Tko je đak, a tko učitelj?

uvodna bilješka, ili crtica o vlastitom  iskustvu sa strojem

Računalo Atari stiglo je na osječku adresu Sjenjak 71. iz Švedske, iz grada u koji ću poslije  dvanaest godina smjestiti središnji dio svog romana Bilješka o piscu. Za moje poimanje tehnološkog napretka, računalo je –  čiji su model stručnjaci  već počeli upućivati na muzejske police – predstavljalo  vrhunski izum.

Vjerovala sam da će  analiza hrvatskih baroknih plačeva, pripremana za magistarski rad kod velikog profesora Zorana Kravara, djelovati mudrije i točnije ako je ispišem na računalu, a ne na narančastom pisaćem stroju proizvedenom u Bugojnu. No, nisam razmišljala o tome da će mi savladavanje računala predstavljati daleko više muke od same interpretacije Ivana Bunića Vučića, Ivana Gundulića i Ignjata Đurđevića. Moja najbolja prijateljica Mirna  – najbliži svjedok nesvakidašnje zbunjenosti znanstvenice koja obećava – zamolila je svog sina da priskoči u pomoć teti Julijani. Boris je bio gimnazijalac i informatiku je već tada doživljavao  prostorom kojim se kreće jednako sigurno kao što se kreće svojom Industrijskom četvrti. Danas vjerujem da je Boriško, kako sam ga zvala, lakše ušao u sestu rimu starije hrvatske književnosti nego ja u osnovne kompjuterske naredbe. Čim bih napisala nekoliko stranica, odlazila bih u Savsku i tamo bi mi Boris uklonio tipfelere i pomogao isprintati napisano. Na tom koraku bilo bi najviše problema. Ako se dogodio bilo kakav propust u pisanju, nešto bilo obrisano na krivi način, pisač bi zastao…Boriško bi samo prevrnuo očima. Pristojno bi odšutio, ali  ja sam ipak čula: Zar opet. U temu  triju plačeva upisivala sam  i svoj osobni, vlastiti, četvrti plač. Cvilila sam kao najveće grešnice iz faze spoznanja.

Profesoru se Kravaru rad svidio. Njega je ipak prije svega zanimao sadržaj. Pisanje na računalo se ionako podrazumijevalo.

Ni komisija – koju su činili profesorica Dunja Fališevac kao drugi i profesor Pavao Pavličić kao treći član povjerenstva (te 1989.!) – nije imala primjedbi. Godilo mi je to, premda sam se ja i dalje, prije svega, ponosila činjenicom da sam rad napisala na računalu. A Boriško? Kad mi je čestitao, upozorio me – onako s lakoćom, mladenački – da će  za samo koju godinu netko osmisliti program koji će sam pisati priče. Nasmijao se na način na koji to čine gimnazijalci koji ne vole čitati lektiru i koji su uspjeli dobiti pozitivnu ocjenu iz analize Suza sina razmetnoga premda knjigu nisu čak ni iznijeli iz knjižnice, a kamoli pročitali makar jedno od triju plačeva.  Nasmijala sam se i ja jer sam to primila kao dobar vic. Ako bi netko i patentirao takav stroj, onda bi to mogao biti samo netko tko ne voli književnost i tko hoće dokazati kako se i ona može svesti na formule i ključne riječi,  netko tko misli kako za nju nije potrebno ni zrnce nečega što se skriva iza imenice talent. Nisam se – u godinama koje su uslijedile – raspitivala je li to netko pokušao, možda i učinio. Nisam mogla pomisliti da bi netko mogao imati nešto protiv lijepih i životno važnih priča. Pet godina nakon što mi je osječki gimnazijalac „zaprijetio“ strojem za priče, pročitala sam novi roman trećeg člana komisije. Bila je to godina 1994., a ja sam još uvijek bila pod dojmom njegovog romana Nevidljivo pismo, romana objavljenog samo godinu dana prije. Roman – naslovljen Škola pisanja –  tematizirao je upravo to,  stroj koji  „pravi priče“. Uplašila sam se. Možda i zbog toga što sam, baš zbog nekih Pavličićevih romana,  počela vjerovati u moć napisanog  i u taj čudesan odnos između književnog teksta i zbilje, ali u onaj tip odnosa u kojem događaji u tekstu prethode događajima u zbilji.

Znala sam, već na prvim stranicama,  kako ponovno nije važna samo osnovna priča, nego da se iza  nje, s lakoćom, skriva velika tema. Slutila sam da bi se roman mogao dovesti u odnos prema autorovu romanu Koraljna vrata (1989.) i  vječnom pitanju odnosa dobra i zla.

Danas na strojeve za pisanje i čitanje pomislim samo onda kada me netko nagovori na razgovor o pisanju eseja na državnoj maturi. Ključne riječi, broj riječi, obrasci, zabrana vlastitog „ja“…Eliot i Curtius  bili bi  jako žalosni kad bi vidjeli kakve su propozicije, što se sve mora „uniformirano“, obvezno primijeniti u pristupu nečemu što je u svojoj biti vrijedno samo ako je originalno i individualno. Sve vodi prema stroju. Na prvom koraku, kao učenici u fazi pisanja, ubacimo u stroj  tekst i odrednice, a u drugom – kao ocjenjivači i čitatelji –  zatražimo od njega da provjeri je li sve po nacrtu.  I on izbaci postotak!  A mi se pravimo kao da ne vidimo da takav stroj uništava užitak u čitanju. I da uništava čak i književnost samu.

literarna družina profesorice Sitar

        Ne znam je li na samom početku mog novog čitanja Škole pisanja potrebno spomenuti da je, baš neposredno prije pisanja tog romana,  Pavličić bio predavač u radionici kreativnog pisanja pri SC-u u Zagrebu. Podatak zasigurno nije suvišan, ali ne mislim da je ikako važan za doživljaj romana. Samo poučavanje pisanja ne predstavlja ovdje temeljni motiv. Ako bi se „između redaka“ ipak trebalo pročitati što sam autor misli o „učenju pisanja“, vjerujem kako bi se moglo zaključiti da on vjeruje samo u „zanatsku poduku“. Sve ostalo je osobnost, talent nadograđen čitanjem drugih. 

Priča romana smještena je u miran provincijski gradić, u godinu 1966. Prisjećamo se odmah da je već spomenuto Nevidljivo pismo tematiziralo godinu 1965. U Pismu je pripovjedač maturant, a u Školi brucoš. Dakle, pripovjedač je na prvoj godini studija književnosti i u travnju dolazi u rodni grad da bi provjerio svoje osjećaje, točnije dvije svoje ljubavi; ljubav prema djevojci Vidi, kćeri mjesnog urara, i ljubav prema književnosti. Provjeru mu olakšava činjenica da je i Vida polaznica škole pisanja koju i on upisuje (Ja sam, doduše, već studirao književnost, ali to je bilo više priprema za građansko zanimanje profesora. Ali, u društvu u kojem sam se kretao u svome zavičaju. Nije se ni najboljoj pjesmi priznavala savršeno nikakva vrijednost, a najbolji tekst bio je prije sramota za svoga autora nego nekakva zasluga. Zato sam tajio da pišem. Igrao sam košarku i ona je bila dio moje društvene afirmacije, a ono što sam pisao, pisao sam potajice, ne pokazujući tekstove ni najboljim prijateljima). Profesorica  književnosti – na nju će nas poslije podsjetiti profesorica iz romana Literarna sekcija –  organizirala je školu koju, uz Vidu i pripovjedača, polazi još troje polaznika. Grupu čine tri  djevojke i dva mladića. Njihove obitelji, toliko različite, skica su života tih šezdesetih godina prošloga stoljeća.

        Prve stranice postavljaju priču kao da je doista riječ o romanu u kojem će se samo govoriti o onome što su polaznici napisali, u kojem će se tumačiti, raspravljati, ocjenjivati. I nije da nije i tako. U početku sve podsjeća na pravu školu pisanja. Polaznici pišu priče i međusobno ih komentiraju. Ti dijelovi teksta djeluju kao ozbiljne književne analize (Može li se uopće ikako riječima uloviti ono što sam u tim trenucima osjećao, može li se to pokazati, reproducirati  i učiniti da djeluje? Ima li ikakve veze između onoga što je pisac htio kad je pisao i onoga što ja zaključujem dok ga čitam? Ima li u tome kakve zakonitosti, ima li kakvo pravilo u tome tko može pisati a tko ne može, i jesam li ja taj…). Primjedbe koje, vezano uz pisanje svojih kolega, iznosi pripovjedač (prvo lice), primjedbe su koje bi, poznajući Pavličićeve stručne tekstove, donio i sam autor stavljen u poziciju profesora književnosti (Činilo mi se da je trebalo više ići u pojedinosti, da je trebalo bolje donijeti atmosferu grada u kojem se sve to zbiva, više mirisa, opisa vidika), ali i kao pisac koji bi to napisao baš tako; s više detalja, s više  opisa, da se čitatelj čitajući tuđe podsjeti na svoje. Pojednostavljeno, Pavličićev pripovjedač otkriva zadatak koji pred sebe stavlja Pisac Pavličić (Činilo mi se tada da je sve u tome: da ulovim, da nekako ponovim riječima sve to, i sve bi bilo rečeno, sve bi bilo jasno, jer bi onaj tko čita osjetio isto što i ja! ).    

Razgovor o napisanom prekida pojava neobičnog stroja. Čitatelj je zaveden na sličan način kao što je bio zaveden i u romanu Večernji akt, ali zaveden je samo onaj čitatelj koji je upućen u činjenicu da je Pavao Pavličić i autor desetak kriminalističkih romana. Takav  postavlja prijeko potrebna pitanja: Tko je načinio stroj i zašto? Pitanje vezano uz razloge klizi prema temama književnog stvaranja. Što bi se dogodilo s književnošću kad bi se takav stroj mogao kupiti uz printere, tipkovnice i monitore…? Bi li tim činom postmoderna bila dovedena do apsurda? Sve se može, sve je dopušteno, svi mogu, granice tradicije i suvremenosti su nevažne… I onda kad se to sve zbiva u gradu na Dunavu, gradu za koji se u epilogu kaže da više ne postoji, onda se s terena književnosti možemo prebaciti u široki društveni kontekst i upitati se je li u takvoj atmosferi drugima uopće bilo važno tko je dobar, a tko nevaljao, tko je ovdje napadao a tko se  branio.  Ako prihvatimo dosadašnje ocjene književne kritike o Školi pisanja, onda moramo napomenuti da je prvo izdanje  romana stavljeno u ladicu autorovih  postmodernističkih romana (Večernji akt, Krasopis (1987.), Koraljna vrata). Tom se opisu ne protivim, ali u isto vrijeme primjećujem da je periodizacijski termin, vrlo elastičan,  korišten ponajviše uz analizu pripovjednih postupaka.

Prve rečenice romana, one u kojima se opisuje lipanjsko poslijepodne u muzeju (muzej je često mjesto zbivanja u Pavličićevim prozama),  podsjećaju na atmosferu romana Trg slobode (1986.). Trg slobode je, sjećamo se, roman s jakim „društvenim“ slojem. U njemu su mnogi čitatelji – baš kao i u Nevidljivom pisanju i u Školi pisanja – prepoznavali autorov rodni grad.  Kada se danas vraćamo romanu, doživljavamo ga pomalo proročkim. Prisjetimo se samo činjenice da likovi, koji su se našli da bi proslavili dvadeset godina mature, ne mogu ući u kafić jer su ispred postavljene barikade, a da jedan od njih (diplomirao je povijest)  izlazi pred grupu i drži govor u kojem borbu za očuvanje trga uspoređuje s herojstvom Nikole Šubića u obrani Sigeta.

tema odnosa dabra i zla  – podsjećanje

Prije nego što izgovorim vrijednosni sud o Školi pisanja, želim se samo ukratko vratiti na roman Koraljna vrata. Temom romana, samo podsjećam, postao je cjelovit Gundulićev Osman, sa svim svojim pjevanjima, uključujući i izgubljena 14. i 15. Priča se zbivala 1989., u godini Gundulićeve obljetnice, kada se i sam autor romana, kao povjesničar književnosti i književni teoretičar, uveliko bavio Gundulićevim djelom, ponajviše različitim temama vezanim uz njegov ep. Filolog Krsto Brodnjak, proučavatelj rukopisa starije hrvatske književnosti, dolazi u veljači, (prema nekim povijesnim indikatorima  zaključujemo da je godina 1989.), na otok Lastovo. Pronalaženje cjelovitog Osmana postaje uzročnikom epidemije zdravlja na otoku. Osman, od kojeg se širi jaki miris lipe, razmrvljen u prah, liječi teško oboljele. Građen na zakonima baroknih antiteza (zdravlje/bolest, djeca/odrasli, otrov/lijek, cjelovito/necjelovito, izgubljeno/nađeno, dobro/zlo), roman postaje prostor u kojem se razgovara i o književnosti, posebno o književnoj tradiciji i našem odnosu prema njoj (Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što iz nje proizlazi ono što je sada) i gdje se upituje o kategoriji savršenstva u našoj nacionalnoj  literaturi (Što je ona u svim svojim fazama, od stare preko ilirizma, sve do suvremene literature, nego pokušaj da se praznina učini nevidljivom, da se Osman dopuni i dopjeva, da završi?). U onom trenutku kada Osman, cjelovit, sa  svim svojim pjevanjima, postaje opasan za sam život – ne kao mjenjač slike hrvatske književnosti i postavljač pitanja vezanih uz smisao njezina postojanja poslije njega, nego kao predmet koji je poremetio ravnotežu prirodnog stanja stvari (zaraženi epidemijom zdravlja protjeruju s otoka bolesnike i invalide, a na otoku se razbolijevaju samo djeca) – pronađeni rukopis, unatoč tome što bi Krsti Brodnjaku donio nacionalnu slavu, mora biti uništen. I tek kada je iznova uspostavljena razlika između bolesti i zdravlja, i kada se ponovno zna što je dobro a što zlo, filolog može napustiti otok. I vratiti se svom ritmu života, a ne zločina. Rukopis Osmana je spaljen. Dodajmo da je to učinjeno u karnevalskoj noći jer se tim podatkom čin uništenja ublažuje. Stroj za pisanje u istoimenom romanu – kojeg je polaznicima nastave kreativnog pisanja – otkrila njihova profesorica Ljerka Sitar, na kraju je priče demontiran. Škola pisanja, za razliku od Koraljnih vrata nigdje ne ispisuje izvanknjiževnu zbilju, ali je duboko upleće u ideju o stroju, u tu, po mom sudu, metaforu postmoderne filozofije.

povratak u Školu

Pavličić, kao zagovornik priče, i u Školu unosi, istaknuli smo,  istražiteljsku notu. Ako postoji stroj za pisanje, i ako znamo po kojem od principu radi (od svega može napraviti priču, a već napisane priče učiniti boljima), postavlja se pitanje, ponavljamo, tko ga je načinio i koji su ga motivi u tom inovativnom poslu, vodili? Jer, da bi priča bila zanimljiva, ona mora ležati na nekoj zagonetki, nepoznanici, tajni, čak i onda kada ni s jedni drugim narativnim elementom ne dijeli tematske slojeve krimića, žanra u kojem Pavličić itekako dobro stoji.  Ukratko, i kad nisu krimići, Pavličićevi romani vrlo često na prvim stranicama naznačuju pitanje na koje čitatelj  želi odgovoriti (što se krije, primjerice,  u prostoru zaključane sobe u Nevidljivom pismu, u kojem će trenutku proraditi lift u u romanu Večernji akt).  Radnja se gradi oko zagonetke. U njoj dominiraju katkad fantastični elementi, katkad elementi društvene zbilje, problemi literarnog i uopće umjetničkog stvaranja, pitanja originalnosti.

Razmišljanje o značenju literature i posljedicama jednog eksperimenta, umetnuto je u priču  zanimljivu i čitateljima koji se neće zadržavati na stručnim ocjenama vezanima uz književnost. Priča svoj vrhunac postiže u trenutku  kada polaznici škole počinju shvaćati da stroj od svega može napraviti priču, točnije da on sve kao priču i shvaća. Ubace li tekst kazališnog plakata, stroj, baš kao što se to podrazumijeva u vremenu postmoderne, i kazališnu cedulju počinje shvaćati kao priču, što „znači da je on papiga, da ne razumije što radi“.

I još nešto. On i ono što je već napisano, i u hrvatskoj književnosti vrednovano kao kanonsko, može učiniti boljim. Na ispitu su  i August Šenoa, i Marin Držić, i Ivan Gundulić, i Miroslav Krleža…(Stroj je nudio nekoliko izvrsnih obrata, uz pomoć kojih je „Zlatarovo zlato“ moglo postati roman svjetske klase).

Osnovna narativna linija obogaćena je, osim spomenutim dijelovima koji promišljaju samu bit pisanja, i pričama o životu svakog polaznika (priča o Tominu djetinjstvu, Lovorkinu životu, Jolandinu odrastanju, pripovjedačevoj biografiji, ljubavnom životu profesorice Sitar). Poseban akcent je stavljen na ljubav (spomenuli smo to već na početku, vezano uz pripovjedačevu odluku da u travnju dođe u rodni grad). Izumitelj stroja je nesretno zaljubljen, stroj je načinjen iz ljubavne osvete. Da se profesorica  nije „spetljala“ s književnikom, zavodnikom koji je gostovao na tribini u gradu, zasigurno Matku Oštriću ne bi na pamet pao stroj za pisanje priča. On je, da bi unizio suparnika, nastojao pokazati ženi koja ga je ostavila  kako se umjetnost može svesti na prostu tehničku stvar (Gledaj konkretnu situaciju. Nije Oštrić imao ništa protiv književnosti, nego protiv  jednoga određenog književnika. Kako ne shvaćate? On je napravio taj stroj specijalno za nju, radi nje, zato što ga je iznevjerila. Njoj je zavrtio glavom nekakav pisac, i to joj je zavrtio  baš onim što piše. Ne bi se ona u njega bila zaljubila zbog lijepih očiju, da nije bio pjesnik. I što sad radi Oštrić? Pa, jasno: cilj mu je da pokaže kako ono u što se Sitarica zaljubila zapravo ne vrijedi ništa!).

Pravu opasnost postojanja stroja polaznici škole spoznaju u trenutku kada im se rad stroja počinje upletati u vlastite biografije, u živote zbiljskih ljudi. Pripovjedač ubacuje osnovne podatke  o sebi (Zato sam se i pitao može li on i sam život shvatiti kao priču, i može li ponuditi sve ishode koji iz neke životne situacije slijede. Može li on, drugim riječima, poslužiti i kao stroj za analizu zbilje i za snalaženje u njoj) i stroj te važne točke pripovjedačeve biografije prihvaća kao nosive motive naracije i slaže ih u svoju priču. Glavni je junak u njoj, kako i sam komentira,  bio ili previše sebičan, ili previše hrabar, ili previše bezobziran, a da bih to mogao biti ja.  Priča je možda i dobra, ali je pripovjedač ne ocjenjuje ni kao dobru, ni kao lošu. On u njoj ne vidi sebe i tu je rasprava završena. Na tom mjestu bismo  stroj mogli usporediti s autorom koji piše svoju autobiografiju. Pri tome uzima dijelove tuđih života, uzima ih onako kako ih on vidi, kako se njemu uklapaju u vlastitu priču i pri tome ga, jasno, ne zanima što o tome imaju za reći oni koji su nepitani i nepozvani ušli u tekst. Zasigurno se najveći broj njih osjeća upravo kao Pavličićev pripovjedač u trenutku kad mu je stroj „izbacio“ priču koja je o njemu, ali se on u njoj ne prepoznaje.

Svi su ti događaji oko stroja, nanizani gradacijom,  doveli do konačne odluke  da se rad stroja mora onemogućiti. Moram ovdje ponovno podsjetiti na Koraljna vrata i rukopis Osmana koji mora biti uništen jer je njegovim  otkrićem dokinuta granica između dobra i zla. Zbog čega? Citat iz Škole jasno će odgovoriti na postavljeno pitanje: Jer, on je nemoralnost zapravo sugerirao piscu, a ne junaku. On je ono što sam mu ponudio shvatio kao priču, a ne kao moj život, i zato je sugerirao kako da se ta priča razvija. A u tim razvojima stalno je izlazilo na isto: da nema razlike između dobra i zla, i da ta razlika nije važna.

          Već sam prije napomenula da u Školi pisanja nema pripovjednih dionica koje bi izravno oslikavale društvena gibanja u godinama događanja priče. Indikator vremena dolazi iz prostora umjetnosti (Mora biti da su joj naše riječi djelovale literarno efektno, a opet i neprozirno, kao metafore iz modernističkih pjesama u „Telegramu“). Međutim, samo se društvo može oslikati kroz postojanje stroja za pisanje, ili je bolje reći stroja za pravljenje priča (Zamisli cenzora koji želi znati ima li u nekom tekstu takvih alegorijskih elemenata kojima se potkopava društveni sistem, kojima se želi reći nešto nepovoljno o sistemu, partiji, što ja znam, vodstvu države? Što mu treba bolje od takvog stroja? Natipka u njega cijelu priču, ili roman, ili možda pjesmu, i odmah dobije odgovor). Naprava želi zaljubljenike u dobro i lijepo uvjeriti ne samo da u književnosti nema morala, nego da ga nema ni u svakodnevnom životu, i da ga ne treba biti. Ako u jednom gradu postoji i djeluje takav stroj, a grad opisom podsjeća na  grad autorova djetinjstva (Vukovar), onda je razumljivo da smo – sada moje čitanje po drugi put probija granice realnog teksta – uzaludno čekali da neki „tamo“ utopljeni u filozofiju  postmoderne koja sve relativizira – u našim nesrećama s početka devedesetih godina prošloga stoljeća prepoznaju tko je tko. Do takvog zaključnog razmišljanja dovele su me rečenice: Jer, stroj zapravo i nije mogao biti drugo nego opomena. On je podsjećao da postoji i takvo shvaćanje književnosti i svijeta u kojem je sve relativno i sve svejedno, u kojem su sve formule i svi ishodi moralno ravnopravni. U kojem ne postoji ni prava patnja ni prava pobjeda, u kojem u patnji nema smisla ni u pobjedi slasti, u kojem nema ni uzvišenosti ni plemenitosti. Stroj nas podsjeća  da je nešto tako moguće, dapače da je to u svakoj književnosti uvijek i prisutno i da može prevladati.

Ako je stroj znak jednog vremena, a vremena se ponavljaju, stroj nije uništen. I kad izađe iz mode, s vremenom će – kao što se događa s književnim stilskim formacijama – u modu ponovno ući. U nekom malo izmijenjenom obliku. On je demontiran i razdijeljen u pet vrećica, za pet polaznika. Peta nije predana u ruke vlasnika jer ona pripada Jolandi, polaznici koja je grupu, u trenutku kad se stvari sa strojem počinju komplicirati, napustila (..s onim svojim tamnim očima pod plavom kratkom kosom, sa svojim držanjem princeze koja na sve ima pravo… Kad sam bila dijete – rekla je – uvijek sam igrala neke princeze, vile i takve stvari. A strašno sam željela igrati vješticu ). Jolanda, čitamo u epilogu, završila je kao uspješna spisateljica negdje vani. Teško mi je  u opisanoj polaznici ne prepoznati Pavličićevu generacijsku  kolegicu Dubravku Ugrešić. No, takva povezivanja otvaraju novu temu vezanu uz problematiku čitanja. Dio nije dan ni profesorici jer je ona svoju priču zaključila sretnom ljubavnom pomirbom s izumiteljem stroja. Tek kad je stroj stavljen izvan funkcije, oslobođen je prostor za ljubav.  

Roman je bogat antitetičkim parovima. Najsnažniji mi se čini onaj građen na razlici između stroja za pisanje i Gelina stroja. Gelin stroj oponaša zbilju, stvarni život. Vlasnik taj stroj gura na kotačima i pokazuje ga na sajmovima, kirvajima… Drvene lutkice, razdijeljene po pojedinim prostorijama, oponašaju situacije stvarnog života i svojom vjerodostojnošću privlače gledatelje. Oštrićev stroj brine samo o priči, ali ne i o svijetu oko sebe (Gelo se divio svijetu oko sebe, a Oštrić ga je pomalo prezirao). Zanimljivo je da je autoru  Gelo u priči „potreban“ kao lik koji je, uz tu svoju kreativnost, gluhonijem. Kreativnom čovjeku uvijek nešto nedostaje, gotovo da je maksima koju možemo izvući iz Pavličićevih priča. U Školi to možemo oprimjeriti sljedećim motivima: Tomo nema majku, Lovorka nema oca, Gelo je, rekosmo, gluhonijem. Podsjetimo samo da i filolog Krsto Brodnjak (Koraljna vrata) nema jedno oko.

završetak školovanja u Gradu

Ni na jednom mjestu u romanu, nekoliko puta sam istaknula, grad u koji je priča smještena nije imenovan kao Vukovar. Ipak, slutimo kako je riječ o autorovu rodnom gradu (Gimnazija se nalazila na brijegu, i tako smo prošli kroz ulicu sa svodovima u kojoj se nalazio Muzej, stigli smo do trga koji se zvao Kod križa, a onda smo skrenuli lijevo i opet se nastavili penjati).  A na tu slutnju nas je već i onda, u godini prvog izdanja Škole pisanja, upućivao i dodatak memoarskoj prozi Dunav. Naime, drugo izdanje Dunava pojavilo se 1991. godine uz dodatak Sedam vukovarskih razglednica. Autorovo razmišljanje o rodnom gradu vrlo je blisko razmišljanju pripovjedača u Školi: To je bio taj moj rodni grad uspavan, napola mrtav, ravnodušan prema književnosti, ravnodušan čak i prema samome sebi. Ali, toga časa sam znao da i on može ići u književnost, da i on vrijedi, da mogu vrijediti i ja, ako se potrudim. A u epilogu romana Škola pisanja stoji: Sve se promijenilo: nema više ni Muzeja, ni Kazališta, ni Veslačkog kluba, ni Gimnazije. Nema, zapravo, više ni samoga grada. U sljedećem romanu Diksilend (1995.), grad je imenovan. Vukovar. Umjetnost se suprotstavila zlu. Stroj u romanu je demontiran, a u zbilji, vjerujemo, uništen. Zauvijek.