubiti (Cvijet sa raskršća).

Osamdesetak Matoševih pjesama (39 uvrštenih u zbirku Pjesme,objavljenu tek 1923. godine, ostale objavljivane po periodici) karakterizira širok tematski svijet. Prema lirskim temama i motivima mogli bismo ih, kako se to uostalom i činilo u dosadašnjim interpretacijama, žanrovski razvrstati u sljedeće skupine: već spomenutu intimno-ljubavnu poeziju, zatim pjesme u kojima dominira opis pejzaža i ugođaja (Jesenje veče,1910., Notturno)te pjesme patriotsko-socijalne tematike (Zvono,1909.) Osjećaj za formu, posebno soneta, Matoš je doveo do savršenstva. Iz njegovih najboljih pjesničkih tekstova izbija muzikalnost, sklad boje, mirisa i riječi, taj osjećaj za sinesteziju koja se u našoj literaturi najčvršće povezuje upravo s Matoševim stvaralaštvom.

Pripovjedački tematski krugovi

Pripovjedački opus (Iverje,1899., Novo iverje,1900., Umorne priče,1909.), koji je prethodio pjesničkom radu, već se standardno dijeli u dva tematska kruga. Prvi, nazvat ćemo ga stvarnosni,ili proza iz tzv. zagrebačko-provincijskog tematskog kruga, tematizira zbiljske, domaće junake, one s kojima se autor sretao. Drugi krug možemo imenovati kao bizarni. U njegovu su središtu lica čudesnoga, fantastičnoga, nedodirljivoga svijeta. Nije riječ ni o kakvim pripovjednim fazama, prijelazima iz jednoga modela u drugi, nego je istodobnoj autorovoj želji za propitivanjem različitih stilskih mogućnosti, želji za brisanjem žanrovskih granica i preciznosti. Primjerice, novela Nekad bilo sad se spominjalo (»Novo iverje«, 1900. godine, u njoj je objavljena kajkavska pjesma Hrastovački nokturno),prepuna autobiografskih sjećanja iz Pariza na mladenačke dane proživljene u staroj kuriji nedaleko od Zagreba, temeljena je na impresionističkom doživljaju pejzaža i u predloženim podjelama uključuje se u prvi tematski krug, baš kao i novela Pereci, friški pereci (prvi put tiskana u časopisu »Brankovo kolo«, 1897. godine). U njoj odnos dvoje mladih prerasta u simbol, ili, kako bi to istaknuo Ivo Frangeš, u opći poetski ditiramb snazi i mladosti, ljubavi uopće. Spomenuti veliki povjesničar književnosti predlaže da se cjelokupna Matoševa pripovjedačka proza promatra u dva aspekta. Prvi se povezuje s Matoševim vlastitim doživljajem svijeta i života,a drugi s literarnim postupcima kojima je umjetnički kreirao svoje opsesije. Frangeš ih povezuje na sljedeći način: Kad polazi (Matoš, op. J. M.) od realnosti života, obično stvara anegdotu, u formi sličnu feljtonu, a junaci su mu gotovo uvijek pomalo karikaturalni. U onim pripovijestima gdje rješava svoje intimne preokupacije na relaciji od ljubavi do smrti služi se tehnikom simbola, a izraz mu je naglašeno lirski.

Kako je Matoš nerijetko sam davao analizu svojih tekstova, zanimljivo je, uz njegov pripovjedački rad, navesti i što je sam rekao o smislu nekih svojih novela iz druge tematske cjeline: »Miš« je simbol gadne, zaj(. . .)batorske, noćne i pogane nečiste savjesti koja ubija istim oružjem kojim je hoćemo ubijati. Papagaj u »Camau« je simbol onog tamnog, dušmanskog u stvarima i životinjama, ubijajući, izdajući nas u najjačim našim časovima. »Iglasto čeljade« je povijest duše koju u najvećem ljubavnom, životnom zanosu povuče ponor smrti na kojoj počivamo. Najblistavije književne rezultate ostvario je u novelama u kojima je, kao i u ljubavnim intimističkim pjesmama, sve zaokupljeno ljubavnim čežnjama. Stoga se, i ovom prigodom, usuđujemo Balkon i Cvijet sa raskršća proglasiti najboljim Matoševim proznim djelima. Ili je to samo naš prijedlog, s kojim se Matoš možda i ne bi složio?

Matošev pejzaž

Matoševa šetnja kroz žanrove, sugerira čitatelju kako bi slobodno, u svom susretu s Matošem, mogao rečenice poetske proze preseliti u književnu kritiku, ključne riječi pjesništva u novelu, opise novele u putopis. Putopis sa svojim opisnim dijelovima koncentriranima oko tematske jezgre u funkciji priloške oznake mjesta često se izjednačuju s pravim poetskim zapisima. Matošev pejzaž je humaniziran. Prve tri rečenice putopisa Oko Lobora glase (»Hrvatsko pravo«, 1908. godine, zatim Naši ljudi i krajevi,1910.): Oblaci, teški, crni, zabrinuti. Oblaci kao misli. A pod oblacima i u oblacima gluhonijema, mrtva Ivančica. Putopisi koji nastaju kao rezultat izravnoga dodira Matoša i prostora svjedoče o glasu istančanoga lirika. Matošev putopis čitamo i kao književnu kritiku i kao rodoljubni zapis i kao ispovijed, u isto vrijeme, razočaranoga i oduševljenog bića i kao promišljanje o političkoj problematici. Mogu se doživjeti i kao žanr spreman u sebe usisati sva Matoševa autorska iskustva. U spomenutom tekstu Oko Lobora naići ćemo i na zanosan usklik i opomenu domoljuba (Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!), a u putopisu Iz Samobora (»Hrvatsko pravo«, 1908., a zatim Naši ljudi i krajevi,1910.) na povezivanje ljepote prostora s ljepotom nedostižne ljubavi (Krasni Samobor je dakle mjesto rodoljuba i mjesto najveće hrvatske ljubavi, mjesto ljubavnika kao Verona, a sklad toga kraja, dragog ilirskom Petrarki, izaziva slavne predjele gdje se pjesnički ljubilo, sanjarilo i samotovalo kao pod tim melodijskim granama).

Ovisnost životne o književnoj biografiji

Cijelim svojim bićem posvećen umjetnosti, nemiran u svojim traženjima, izložen usponima i osjetnim padovima, Antun Gustav Matoš je jedan od onih hrvatskih književnika čiju je biografiju nemoguće ispripovijedati bez upletanja podataka vezanih uz njegovo književno djelovanje. A sve to upućuje na fotografiju pisca koji je živio ono o čemu je pisao. I svako njegovo odlaženje iz jednog u drugi prostor i svako njegovo vraćanje čitamo kao posljedicu ili uzrok književnoga djelovanja i učinjenih poteza. U Nedovršenoj autobiografiji,kojom smo i započeli naš izbor iz Matoševa djela, čitamo o razlozima zbog kojih je napustio Beograd: Brankovu kolu obećam u zao čas recenziju Veselinovićevog Hajduk Stanka. Roman bijaše slab i kritika nepovoljna. Cijela radikalna, a kasnije cijela beogradska štampa okomila se na mene. Izgubih mjesto u orkestru. Osumnjičiše me kao špijuna, pa je vicekonzul Jovanović morao naći drugog čelistu. Cijeli grad me bojkotovao. Vrata mi se redom pred nosom zatvarahu. Zima bijaše upravo strašna, a ja bih bio od glada poginuo, da mi g. Kosta Hörmann, urednik Nade, dobrotvor S. S. Kranjčevića i mnogih drugih, ne posla 300 kruna predujma, pa mogao otići iz Srbije s tuđim pasošem preko Austrije, početkom 1898.

Sam sklon polemici i živom razgovoru, u svoje je tekstove uvlačio budućeg čitatelja, izazivao njegovu reakciju i postavljao zajednička pitanja. Jedno od najljepših je ono iz putopisa Oko Lobora: Ima li što ugodnije i samotnije od zapuštenih starih gradina gdje sa granja pada tišina kao tuga sa trepavica? Slika dvorane sa svečane dodjele nagrade kojanosi Matoševo ime nije toliko poetična kao slika omeđena granama, tišinom, tugom i trepavicama, ali jesvakako zanimljiva zbog onih rečenica slutnji vezanih uz Matoševe reakcije na naše današnje književne pojave. Samo talenti; pravi talenti, jači su od svih koterija i preživljuju sve literarne krize; talenti, o ne teorije i organizacije sektarskih literića,prošaptao bi Matoš svoju rečenicu iz 1909. godine i dobro razmislio hoće li zapljeskati nagrađeniku, ili nagrađenici.

14+