Tajanstvene sile sjećanja i pamćenja

(pogovor knjizi Kad sam bio mali dječak Ericha Kaestnera)

Moj najstariji stric bio je strojovođa. Cijeli svoj radni vijek proveo je u lokomotivama putničkih vlakova; prvo u onima na paru a potom na elektriku. Znao mi je, kao maloj djevojčici, kazivati kako je silno tužan u trenucima kad prolazeći uz vaktarnicu, ili prije ulaska u samu željezničku postaju, mora uključiti prodornu sirenu kojom najavljuje dolazak  kompozicije. Nisam tada razumjela njegovu nelagodu. – Takva su pravila, i šlus, komentirala sam tuđim riječima. Bakinima. Njezine sam ionako doživljavala svojima. Bila sam premlada da shvatim ono što je tada moj pametni i silno načitan očev brat nepogrešivo dobro razumio. Znao je, naime, da zvukom ometa mir usnulih  sela i gradova smještenih u blizini pruge Tuzla – Sarajevo i da nepravedno budi one koji bi zorom još sanjali, jer im snovi, kolikogod bili teški, predstavljaju bijeg u bolje svjetove. Jer, zbilja i nije skrivala da će pripremano zlo uskoro naići. Bez pozivnice, bez pozdrava, grabeći neodržavanim cestama po kojima su stoljećima ionako hodili drugi, sijući neizlječive bolesti i iscrtavajući povijesne geometrijske likove. Najuspješniji i najprecizniji bili su u crtanju krugova. Šestar su rastezali u skladu sa svojim željama i apetitima. I gdje god bi vrh zaboli, naslućivali su da će skori moćni projektant u toj istoj točki započeti novi rat, čak i prije nego što prethodni završi.

            Kad sam objavila svoju prvu knjigu koju su kritičari spremno, bez imalo propitivanja, opisali autobiografskom, moj je stric, razočaran nesrećom zemlje u kojoj je rođen, spavao daleko od njezinih ratom oslabljenih granica. O Božiću 1997., primio je knjigu na dar. U šarenom papiru, s jutenom mašnom, darovala mu ju je njegova sestra; moja tetka koja je svojim šarmom i osjećajem za disciplinu – kao glavna junakinja – vladala gotovo svakim segmentom moga teksta. Pripovjedačica koja se poigravala sa stvarnim imenima svoga obiteljskog stabla, kazivala je događaje koji se nikada nisu dogodili. Ili ako možda i jesu, bili su pridruženi likovima koji s njima nisu imali baš nikakve veze. Silno razočaran što se nije našao u mojoj priči, stric mi je, uz ukuhanu tursku kavu, prigovorio što sam iskrivila istinu. – Onu petrovaču jabuku u bakinu dvorištu posadio sam ja, a ne tvoj lijeni ćaća. On je tada,  ako želiš znat, bio u armiji. A i da nije…  – Znam – odgovorila sam mu.

Nije ni pokušao sakriti još jače zaprepaštenje. Iz očiju sam mu čitala da bi sada najradije, tik uz moju glavu, stisnuo onu sirenu iz parne lokomotive, da mi protrese svaku vijugu kojom sam spremna istinu pretvarati u laž. – Još gore. Neoprostivo – odgovorio je, uvlačeći dim cigarete duboko. Dublje nego inače. – Ali, jabuka i njezin hlad bile su jedino herojsko mjesto mog odrastanja. Pod njom sam sjedila ljeti sa svojim bratom i sestrama i pričala im priče. Kad sam bila mala djevojčica…Željela sam da  za to ugodno mjesto odgovoran i zaslužan baš moj, a ne nečiji tuđi ćaća.            
Da, kad sam bila mala djevojčica… Nikada nisam tako naslovila neku svoju priču, ali sam od te rečenice uvijek polazila. Htjela sam rečenicama koje slijede poslije naglasiti da su vremena tada bila drugačija i da je sve ono o čemu sada pišem samo pokušaj da tekstom saniram temelj na kojem ću izdržavati stvarni život.

Kad sam bila mala djevojčica, za razliku od drugih malih djevojčica koje sam poznavala i koje su maštale o budućnosti, prinčevima i odlascima pred oltar, ja sam izmišljala svoju prošlost. A ona se može prekrojiti, doraditi, popraviti, docrtati, ma – iskreno rečeno i stvoriti – samo pisanjem. Ili, još bolje, čitanjem drugih. Stoga, kad god je moguće, a  pogotovo na satovima lektire, djecu treba podsjećati na važnost čitanja. One koji vjeruju u snagu književnosti same, obradovat će stoga Kaestnerova autobiografija. Pisana za djecu tematizira ono što je njima najbliže, djetinjstvo samo. Pri tome profinjeno i poučava. Kreće od općeg i stiže do pojedinačnog; kreće od teze i stiže do vlastite kože prekrivene iskustvom

(Kad dijete nauči čitati i rado čita, otkriva i osvaja neki drugi svijet, carstvo slova.Zemlja čitanja je tajanstveni, beskrajni kontinent,Čitanje mi je bilo kao disanje…Danas sam odrastao i na to pitanje mogu stručno odgovoriti: ni odrasli ne razumiju baš sve. A kad bi čitali samo ono što razumiju, i slagari i tiskari bi imali skraćeno radno vrijeme).  U ispovijedanju o potrebi pisanja sugestivna je i ljupko nagovarački raspoložena. I tako dobrodošla za djecu koja bi se danas, oduzmemo li im nakratko pametne mobitele i računala, strašno dosađivala. A samo nekoliko metara od njihova doma teče potok, cvjeta lipa i pjeni se slap (… imamo i jednu vrlinu: nismo se kadri dosađivati! Bubamara na prozorskom oknu zaokupi nas u potpunosti. Ne mora to biti neki lav u pustinji).

            Znam da sam oduvijek s radošću pisala pogovore lijepim knjigama. O onima koje nisam osjetila kao svoje, koje svojim znakovima nisu dodirnule barem pokoju stanicu moga sjećanja, radija sam šutjela. Osjećala sam da nemam pravo suditi o onome što meni osobno ne nudi bojanku prepoznavanja te da je zbog toga pravednije takvo štivo usmjeriti prema proučavatelju koji će ga, svojim teorijskim interpretacijskim alatom, ali i svojom dušom, snažnije prigrliti. I proslijediti drugima; na zabavu, na pouku, za studiju, za sat lektire… Od svih lijepih običaja propisanih u napisanim i nenapisanim bontonima književnih povijesti i kritika najbliži mi se čini onaj kojim se sugerira da se o književnim pojavama, ljudima i djelima govori pristojno i s nezatajenom ljubavlju. Pisati osvrt  koji će se naći u istoj knjizi s autorskim tekstom (moje razmišljanje o Kaestnerovoj autobiografiji tiskano nakon završne autorove rečenice) – smije se samo pod uvjetom da se, ponavljam, kritičaru i stručnom čitatelju taj tekst čini rodbinskim. Preciznije, da onaj koji o njemu piše može svojim iskustvom, zanimanjem za temu ili žanr, potpisati ono o čemu se u romanu, noveli ili pjesmi, govori.  I da na kraju može, zašto  ne, i priznati kako je iz tog teksta ponešto i naučio. Ili se na nešto podsjetio.

Možda je takav pristup naivan, sanjalački i konzervativan. Ponajviše što se u praksi provodi u vremenu u kojemu su izvorni književni predlošci književnim teoretičarima postali gotovo nepotrebni, tek kao sitna ilustracija medijskog, političkog, i kakvog sve još ne, konteksta. Nekada smo posezali za povijesno- društvenim situiranjem da bi nam ono pomoglo u interpretaciji književnosti same, a sada se i kroz najsitnije indicije prisutne u književnom tekstu, kroz one koje su tamo samo zbog toga da čitatelju daju naznake prostora i vremena priče, iščitavaju ideološki procesi, previranja.. I sve bi to bilo u redu, da se pri tome ne zaboravlja književno štivo iz kojeg je podatak preuzet. Nije čak ni problem u tome što samo rijetke danas još zanimaju pripovjedni postupci, junaci i njihove osobine, stilske figure, istinski razlozi pisanja, strukture i motivacije. Problem je u tome što se  književni tekst počeo tretirati kao nužno zlo. A oni koji su stvorili takvo nešto što uskoro teoriji neće ni trebati, nemaju pravo ni prošaptati što su kao pisci htjeli reći. U teorijskoj modi autobiografije i u ponudi svih njezinih modela (odnos građe i pripovjedača) teoretičari ne čuju autora koji ponavlja, primjerice, kako je napisao memoarski tekst a ne autobiografiju, ne čuju prozaisticu koja godinama podcrtava kako je njezina, poput svile, nježna proza puno prije biografija negoli autobiografija, ne žele ni promisliti o naslovu djela koji na ovitku gotovo zabranjuje da se ponuđena priča čita kao priča o vlastitom životu. Ne žele i ne smiju. Naime,  te se činjenice ne bi dobro uklopile  u njihovu studiju koja će, uz odobrenje recenzenata, biti  objavljena u međunarodnom zborniku koji će, uz potpis dvaju recenzenata, članku priskrbiti kvalifikativ izvorne znanstvene analize. Sve ovo zagovaram još snažnije nakon čitanja teksta Kad sam bio mali dječak, knjige koja ne bježi od oznake autobiografskog štiva i pri tome, daleko snažnije i potpunije, od brojnih teorijskih analiza, daje odgovore na pitanja što to doista autobiografska proza i je. Pa kad nam pisci ponavljaju Čitajte naše  knjige da biste znali tko smo, to ne znači samo da nam daju na znanje kako svoje vlastite svjetove razmrvljuju i pridružuju ih svojim junacima, nego da nam i naznačuju kako u tekstu možemo naići i na rečenice koje upućuju na razmišljanje o žanru, da nam nude definicije i sadržaje koji potiču na razmišljanje o velikim i ozbiljnim temama iz prostora procesa književnog stvaranja.  Kaestnerovu rečenicu poput Kad pišem knjigu, nemam vremena za čitanje drugih knjiga, možemo primiti kao običnu informaciju, ali, istovremeno, uz nju možemo prvo nakratko zastati a potom, potaknuti njezinom jednostavnom dubinom,  pokrenuti i lavinu pitanja vezanih uz pretpostavke kako pisci pišu. I upitati se što bi se dogodilo s nastajućim  književnim svjetovima kad bi u procesu njihova kreiranja pisci otvarali vrata svojih rukopisa i među svoje rečenice  puštali nečije tuđe. 

            Predgovore drugima nikada nisam pisala. Nakladnicima i autorima, studentima i kolegama objašnjavala sam kako osjećam da nemam pravo svojim stavovima i ocjenama prethoditi središnjem tekstu. Predgovorne sam bilješke neizostavno pisala samo vlastitim knjigama. Čini mi se to još uvijek pristojnim činom. Prije negoli čitatelj krene razgovarati s moji pripovjedačem, želim ga pozdraviti. Predgovor je svojevrsna dobrodošlica. Možda samo Dobro došli, dragi čitatelji. S pogovorima napisanim drugima stvar je drukčija. Čitatelj je već stekao svoju ocjenu, iz ponuđenih je piščevih rečenica, ugradivši u njih i osobno životno i literarno iskustvo, načinio svoj tekst. Moje će čitanje, za razliku od njegova, biti dano drugima na uvid, ali bez imalo nastojanja da korigira ono što je već doživljeno. Pisanje pogovora čini me sretnom. Pod već spomenutim uvjetom; da na temelju pročitanog mogu otvoriti pretinac sjećanja.  Često sam pomišljala i bi li bilo dobro napisati pogovornu bilješku  vlastitom tekstu. Još uvijek nemam pravi odgovor.

            Pitanja što su lebdjela iznad odluke zabilježene natuknicom: predgovor drugima ne a predgovor sebi da, pogovor drugima da a pogovor sebi ne nisu me prestajala provocirati.  Godine su ih, priznajem, malkoc utišale. A onda su, prijevodom autobiografije velikog Kaestnera, ponovno snažno oživljena. 

            Knjiga Kad sam bio mali dječak sadrži, uz osnovnu radnju podijeljenu na poglavlja, i autorov predgovor i  pogovor. Pisac u predgovornom  tekstu kaže da je predgovor nalik vrtu ispred kuće. A vrt je lijepo imati; da se u njemu igraš, ali da se u njemu i skloniš od znatiželjnika što prolaze ulicom (Možda je to zato što sam odrastao u stambenim zgradurinama. Bez i jednog jedinog predvrtića. Moj je predvrt bio stražnje dvorište, a štanga za klofanje tepiha je glumila lipu). U pogovoru knjizi autor se dopadljivo poigrava s čitateljem. Svoj rukopis, kaže mu, daje na čitanje kućnim ljubimcima. I uvažava njihove reakcije. Još jedanput podvlači svoje nakane i iznuđuje našu ocjenu. Jer, bez ocjene čitatelja knjiga nije završena. Knjige koje nemaju svoje čitatelje nisu zapravo nikada ni napisane. Na samom kraju, autor ponovno ističe razloge svoje odluke (Posao je obavljen, knjiga je gotova. Ne znam jesam mi uspio u onome što sam bio naumio… Htio sa ispričati kako je živio jedan nali dječak prije pola stoljeća, pa sam to i ispričao. Htio sam svoje dječaštvo uspomena izvući na svjetlo dana…).Priznaje da već ima uvid u recepciju. Štivo je, naime, čitao svojim mačkama. I poslušao je njihove sugestije (Poglavlje o pranju rublja sam prekrižio. Ne zbog njihovih razloga, nego zbog toga što su možda u toj stvari mačke imale pravo).

 Lijepo je onda, imati i vrt iza kuće. Nastavljam, znajući da je posljednje poglavlje knjige  naslovljeno A za kraj – pogovor. U njemu dobivam odgovor. Sve tajne mojih odluka i otpora vezanih uz pisanje ili nepisanje predgovora i pogovora kriju se u činjenici, nagovara me Kaestner, da sam odrasla u kući ispred koje je bio prelijepi vrt s brezama, smrekama, čempresima i cvjetnim rundelama, a da je iza kuće bilo malo prostora; tek za koju gredicu salate i grincajga. I sve to i ne bi bilo vrijedno bilježenja da u naših susjeda nije bilo drukčije. Kuće su im bile izgrađene tik uz cestu, ušorene, a bašče iza kuća ogromne, dugačke, obradive tek uz pomoć strojeva. Meni je, dakle, neutješno nedostajao pogovor. I zbog toga oskudnu zbiljsku bašču iz svoga djetinjstva već desetljećima proširujem ispisivanjima tekstova iza .             

            Kaestnerov predgovor, u kojem se uvodno obraća djeci i nedjeci (čime suptilno iznosi svoj stav o nepotrebnom razvrstavanju literature po načelu broja godina) izvrstan je primjer jednostavne i razumljive teorije autobiografije. Priča o vlastitom životu prije svega mora zaintrigirati i svojim naslovom. Nađe li se, kao ovdje, u naslovu zavisna rečenica  Kad sam bio mali dječak, ona će isprovocirati čitateljeva pitanja poput: Što se onda dogodilo; Kako je djetinjstvo tada izgledalo….?. Odgovor na takva pitanja nudi sam tekst. Dakle, autobiografija je nezavisni dio rečenice započete zavisnim naslovom. Autobiografsko štivo, što je itekako važno, sugerira da se na život može gledati i kao na priču (Neke stvari, doživljene u djetinjstvu, pravi smisao dobivaju tek nakon mnogo godina ), ali i da se pri pisanju autobiografije događaji selektiraju  (Jer bi inače to bila debela knjižurina, kakve ne volim, teška poput cigle, a bogme moj pisaći stol nije ciglana, no, najvažnije od svega: ne trebaju djeca čitati baš sve što djeca dožive).

Kazivanje o djetinjstvu nužno probija granice autorova biološkog početka. Ono treba predpričati ukratko povijest obitelji iz koje glavni junak dolazi, mora detaljnije opisati i biografije njegovih bližnjih (formativnih osoba među kojima se u mojoj knjizi nije našao i moj dobri stric), izdvojiti najzanimljivije i nakarakterističnije godine, epizode, osjećaje…(Jer, za opisivanje uspomena vrijede dva zakona. Prvi glasi: može se i mora mnogo ispustiti. A drugi glasi: ništa se ne smije dodati, ama ni jedan miš).  I tako redovito dolazimo do pitanja Što je to ustvari sjećanje, a  što pamćenje? Čega se sve to prisjetio naš omiljeni dječji pisac? Kaestner je autobiografiju, spomenimo, napisao navršivši pedeset i osam godina (Da sam napokon ipak sišao i našao se pored naših ruksaka, vidljivo je iz činjenice da sada, 1957. godine, o tome izvještavam). Teoretičari autobiografije ponudili bi nam sad komplicirane odgovore. Autor kultnog romana Emil i detektivi nudi razumljive i prohodne. Upućuje ih djeci, ali kao što je u uvodnom obraćanju i istaknuo, bome i nedjeci. I na tome su mu nedjeca možda i zahvalnija od djece (Pamćenje i sjećanje su tajanstvene sile. Ali sjećanje je tajanstvenije i zagonetnije, jer pamćenje ima veze samo s našom glavom. Koliko je 7 puta 15?  Mali Paul odmah viče: „105“. To je naučio — i dobro i loše pamćenje boravi u glavi. Tu su pretinci za sve što smo naučili. Poznati su vam, vjerujem, pretinci po ormarima i komodama. Ponekad zapinju pri izvlačenju. Ponekad u njima nema ničega, a ponekad se nešto ispriječi.  A ponekad se uopće ne daju otvoriti. Tada smo i oni i mi „kao blokirani“… Sjećanja ne leže u pretincima i pokućstvu, a nisu ni u glavi. Ona su duboko u nama. Uglavnom drijemaju, ali dišu i povremeno otvore oči. Prebivaju, žive, dišu i drijemaju posvuda).

Smještanje vremena u prošlost s naglašenim vremenskim tada (Tada su ljeta bila toplija nego danas, a zime hladnije) nudi i obavijest o nekada, ali i provocira usporedbu sa sada. Već spomenute refleksije vezane uz magiju čitanja podcrtale su, podsjetimo, rečenicu A kad bi čitali samo ono što razumiju, i slagari i tiskari bi imali skraćeno radno vrijeme. Razumljivo je da današnjoj djeci, u vrijeme novih tehnologija, nije jasno tko bi to imao skraćeno radno vrijeme. Premda je u autorovu središtu tema razumijevanja teksta, spominjanje slagara može biti itekako dobar poticaj za pokretanje razgovora o tiskarstvu nekada, o pripremi knjige u eri prije računala. Autobiografija se tako, jer joj nije strana analogija, čita i u ključu povijesnih romana. U isto vrijeme, priča o sebi (nas malih osoba u povijesti) nužno se dotiče i velikih povijesnih događaja. Kaestner svoje ja i ja svoje obitelji smješta u križaljku ozbiljne povijesti. Poziva se na vjerodostojni privatni dokument (Odakle to znam? Postoji „Kronika obitelji Augustin“ ) koji kontekstualizira u pravu povijest (Seže sve do 1568.. To je zanimljiva godina! Tada je engleska kraljica Elizabeta utamničila škotsku kraljicu Mariju Stuard, a isto je španjolski kralj Filip učinio sa svojim sinom, Don Carlosom… Peiter Brueghel je naslikao „Seosku svadbu“. A gradska komora u Dobelnu je novčano kaznila moga pretka Hansa Augustina, jer je pekao premalene kruhove. Samo je zbog te kazne zabilježen u Godišnjem gradskom izviješću, pa je uz Mariju Stuart, Don Carlosa, grofa Egmonta i Pietera Brueghela, ušao u knjigu povijesti…).   

            Posljednje poglavlje knjige, prije završnog pogovora, naslovljeno je upravo značajnom godinom; godinom početka Prvog svjetskog rata. U naslovu jednostavno samo stoji: Godina 1914. Prva rečenica prepleće odluke moćnih i navještava sudbinu malih (Usred sretnih praznika, njemački car je 1. kolovoza 1914. objavio opću mobilizaciju . Slično ćemo i sami, upleteni u mrežu uvijek poludjele povijesti, reći: Rođena sam četrnaest godina poslije onog rata; Kad je rat započeo moj je otac slavio deseti rođendan…

            Premda napisana prije gotovo šest desetljeća, Kaestnerova priča o djetinjstvu nudi nam rečenice kojima ćemo, pogotovo naša djeca koja zajedno s nama odraslima žive u raljama svakodnevne politike, blažiti i tješiti vlastite rane. Nesreće povijesti ne poznaju kalendare, kao što ne poznaju ni vremenske zone, ni kontinente (Jer, izgleda da se na ovom poludjelom svijetu nigdje ne može dovoljno brzo i daleko pobjeći, a da se negdje ne bude vojnik!). 

            Kaestnerova autobiografija je i mala povijest običaja. Na prvi dan škole, primjerice, djeca dobivaju velike kartonske tuljke napunjene slatkišima (taj se običaj u Njemačkoj zadržao sve do današnjih dana). Knjiga je prava riznica etnografskih sadržaja (Stoga su si njemački muškarci, ujutro, nakon brijanja, preko usta stavljali široku brčnu podvezicu, izgledali su glupavo i pola sata nisu mogli govoriti). Ona je, ukratko, slika vremena u kojem je puno toga bilo drukčije (..roditelji su učitelja tužili ravnatelju, donosili potvrde, ali ravnatelj je rekao „To je strašno, jer on je zapravo moj najbolji učitelj“).

            Pisac koji je svojim knjigama lako dolazio do mladih čitatelja, svjestan je, i u pisanju autobiografije, da se dječja pažnja neprestano mora propitivati, da se čitatelju katkada treba obratiti te da nije loše pred primateljevim očima katkada i ocijeniti vlastito pisanje. Ukratko, uvjeriti ga da tekst nastaje zajedničkom suradnjom. Informanti koji otkrivaju narativne postupke (Pomalo već primjećujem da ću morati biti kraći mislim li na vrijeme stići do prave teme ove knjige – sebe samoga), vokativi kojima se poziva na dodatnu pažnju  (Draga djeco, nemojte preskočiti iduće redove), pretpostavka o mogućoj recepciji (Prethodno poglavlje baš ne zvuči vedro. Dječaka su morile brige, a taj dječak sam bio ja. Nisam vam o tome trebao pričati? —- Život nije ni samo ružičast ni samo crn, nego je šaren…), priznanje da same riječi nisu dovoljne da bi se doživjela punina (Već vidim: gospodina ilustratora ću morati zamoliti da ovo poglavlje bogato ilustrira, kako biste barem naslutili kako je moj rodni grad bio prekrasan!), samo su dio piščeve literarne strategije  kojom iskazuje brigu za prijem svoga štiva. Jer, priča o sebi iz vremena kad sam bio mali dječak, ispričana gledištem velikog autoriteta literature za djecu, podrazumijeva silnu odgovornost.

            Nakon čitanja Kaestnerove autobiografije, mnogi će mladi čitatelji razumjeti da se prave priče događaju u životu svakog pojedinca, mnogi će prihvatiti činjenicu da  život nije ni samo ružičast ni samo crn, nego i šaren. I što je najvažnije, mnogi će naučiti da je svatko od nas vrijedan priče. A da bismo mogli zaključiti koliko su nam ti životi međusobno slični, naši s onima iz davnijih vremena, naši s ovima iz bližeg ili daljeg nam sadašnjeg susjedstva, treba  čitati. I čitati. I promatrati svijet oko sebe. Samo ćemo pod tim uvjetom, biti –  kroz nekoliko desetljeća – spremni izgovoriti tekst započet zavisnim Kad sam bio mali dječak. Hoće li u njemu biti više pamćenja ili sjećanja, i u čemu se uopće razlikuju te dvije umiljate imenice, ne slučajno u nježnom srednjem rodu, znat će odgovoriti samo oni koji pročitaju divnu Kaestnerovu autobiografiju.

pogovor pogovoru isti kao i predgovor pogovoru 

            Na samom kraju, još jedanput, posvema iskrena bilješka. Da je kojim slučajem knjiga Kad sam bio mali dječak prevedena ranije, možda bi onu jabuku petrovaču, spomenutu na stranicama moje knjige, posadio muškarac koji je to u zbilji odista i učinio. Moj najstariji stric, strojovođa, onaj koji je cijeli svoj radni vijek proveo u lokomotivama putničkih vlakova…   

Znao mi je, kao malenoj djevojčici, kazivati kako je silno tužan u trenucima kad prolazeći uz vaktarnicu ili prije ulaska u samu željezničku postaju mora uključiti prodornu sirenu kojom najavljuje dolazak  kompozicije. Nisam tada razumjela njegovu nelagodu. Takva su pravila. Išlus, komentirala sam tuđim riječima. Bakinima. Njezine sam ionako doživljavala svojima…