Stihovi iz vrećice

Na kraju književnih susreta često mi prilaze osobe koje iz plastične vrećice, i s nekakvom nelagodom, izvlače fascikl sa svojim pjesama. Zamole me da zbog njih odvojim malo vremena, uvijek spomenu kako znaju da se vremena nikada nema dovoljno. Pokušavam se unaprijed opravdati rečenicom kako sam ja bolja čitateljica proze nego poezije i da kroz pjesništvo najčešće prolazim samo doživljajem. “Upravo nas doživljaj i zanima”, smiješe se i odlaze prije nego ne smislim neki uvjerljiviji argument.  “Naš tipičan pjesnik”, poslije mi u najbližem kafiću – dok komentiramo pitanja iz publike, broj posjetitelja i broj prodanih knjiga – pojašnjavaju organizatori susreta i iznova me mole da dobivene tekstove i pročitam.

Sljedećih dana primjećujem vlastitu zbunjenost. Proučavajući velika imena nacionalne književnosti, praveći bilješke za predavanja, pripremajući se za pisanje književne kritike, nerijetko mi se potvrdi, ili ipak da kažem učini – ili još bolje pričini – da bi se stihovi nekog lokalnog posvećenika mogli izjednačiti s barem prosječnim stihovima kritički ovjerenoga stihotvorca; neke poete drage antologičarima i književnim povjesničarima. Ali tko će zbog stihova “tipičnog pjesnika” iz provincije zaorati ustaljeni red stvari i dovesti u pitanje svoju autoritativnu analizu književnoga teksta, temeljenu na postavci tko ima pravo a tko nema pravo pisati; tko ima pravo a tko nema pravo koristiti književnost kao oružje u borbi za postojanjem. Kolege profesionalci čude se i žale moju strpljivost. “Mi ne bismo gubili vrijeme”, “Ti moraš čitati samo face, prava imena”, “Moji su talenti preveliki da bih ih darovao nekom anonimusu”,  opominju me sve glasnije. I pri tome imaju pravo. Jer, točno je da i meni čitanje stihova iz vrećice iz dana u dan sve više šteti. Ali sve češće i sve žešće zbog toga što mi ono jača sumnju koju bi osobe iz struke, daleko mudrije od mene, ipak prešutjele. Postoji li objektivno vrednovanje književnoga teksta, osjećamo li se velikima kada pravimo popis naslova koje uključujemo u obaveznu školsku lektiru te na mjestu dosadašnjeg romana stavljamo roman kolege sa studija, znamo li da križanjem autora iz obavezne studentske lektire kemijskom olovkom nanosimo bol i nekim velikim biografijama, čujemo li uopće kako škripi pero u trenutku kad se pod njim kao izbacivačem nađe štivo s čijim su se likovima poistovjećivale generacije čitatelja?…   I dok vjerujem kako bi većina onih koji ne bi prelistali stranice napisane rukom lokalnoga književnika, na sva moja pitanja odgovorila pozitivno, ja ću i dalje ta znanstvena i objektivna vrata književnosti držati otškrinutima, da bih kroz njih, u trenucima kada me preplavi doživljaj, nakratko mogla pobjeći u priču.

            Rečenicom”On je tipičan pjesnik” nastojala sam, prije dvadesetak godina, opisati svojoj prijateljici najzgodnijeg i u tajne književnosti najupućenijeg kolegu svoje  generacije. Ona, koja je ostala živjeti u našem industrijskom naselju, zaposlivši se kao lakirka hrastovih stolica u pogonu namještaja, bila je uvjerena da su pravi pjesnici samo oni o kojima se govori na satovima lektire i čije se pjesme uvježbavaju na sekciji naprednih recitatora. I za razliku od mene nikada nije htjela proviriti u našu lokalnu gostionicu nazvanu po glavnom hercegovačkom gradu. U njoj je svakodnevno, od ranih poslijepodnevnih sati do Dnevnika, boravio suhonjavi visoki muškarac srednjih godina. Sjedio je za svojim stolom, u najudaljenim kutu, do kojeg se pogled probijao kroz slojevite naslage dima cigareta loše kakvoće. Pred sobom je imao narančasti fascikl, kemijsku olovku s logom  nogometnoga kluba Sloga i nekoliko zgužvanih papira. Nije ništa znao o modernističkim kavanama i ponašanju bečkih umjetnika s početka XX. stoljeća, ali se doimao kao jedan od onih kojih je život oponašao posluživši se umjetnošću kao predloškom. Gledao je ljude oko sebe, zapitivao se o tajnama koje unose u prostor u koji ulaze i sve te pretvarao u stihove. Nije odgovarao na pitanja čak i onda kad su mu se obraćali sa: “Zašto uvijek šutiš”? Samo je meni, koja sam njegove stihove o tuzi u vrijeme odrastanja voljela više nego Bregovićeve i Arsenove zajedno, vidjevši me kako virim na vratima, znao mahnuti rukom, nakon čega sam ulazila u Mostar, prilazila mu i nakratko bacala pogled na novonapisane redove. Njegova je poezija ostala neobjavljena. Umro je iznenada i pokopan je, uz nespretne riječi voditelja tvorničke smjene i jedan skromni vijenac na kojem je kričava petokraka progutala nekoliko ruža. Ostao je ležati u posljednjem redu, bez svijeća, bez  molitve, iako je u svojim stihovima, koje sam čitala boreći se sa gostioničkim dimom, tražio andjele i sanjao Isusovu muku. Nekoliko godina poslije, kad sam već završila studij književnosti, netko mi je rekao da je fascikl s pjesnikovim stihovima nadjen u  Bukviku, potoku što presijeca drvni kombinat i počinje nalikovati na rječicu tek onda kad druge rijeke, poput melankolične  Save, pozovu na posljednji stupanj zaštite od poplave. Lokalni političari, i o tome su mi poslije pripovijedali, nisu htjeli, iako su u istu gostionicu dolazili svakodnevno i mogli su primijetiti pjesnikovu strpljivost, poduprijeti objavljivanje njegovih tekstova. Njih je, ionako, uz čašu piva kojom ih je častio netko drugi, zanimalo samo što o njima misli mjesni prosjek, zaboravivši da se prosjek uvijek zatvara u svoje kuće i šapuće “Šuti, može netko čuti”, a da u gostionicu dolaze oni drukčiji, oni koji šute zato što su odustali, a ne zato što se boje. A što bi bilo s našim pjesnikom da su mu objavili knjigu, pitanje je koje, istina je, provocira, ali koje nitko, osim mene, nikada i nije postavio.

            Moja je prijateljica nakon opisne rečenice “On je tipičan pjesnik”, pomislila da je moj kolega zasigurno nalik na njega iz gostionice i nije, premda je bila poznata po svojoj znatiželji, postavila ni jedno dodatno potpitanje. I tako joj nisam uspjela pojasniti da njegovo ime još nije u čitankama, da vjerojatno  neće nikada ni biti, da on nije član nikakve književne udruge, premda je već sada puno bolji od onih koji se u njezino ime slikaju po novinama. Jednostavno, da je pjesnik po tome što može nadvladati strah, ali ne i tugu. A upravo je to ono što pjesnika čini pjesnikom.

            Danas ne bježim od priznanja da u svakom dodirivanju fascikla iz plastične vrećice dodirujem sjećanje na pjesnika iz svoga djetinjstva i da na neobičnim licima, koja mi poslije književnih susreta prilaze, pokušavam vidjeti grimasu kakva je krasila lice moga kolege sa studija. Za njima dvojicom tragam na stranicama velikih antologija i oni “izabrani” nerijetko me podsjete na njih.  Dok prelazim kroz lektirne naslove, dok ponavljam paradigmatska imena nacionalne književnosti i pristajem na kamene tvrdnje tko je bio klasik a tko njegov manirist, tko oponašani a tko oponašatelj, pogledavam na svoju crnobijelu fotografiju, ostavljenu na rubu stola, i pronalazim najbolje mjesto za njezino upisivanje izmedju stručnih redova. Ne činim to zbog toga da bih slikom prekinula monotoniju teksta, nego da bih i u ime drugih priznala kako je svaki veliki izbor prije svega i jedino osobni izbor. Izbor, zbog koje su vrata moje književnosti uvijek lagano otškrinuta.

21+