Teško pisanje

U vrijeme mog studiranja prepričavala se priča o jednoj tada jako uspješnoj hrvatskoj spisateljici koja je još kao osmoškolka odlučila postati pisac. Govorili su, oni koji su se pozivali na nulte svjedoke i svjedoke iz prve ruke, da se spisateljica ustaje ranom zorom, sjeda pred pisaću mašinu i veže remenom za stolicu.

Piše do kasnojutarnjih sati, uz isključen telefon. Nervira se i preznojava. Čitatelji skloni njezinim prozama odmahivali su rukom, a brojni drugi – odrasli na tradicijskim štivima – tvrdili su da se ta muka doista prepoznaje u svakoj njezinoj rečenici, da je kod nje, istina, sve mudro i dopadljivo složeno, ali da nema one iskrene umjetničke tjeskobe i poriva. Kao i svaka priča, poslana u svijet s nekom namjerom, i priča o ambicioznoj spisateljici doživljavala je motivske promjene; kazivači su mijenjali doba dana, količinu vremena provedenog za stolom, naslove romana kojih frcaju tvrdim montažnim šavovima. Godine su prošle i priča je potražila zaborav. Osušila je usta svojih prenositelja. I zbog toga se opirala svježim intervencijama. Dogodi li se da je uskoro netko nakratko i probudi, ona će za svoju junakinju, u tom slučaju, odabrati neku daleko mlađu spisateljicu.

Pripovijedanje o onoj koja je odlučila postati pisac, i ništa baš ništa drugo, smijenili su komentari, možda je preciznije – premda i surovije – reći osude, upućene brojnim ženama koje sve više i više pišu. Nevidljivo povjerenstvo spremno će i u ovom trenutku prozvati dvije glumice, pet domaćica, tri slikarice, dvije pjevačice, jednu scensku radnicu i jednu liječnicu, dakle sve one autorice koje nisu iz književnog faha, a usudile su se, bez napisane molbe i nalijepljenih biljega, ispričati nešto, i to najčešće o sebi i iz sebe. Plašim se stručnjaka koji znaju sve o književnosti, onih koji propisuju pravila ponašanja, koji razumiju svaku napisanu rečenicu i svaki stih i koji, što je najbolnije, daju propusnicu za kretanje u čin pisanja. Sigurna sam da ćemo jednoga dana, možda u zorama nalik onima u kojima je spisateljica iz usmene predaje ustajala, crvenjeti na nebu zbog svijeta kakvog smo ostavili svojim potomcima. U tim će se sekundama neusporedivo lakše osjećati oni koji su pohranili svoje ispričano. Među njima će biti zapisivačice priča koje možda nitko nije htio slušati, pripovjedači koji su pleli predaje o vlastitim životima i usmjeravali ih, strpljivo, prema ušima pouzdanih svjedoka. Kada se ne bismo sačuvali u pričama svojih potomaka, povijest bi se doista mogla definirati riječima nedavno preminulog, našeg dragog Nedjeljka Fabrija, klasika hrvatske književnosti, „kao ludost, jalovost i smrt“. 
Osobno pripadam onima koji vjeruju isključivo zapisanoj riječi. Možda se radi o umišljaju nalik maglama koje ne staju. Maštam kako prepoznajem u ljudima onu točku iz koje moraju progovoriti; da se ne raspuknu po šavovima, da ostave trag, da upišu nadu. Jedne će ih jeseni možda ipak netko čuti na pravi način. Nit razvučena između umjetnosti i života daleko je krhkija, tjeskobnija i sljubljenija nego što smo to u stanju vidjeti. Čim se odigrano opredmeti u napisano, spremna sam razumjeti. Pod uvjetom da prepoznajem.

35+