Sretan ti rođendan, Magdice

Riječ „majka“ nije postojala u rječniku mog djetinjstva i odrastanja. Očeva sestra, u čijem sam domu živjela od svoje treće godine, jasno mi je davala na znanje kako ja imam pravu mamu. Tako je svaki moj pokušaj da nju, tetu, oslovim mamom, bio zaustavljen na samom početku. Željela sam sličiti na tetu, imati njezine oči i vještinu u rukama, njezinu hrabrost kojom staje pred druge i jasno iskazuje svoj stav. A meni su se ruke znojile, uvijek sam bila za nešto kriva, govorila sam tiho, maramama skrivala predugi vrat. Kad su se ljutili na mene i kad bih plakala, govorili su mi da sam ista mati. Majku sam viđala rijetko. I dok su moje prijateljice, koje su fizički puno manje nalikovale na svoje mame nego što sam ja sličila na svoju, zabrinuto izgovarale da su im mame bolesne, da su izgubile posao, da su se posvađale s tatom, ja sam tupo buljila u njih i nisam razumjela razloge njihovih nelagoda. „Mama, pa što?“.

Zbog te riječi „mama“, redovito bih u ožujku obolijevala od zaborava. Svaka ponuđena recitacija o majci i ženi – uz Dan žena – za mene je bila preduga. A tetama, koje su se vješto snalazile u ulogama mama, ondašnji pjesnici, baš kao i današnji, nisu posvećivali svoje stihove. Učiteljica mi je zbog toga dodjeljivala voditeljske zadaće. Teta je na školskoj priredbi sjedila u prvom redu i ponosila se mojim umijećem najavljivanja. Nitko zasigurno nije prepoznao kako prije najave pjesme u čijem naslovu stoji riječ „mati“, hvatam dodatne zalete. A možda to i nisam činila. Uostalom, pjesme o toj „prehvaljenoj mami“ recitirali su drugi pred svojim mamama. I ja s tim nisam htjela imati baš nikakve veze.
Baš kao što, u svojim ranim dvadesetim nisam htjela imati ništa zajedničko s onim kolegicama koje su na satovima interpretacije romana hrvatskog realizma pokazivale razumijevanje za postupke Valpurge Stipančić, Lucijine majke. Valpurga naručuje ljubavna pisma i šalje ih svojoj oboljeloj kćeri; kako bi je uveselila i produžila joj život. „Kakva mati, prevara“, znala sam reći. Danas crvenim zbog svojih mladenačkih komentara i čudim se studenticama koje, opremljene teorijskom literaturom o majkama-figurama, izgovaraju moje davne ocjene. 
Sve sam to željela ispričati liječniku koji se preda mnom glasno upitivao o razlozima mojih neuspješnih pokušaja na putu da i sama postanem majka. Htjela sam mu nešto reći i o svojim plavim nadlakticama koje nemilosrdno štipam prilikom prvog posjeta majci. O svojoj želji da uništim istost. Meni je bila trideset i jedna. U ogledalu mamina stana u malom njemačkom gradiću miješali su se moj i njezin lik. Bila sam ona, samo dvadeset i jednu godinu mlađa. Ili je ona bila dvadeset i jednu godinu starija ja? Izlazila bih na livadu ispred zgrade i nanosila tijelu bol. Sve one neizgovorene recitacije, svi neodigrani igrokazi i sve nepročitane bajke o divnim majkama i zlim maćehama začahurile su se u tijelu i nije im ni padalo napamet da ga napuste. 

„Nalazi uredni, ne razumijem“, ponavljao bi cijenjeni doktor. Meni je sve ipak bilo jasno. Kako netko tko do tridesete, trideset i pete nije izgovorio riječ „mati“, ponavljao je i ponavljao, može lako, kao druge, postati mati? Zasigurno postoji neki raspored riječi zapisanih u svemiru, možda moram toliko i toliko puta protepati, zagalamiti „mama“ da bih uopće stekla pravo da se i meni netko obrati istom riječju? Hoću li uopće znati biti mama nekoj kćeri? Nemam građu koju bih mogla usporediti, ne znam što znači rečenica „Neću biti mama kao što je moja bila“, jer ne znam kakva bi moja bila da je mogla biti. Ako je suditi po boji očiju i naslijeđenim strahovima i bolestima, bit ću, ako ne ista, bit ću joj jako nalik. 
Majka sam postala na današnji dan, prije šesnaest godina. Bio je ponedjeljak, Vinogradska bolnica u Zagrebu, 11.15. Moja dobra prijateljica doktorica Vesna Košec, koja je cijelu trudnoću bdjela nada mnom, bila je prvo lice koje sam ugledala poslije buđenja. „Sve je u redu, Magdalena ima puno crne kosice“, rekla je. S prozora bolničke sobe gledat ću u zgradu odjela na koji će dvije i po godine kasnije biti primljen teško oboljeli Magdalenin otac. Tek tada ću vidjeti da je parkiralište između dviju zgrada, rođenja i umiranja, napravljeno u obliku križa.

Prvi kćerkin rođendan proslavit ćemo u dvorištu Živkovićevih, Načelnikovih. Jedan dio „avlije“ otac neće pokositi. Bit će mu žao tratinčica. Poželjet će da svi cvjetići imaju neparan broj latica, da bi djevojčica uskoro kroz igru „voli – ne voli“ mogla zaključiti da je svijet voli. „Voli – ne voli – voli…“ Voli! 
„Mama“ bila je prva riječ moje kćeri. Nije zamucala, nije ju razdvojila u dva sloga. I moj zamišljeni brojčanik, koji zbraja i množi izgovoreno mama, možda se sada žari u svemiru jer moja Magdalena na desetke puta, i noću i danju, ponavlja „mama, mama, mama, mama… „

„Kako ti ne dosadi to mama, mama, mama?“, znaju me upitati moje prijateljice. One ne primjećuje nijanse u Magdaleninu obraćanju; ne osjećaju kad je mama doziv, kad upit, kad opomena, kad prigovor, kada čežnja…Ne razlikuje „mama“ u Magdaleninu pitanju „Mama, jesi li ti sretna?“ od „mama“ u: „Mama, tebe zanima samo jesu li rečenice lijepe, a to nije važno. Važno je jesu li rečenice istinite, mama“; ili „Mama, sašit ću ti haljinu od brusnica i mraka“; „Mama je li Bosna ostala na nebu?“; „Mama, ako nisam najljepša, znači li da sam zločesta?“…
Tratinčice i danas cvjetaju u dvorištu pokojnog Magdalenina oca. Magdalena – kako odrasta – počinje shvaćati da cvjetovi mogu imati i paran broj latica, pogotovo oni mirišljavi, ugodnih boja i nasmiješeni. O tome me odnedavno obavještava jednim drukčijim „mama“ i dodaje „Bojim se.“ Vole – ne vole – vole – ne vole. A ja sve ove godine, pa i danas odgovaram: „Mama je tu…!“
Sretan ti rođendan, Mamino! Mama će uvijek darivati cvjetove neparnog broja latica!

22+